Sve iz spomenutog citata već se ostvarilo i nastaje pitanje: „Kako nas spasiti od nas samih?“
U jednom od tekstova Brune Bušića iz 1975. godine zapisano je: „…Da smo mi slobodni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne berlinski zid i kad se budu rušila komunistička carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako. (…) No kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i neriješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?“ Ovo je proročki tekst pokojnog Brune Bušića! Zavrijeđuje dužno poštovanje i detaljnu analizu.
Sve iz spomenutog citata već se ostvarilo i nastaje pitanje: „Kako nas spasiti od nas samih?“ Gotovo sam siguran da smo pogrešno odgajani i moralno usmjeravani još u vremenu socijalizma. Već tada je vrijedilo pravilo „to je narodno“. To je „naše“ uzmi si. Pa se po tom pravilu događala krađa u svim sferama društva. Nažalost, već tada je stvoren među narodom krivi pojam slobode i demokracije. Demokracija se promišljala i prihvaćala kao: možeš govoriti što god hoćeš i činiti što god te volja, (demonkracija). Nisi nikome odgovoran od ljudi, a Boga se i ne spominje. Grijeh krađe kao da ne postoji. To se razmišljanje uvuklo pod kožu velikog broja ljudi. U socijalizmu je postojala teza: „To je društveno, nije moje, uzmi, razbij, uništi.“ Tako se uzimalo, kralo i razbijalo često u gradovima pod utjecajem alkohola, na primjer kućice na autobusnim i tramvajskim stanicama.
Pisali su se grafiti po ulazima u stambenim zgradama i po zidovima kuća i prometnim znakovima. Generacijama smo krivo odgajani, jer nisu postojale gotovo nikakve sankcije za uništavanje javnog dobra. Nastavak krađe bio je i u domovinskom ratu. Naglo su se pojavili ratni profiteri. A isto tako su poneki dobrovoljci domovinskog rata krali, o čemu svjedoči autor knjige Stjepan Blažanović ml.: „Satnik ante portas.“ Knjiga je tiskana 1999. godine, a nakladnik je Rački d.o.o. Oslobađajući Jankovce u prvoj akciji satnija Stjepana Blažanovića krala je po nekim dragovoljcima u hrvatskim kućama. Hrvati su Hrvatima krali imovinu. Satnik je verbalno žestoko reagirao na pljačkaše: „Kad pogledam ovaj popis pljačkaša i ukradene robe, muka mi je. Nemojte pomisliti da sam sadist i da ću streljati nekoga iz čistog uživanja. Nemam nakanu ovdje nikoga ni preodgajati. Ako je netko bio lopov u miru, ostat će takav i u ratu. Jedino što tvrdim jest: nije mu mjesto u našoj satniji, ali nije ni u hrvatskoj vojsci. Je li netko od vas pomislio da ovo radim iz zadovoljstva ili zbog zapovjedničke dužnosti? Svi su šutjeli…“ Stjepan Blažanović ml. „Satnik ante portas“ str. 135. Nije li bilo suludo da su ti neki dragovoljci u svojoj prvoj akciji oslobađajući Jankovce krali u hrvatskim kućama i selu kojeg su oslobodili od četnika? Suludo, ali istinito!
Riječ je o manjini ljudi iz spomenute satnije. Petero ljudi je tim činom bacilo ljagu na čitavu satniju. Svi ostali dragovoljci satnije časno su se i hrabro borili i ponašali. Na našu domovinsku sreću većina hrvatskih branitelja ostala je neokaljana u domovinskom ratu. I dan danas smo svjedoci krađa i devastiranja zajedničke imovine. U jednoj stambenoj zgradi u liftu stoji natpis slijedećeg sadržaja: „Budući da je primjećeno da se devastira zajednička imovina zgrade, mole se susjedi da sa istom postupaju jednako kao dobri gospodari sa svojom.“ Svima je jasno to upozorenje. Krade se sustavno bez težih posljedica i sankcija. Zakoni države podržavaju svojim lošim pravom da se može krasti i ostati nekažnjen. Kao da ne postoji više osjećaj za grijeh krađe ni kod malog, ni kod „velikog“ čovjeka. Mislim na sasvim obićan puk i na one koji vode velika poduzeća. Postoji teza: „Sada je demokracija! Možeš činiti što te volja.“ Demokracija koja ne računa opće na čovječnost i na Boga. Nema reda u državi! Što je demokracija? I koja je prava demokracija? Nju je vrlo lijepo opisao Tomaš Masaryk (1850 – 1937.) „Prava demokracija zasnovana na ljubavi i poštovanju prema bližnjemu je ostvarenje Božjeg reda na zemlji. Demokracija nije samo državna forma, nego nazor na život koji počiva na povjerenju u ljude i čovječnosti. Demokracija znači da svaki građanin može reči – država to sam ja, ili skromnije – i ja sam država. (…) Masaryk je bio iskreni vjernik pa je djelo „Svjetska revolucija“ završio rečenicom: „Isus, a ne Cezar. To je smisao naše demokracije“. Marijan Lipovac; „Što je Tomaš Masaryk mislio o komunizmu“ 7Dnevno 20.10. 2017. str. 30. Prema tom Masarykovom citatu, razmišljamo li mi katolici da je demokracija uspostava Božjeg reda na zemlji? Računamo li na čovječnost i nju živimo kakvim se god poslom bavili, kakvu god firmu vodili, kakvom se god politikom i svjetonazoromponosili?
Tu počinju odgovori na ono Bušićevo zadnje pitanje: „Kako nas spasiti od nas samih?“ Odgovori počinju u Matejevom evanđelju, u Isusovim riječima upućenim farizejima koji su mislili da su „moralno čisti“ „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ (Mt 22, 20 – 21) Što to znači? Bilo ti drago ili ne, podaj civilnoj vlasti ono što joj pripada, a Bogu Božje. Sa grčkog izvornika Novog zavjeta možemo taj citat prevesti i sa: „Vratite caru carevo, a Bogu Božje.“ Činimo li tako? Moramo se spasiti od nas samih. Kako? Što Bogu pripada, što mu treba vratiti? Sve! Baš sve! Ljubav, život, zdravlje, poštovanje, poštenje, pravednost, pobožnost, strah Božji. Vratiti čovječnost koja se pogubila u hrvatskom narodu. T. Masaryk bi danas rekao: „Isus, a ne moćnici ovog svijeta, bogatuni i tajkuni i sve materijalno što stjećemo. Božji red je smisao demokracije.“ Okreni u svojoj svijesti „B“ stranu denara, srebrnog novčića kojeg su vjerojatno dali Isusu da ga provociraju oko poreza. Plaćaj poreze, dijeli plaću zaposlenicima. Budi čovječan, boj se Boga. Znaj da tvoj zaposlenik ima obitelj kao ti. Ne podcjenjuj nikoga! Prihvati se demokracije na Božji, evanđeoski način ako si vjernik. Uspostavljaj Božji red na zemlji! Ne živi iskrivljenu svijest o demokraciji koja je plod socijalizma koji je propao ili divljeg kapitalizma. Divljeg kapitalizma u kojem nema poštenja, pravednosti, čovječnosti, empatije, ni sreće i zadovoljstva. A kako će ga biti tamo gdje se ne računa na Boga i njegove zapovijedi?
Gdje se gazi čovjeka, gdje se krade bez ikakvog opterećenja na savjesti. „Isus, a ne Cezar…“ Isus, i njegova životna moralna pravila, a ne pravila krađe, pljačke za koju si siguran da nećeš dobiti kaznu zbog građanskog civilnog prava koje pogoduje nepoštenima, lopovima, a poštenima zatvara mogućnost da dođu brzo do pravde i vrate pokradeno. Vratimo se Bogu! Biti vjernik znači biti iskren, pošten, pravedan, empatičan, biti čovječan. To nas može „spasiti od nas samih.“ Proročki zapisi Brune Bušića imaju pitanja, ali postoje i pravi odgovori da se spase Hrvati iz moralne kaljuže, moralne bijede, krivog odgoja i krivih svjetonazora koji su se nudili pedesetak godina. A divlji kapitalizam i neuspjela tranzicija nas je dovela korak dalje do još dublje moralne bijede i provalije. Gdje nam je vjera u Boga i hrvatska sloga? Gdje su nam ideali za koje su ginuli naši hrvatski velikani? Jemo li sve pogubili? Ako jesmo, moramo se vratiti Bogu i Evanđelju. Radost su nam i velika nada oni Hrvati koji su odoljeli divljem kapitalizmu. Svi oni koji su prihvatili svoj križ i Kristov križ. Koji su ostali siromašni, pošteni i pravedni, postojani u vjeri, odani Bogu i Crkvi. „MI se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Mt 5, 3. – 6)
