Ovo je spomen na skupinu hrabrih hrvatskih revolucionara, pripadnika tajne organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) koji su u drugoj polovini lipnja 1972. pokušali podići ustanak na planini Raduša (između Bugojna, Uskoplja i Rame) protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države.
Osim ovih hrabrih domoljuba, još šest članova HRB-a UDBA je ubila u inozemstvu zbog sudjelovanja u pripremi, a među njima je bila i devetogodišnja kći jednoga od organizatora otpora komunističkoj strahovladi.
Skupina se ubacila u Jugoslaviju preko Dravograda točno na današnji dan 20. lipnja 1972. godine.
> Štedul je preminuo ne dočekavši pravdu do kraja, no gdje je danas njegov egzekutor Vinko Sindičić?
“U sjećanje i čast žrtvama skupine „Feniks 72“ (Bugojanska akcija), prisjetimo se, da je Akcija krenula iz šume Garanas, iz Austrije, odnosno bivšeg logora Feniksovaca u kojem su se okupili i odradili pripreme prije upada u bivšu Jugoslaviju, preko Raduše gdje su imali prvi okršaj i poginulog suborca Adolfa Andrića, preko Ogorja, Trmbusa…Tužni, masovni zbjeg Hrvata nakon sloma Hrvatske države u svibnju 1945. završio je najvećim dijelom na masovnim stratištima, a manji dio Hrvata uspio je izbjeći Križni put, odnosno povratak, likvidacije i genocid, te su završili kao izbjeglice u Austriji i Italiji, odakle su potom raseljavani diljem svijeta, najviše u Južnu Ameriku, Kanadu i Australiju”, kazali su priređivači komemoracije u povodu 47. obljetnice „Akcije Feniks 72“ 2019. godine čije izlaganje donosimo u cijelosti.
Komemoracija je bila u organizaciji Hrvatske uzdanice Zagreb i Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva Sarajevo, u suradnji s obiteljima poginulih „Skupine Feniks 72“ te Župom sv. Jure Mučenika iz Ogorja kraj Muća i Župom sv. Luke, evanđeliste u Trnbusima kraj Blata na Cetini, uz pokroviteljstvo HVIDRE RH I HVIDRE HVO-a 2019., navodi HKV.
>Nikola Štedul za Narod.hr: ‘Budimir Lončar kao veleposlanik SFRJ štitio je Udbinog atentatora Vinka Sindičića’
>Pročitajte govor Nikole Štedula iz 2016.: Bilo je opasno vjerovati u Hrvatsku, ali bez te vjere nismo ni mogli živjeti
>Preminuo Nikola Štedul, poznati hrvatski politički emigrant i borac za Hrvatsku
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do novih masovnih iseljavanja, osobito mlađe, poslijeratni naraštaji, na tzv. privremeni rad, koji je za većinu njih postao trajan, jer im je radi političkih razloga povratak bio onemogućen. Jugoslaviji je to iseljavanje pogodovalo, pa se nastavilo i 70-ih godina XX. stoljeća, dajući Hrvatima putovnice, rješavali su se nezaposlenosti, a istovremeno su u zemlju pristizale devize.
Hrvatski iseljenici su u izbjeglištvu odmah počeli političko djelovanje kroz različite stranke, udruge i organizacije. U Buenos Airesu 1949. pokreće se Hrvatsko državotvorna stranka, 1950. osnovan je u Münchenu Hrvatski narodni odbor, 1955. u Španjolskoj Hrvatski narodni otpor, u Buenos Airesu je osnovana 1951. Hrvatska republikanska stranka, 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret, kao krovnu organizaciju u iseljeništvu … Skupina hrvatskih diverzanata ubačena je u Jugoslaviju 1967., ali su uskoro pohapšeni.
> (VIDEO) Koliko je još ovakvih djevojčica trebala ubiti UDBA da ne bude rata u Hrvatskoj?
U tim godinama bilo je ubojstava i odmazde s obje strane. UDBA je poubijala hrv. vođe po svijetu: Milu Rukavinu u Münchenu, Krešimira Tolja i Vida Maričića, Nahida Kulenovića, Mirka Ćurića, Vjekoslava Maxa Luburića u Španjolskoj, Stipu Mikulića u Švedskoj, Iliju Vučića u Njemačkoj, Stanka Nižića u Švicarskoj, obitelj Ševo (i kći staru 11 godina), te brojne druge. Bilo je i dosta neuspjelih pokušaja atentata više puta na iste osobe ili ranjavanja, npr: dr Branko Jelić, Nikola Štedul, Lukica Kraljević…
Na drugoj strani ubijeni su među poznatijima: jugo-konzul Savo Milovanović, ambasador Vladimir Rolović… Bio je to otvoreni rat. Nakon svih prvotnih neuspjeha, stožer HRB-a u Viktoriji je ojačao predvođen Adolfom Andrićem, te bratom mu Ambrozom i Pavom Vegarom. Tu su još bili Ilija Glavaš, Đuro Horvat, Vejsil Keškić, Franjo Peričić i Marko Mudronja. Već 1968. pokrenuli su zahtjev za odobrenjem nove diverzantsko-gerilske akcije. Vodili su je pod imenom Planinske lisice, a ostala je poznata kao Bugojanska akcija ili Akcija Feniks 72. U arhivima UDBE i KOS-a zvali su je Akcija Raduša 72.
> UDBA naručila smaknuće: Donosimo rekonstrukciju ubojstva obitelji Ševo
Završne pripreme su održane u kampu Garanas uz austrijsko-jugoslavensku granicu i tamo su se okupile 23 osobe. Franu Peričića i Stipu Crnogorca je uhvatila austrijska policija, Marko Logarušić je odustao od akcije, a Marko Mudronja nije bio predviđen za akciju, već im je bio logistička podrška. Još neki ljudi trebali su sudjelovati, ali su iz raznoraznih razloga bili spriječeni ili pak sami odustali.
U zoru, 20. lipnja kreću prema jugoslavenskoj granici hrvatski revolucionari i domoljubi:
Adolf Andrić (rođ. 1942. u Kreki, Tuzla), Ambroz Andrić (1939. u Kreki, Tuzla), Nikola Antunac (1950. u Karlovcu), Petar Bakula (1947. u Rastovači, Posušje), Filip Bešlić (1936. u Rastovači, Posušje), Vidak Buntić (1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk), Vili Eršeg (1939. u Žigrovcu, Varaždin), Ilija Glavaš (1939. u Lužanima, Uskoplje), Đuro Horvat (1942. u Palinovcu, Čakovec), Vejsil Keškić (1939. u Maloj Peći, Bihać), Vinko Knez (1953. u Kuzmici, Požega), Viktor Kancijanić (1945. u Tinjanu, Pazin), Ilija Lovrić (1945. u Varvarama, Prozor), Stipe Ljubas (1951. u Đakovu), Vlatko Miletić (1946. u Velikom Ograđeniku, Čitluk), Ludvig Pavlović (1951. u Vitini, Ljubuški), Ivan Prlić (1951. u Sovićima, Grude), Pavo Vegar (1939. u Vašarovićima, Ljubuški), Mirko Vlasnović (1932. u Gornjem Zemuniku, Zadar).
Za njihov upad saznaje se 24. lipnja i o tome su obaviještene sve službe i podignute u stanje pripravnosti.
Na područje Bugojna tijekom 25. i 26. lipnja pristiglo je 350 vojnika, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionara, te teritorijalaca oko 3.400.
Na planini Raduša došli su u prvi kontakt 26. lipnja 1972. te je bilo poginulih na obje strane. Tada je poginuo Adolf Andrić i pokopan je na groblju u Zenici. Tada su se od grupe odvojili Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez i uhvaćeni su najvjerojatnije živi, a potom likvidirani.
Vili Eršeg živ je zarobljen 27. lipnja, pokraj Ramskog jezera, a zarobio ga je jedan seljak, pripadnik teritorijalne obrane, Tomo Jozić iz Prozora, koji je za taj čin odlikovan. Vojni sud iz Sarajeva obavijestio je Vilijeve roditelje da je on poginuo 26. lipnja, iako je tek dan kasnije živ zarobljen!
Feniksovci su u dvije skupine krenuli prema Blidinju i Rakitnu.
U jednoj skupini su bili Andrić, Vegar, Buntić, Vlasnović, a u drugoj Glavaš, Bešlić, Miletić, Pavlović, Ljubas, Bakula i Lovrić. Raspršeni Keškić, Horvat i Kancijanić pokušali su se pojedinačno izvući.
Vejsil Keškić zarobljen je 29. lipnja u Rumbocima, a 21. prosinca 1972. osuđen je na Vojnom sudu u Sarajevu na kaznu smrti.
Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja kraj tunela kod Jablaničkog jezera i tada je teško ranjen. Bio je u Mostaru u bolnici, a zatim helikopterom prebačen u Bugojno na ispitivanje, pa u Sarajevo gdje je 21. prosinca osuđen na smrt. Viktor Kancijanić ubijen je 2. srpnja uz Ramsko jezero.
Ilija Lovrić lakše je ranjen i uhvaćen 1. srpnja u selu Omolje. Nakon dva dana helikopterom je odvezen i ubijen bez suđenja.
Vlatko Miletić ubijen je 13. srpnja, a tom prilikom je zarobljen Ludvig Pavlović. Pavlović je jedini na Vojnom sudu u Sarajevu pomilovan i osuđen na 20 godina robije, iako je i on prethodno osuđen na smrt. Vojni sud je poslao matičnom uredu u Čitluku da je Vlatko poginuo 28. lipnja, iako je on ubijen 15 dana kasnije!
Grupa Glavaš, Bešlić, Ljubas i Bakula prešli su 14. srpnja rijeku Cetinu na brani Peruča i tada je Petar Bakula ranjen u nogu. U akciji u selu Gornje Ogorje na Svilaji 24. srpnja poginula su sva 4 Feniksovca, prema službenom izvješću, a zapravo su tri poginula, a otprije lakše ranjeni Petar Bakula je živ zarobljen, što je vidjelo više svjedoka.
Uvečer, 21. srpnja u selu Trnbusi, Blato na Cetini, ubijeni su vođe skupine Pavo Vegar i Ambroz Andrić. Vegar je bio vojni zapovjednik Akcije Feniks 72, završio obuku za komandosa u australskoj vojsci. Obučavao je ostale pripadnike HRB-a.
Vidak Buntić je uhvaćen živ 25. srpnja, kraj Zagvozda, iako je službeno objavljeno da je likvidiran, ali u zatvoru u Mostaru su ga vidjeli svjedoci.
Mirko Vlasnović se predao pred obiteljskom kućom 27. srpnja 1972. pred brojnom rodbinom, pa je sutradan TANJUG objavio da je likvidiran! On je posljednji od četvorice kojima je suđeno u Sarajevu i koji su 21. prosinca osuđeni na smrt. Pogubljeni su Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović 17. ožujka 1973. (Izvor: HRB – Rat prije rata, B. Vukušić)
Jedini koji je uspio preživjeti i izaći iz zatvora nakon 20 godina je Ludvig Pavlović, ali on je stradao uskoro po izlasku, 18. rujna 1991.godine. Sudeći po neobičnim okolnostima pogibije, tamo gdje rata uopće nije bilo, UDBina ruka ga je stigla!
Akcija Feniks bila je najveća diverzantska akcija koja je izvedena na području bivše Jugoslavije i prodrmala je temelje tog zloglasnog komunističkog sustava.
Danas se njihov podvig može i treba sagledavati sa više strana, pa čak i reći da je graničio s ludošću. Može ga se uspoređivati sa otmicom aviona koju je izveo Zvonko Bušić, preletjevši pola svijeta i izazivajući svjetsku pozornost na Hrvate! Oni su bili one upaljene iskre koje su tinjale kroz našu povijest sve do početka Domovinskog rata, i nadahnuće da bi hrabrošću dragovoljaca kroz Domovinski obrambeni rat donijeli toliko čekanu i željenu državu Hrvatsku.
Ovo je 47.-godišnjica njihova junačkog čina, kad dadoše svoje vlastite živote za zalog nam sadašnje samostalne Hrvatske. Mi ovdje okupljeni ne ćemo se umoriti hodočastiti na mjesta njihove pogibije, molitvom i zahvalom što su nam pokazali kako se voli domovina.“ – zaključno su poručili priređivači komemoracije 2019. godine.
Izvor: narod.hr/hkv
https://www.youtube.com/watch?v=B0SLZrGYZJw
