ODLAZAK OREŠKOVIĆA: Nije pitanje tko dolazi nego – što donosi?

0
671
Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

Treba li ići u Bruxelles da bi se vidjelo oko čega se vodi istitnski rat do uništenja, protiv samih temelja hrvatskoga naroda. Naime, nitko ničime taj bojkot, pogotovo na temelju srpske inicijative i prosvjeda iz Beograda, koji su prihvatili Europski socijalisti, a potpuno mu se pridružili petero zastupnika iz Hrvatske, ne može politički opravdati.

Prema riječima HDZ-a i zastupnika Domoljubne koalicije, izgleda da se Hrvatska riješila najvažnijeg problema zadnjih godina. Nema ništa zgodnije nego proglasiti „Amerikanca“ krivcem za sve nevolje, pa je riješenje problema nadohvat ruke.

A, je li?

Bojim se da nije. Ni blizu.

Ima li HDZ pravo odustati, nakon šest mjeseci, od svog kandidata za predsjednika Vlade, iskazati javno nezadovoljstvo njegovim radom, političkim djelovanjem i u konačnici, ima li pravo kao najveća stranka u Saboru, pokušati ostvariti više od onoga što je ostvarivala obnašajući vlast do sada?

Ima.

Ali, u politici, općenito u društvu i društvenim odnosima uz sadržaj jednako je bitan, rekao bih esencijalan i – stil.

Način.

Izostanak ministara iz Domoljubne koalicije na današnjoj sjednici Sabora, izraz je nepoštivanja države i državnih institucija, a Šukerovo obrazloženje zahtjeva za opoziv predsjednika Vlade bilo je – dno dna.

Nije točno da je Orešković najveći krivac za političku krizu vlasti u Hrvatskoj kojoj smo upravo svjedočili u njenom prvom činu. Smjeni Vlade.

Oreškovićeva Vlada jednostavno nije mogla ništa više ni bolje uraditi, jer je sve što su radili bilo plod njihove osobne inventivnosti u zatečenim okvirima. I u takvim okvirima djelovali su bolje nego njihovi prethodnici koji su te okvire politički osmislili za sasvim suprotne političke ciljeve.

Političke platforme i jasnih političkih ciljeva Oreškovićeva Vlada nije imala, ne krivnjom predsjednika Vlade i ministara, već koalicijskih saveznika. Ta Vlada je nastala na ideji podjele i – suživota. Onaj tko dobije određeno ministarstvo vodi samostalnu državnu politiku u tom dijelu, pa je svaki pokušaj funkcioniranja zajedničke Vlade bio unaprijed osuđen na propast.

Za takvo stanje i polazne pretpostavke sada već bivše Vlade nikako HDZ ne snosi sam odgovornost, iako je po definiciji kao stariji partner, njegova odgovornost najveća. Most, usprkos patetičnim i srcedrapajućim govorancijama danas, snosi golemi dio odgovornosti. Jer misle da su političari, da su politika, da su stranka, da su – nova vrijednost.

A nisu baš ništa od toga.

Nisu ni stranka, ni politika, ni nova vrijednost.

Oni su nastali kao destrukcija, tako su djelovali, tako jedino mogu artikulirati svoje stavove i tako će funkcionirati dok ih ne nestane. Jer, na negaciji nitko nikada nije ništa novo stvorio, a razgradio jest.

Kao stariji i politički iskusniji partner, HDZ nije smio tražiti skrovište od lošega rezultata na izborima u bilo kakvoj vlasti s Mostom. Vidjelo se odmah da su njihova stajališta nepolitička, destruktivna, prilično diletantska sa snažnim obilježjima anarhističko-revolucionarne ideje. Naime, svaka ideja ili platforma koja počiva na apstraktnoj moralnoj neupitnosti i neprimjenjivosti, dakle i nemjerljivosti, ali s monopolnim pravom na suđenje i promicanje sve viših i apstraktnijih zahtjeva i nemjerljivijih standarda, ne može egzistirati u praksi demokratskog društvenog uređenja.

Takva pozicija je ili diktatorska, kao što je bila u totalitarnim režimima, koji su svi po redu nastali na takvim polazištima ili destruktivno-anarhistička u uvjetima koji ne omogućuju revolucionarni prevrat.

HDZ nije smio to ne znati.

I nije ni pod kakvim uvjetima smio ući u vlast s takvim ljudima, makar i po cijenu povratka Milanovića na vlast.

Reći ćete, lako je sada biti pametan, zar ne?

Uvijek je dobro biti razuman, pogotovo nakon teškoga posrnuća.

Najavom „preslagivanja“ većine u Saboru, HDZ pokazuje da smjena Oreškovića nije nikakvo programsko, političko ili pitanje odgovornosti prema nacionalnim interesima, što god oni bili, već – pokušaj zauzimanja sigurnije vlasti. Te da usprkos navedenim razlozima za smjenu Oreškovića niti ne pomišljaju ništa naučiti o stvarnim razlozima problema u funkcioniranju vlasti s Mostom.

Umjesto Oreškovića kandidirali su opet nestranačku osobu bez izbornog političkog legitimiteta, čovjeka iz korporativnih krugova, samo ovaj put iz Hrvatske, a politički legitimitet mu namjeravaju ostvariti s političkim idejama i programima koji se u temeljima – potpuno isključuju.

Naime, priča s Mostom pokazala je da nikakva većina ruku ne može biti relevantna platforma za upravljanje državom. Jer, upravljati državom se može jedino i isključivo na – jasnoj političkoj platformi.

Zbog nedostatka takve, usuglašene političke platforme, Orešković nije mogao biti uspješan koliko bi mogao biti, niti je Vlada mogla funkcionirati.

Na kojoj će to Marić platformi sutra predvoditi Vladu i na kojim političkim pozicijama će hrvatska Vlada zauzimati stajališta o bilo čemu, ako će joj sastavnice biti velikosrpska politika, starćevićanstvo, radićevština ili tuđmanova državotvorna paradigma?

To u samom temelju nosi destrukciju i potpuno ogoljava inicijatore takve ideje, svodeći ih na najobičniju kastu, ceh, skupinu kojoj je jedini smisao postao – zadovoljavanje cehovskih, skupnih ili kastinskih interesa, pri čemu se sve može opravdati pričom o stabilnosti, redu, presudnim vremenima i sličnim floskulama.

Dok HDZ traži navodnu platformu činjenice su više nego zorne. I svakodnevne.

I, nisu ekonomske naravi u temeljima.

Evo primjera.

U Bruxellesu je Marijana Petir, u Europskom parlamentu, uz pomoć Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog katoličkog sveučilišta, te uz pomoć Kluba zastupnika Europske pučke stranke , organizirala predstavljanje bl. Alojzija Stepinca.

Svi zastupnici lijevih stranka i politika iz Hrvatske bojkotirali su taj događaj.

Svi.

Treba li ići u Bruxelles da bi se vidjelo oko čega se vodi istinski rat do uništenja, protiv samih temelja hrvatskoga naroda. Naime, nitko ničime taj bojkot, pogotovo na temelju srpske inicijative i prosvjeda iz Beograda, koji su prihvatili Europski socijalisti, a potpuno mu se pridružili petero zastupnika iz Hrvatske, ne može politički opravdati.

Niti taj sramotni čin ima idejno, svjetonazorsko i filozofsko obilježje.

To je zorna demonstracija žestokoga sukoba koji razdire Hrvatsku ne dopuštajući joj nikakav iskorak iz paralize državnoga poretka, ali i okova ukupnih društvenih potencijala hrvatskoga naroda.

Ugrožen je identitet hrvatskoga naroda. Taj identitet je meta i cilj nasrtaja i oko toga razumni i odgovorni ljudi odavno nemaju dvojbi. Utoliko ih ne bi smjelo biti u relevantnoj politici.

To promicatelji autentičnih nacionalnih interesa i politika moraju reći hrvatskome narodu, a to se može jedino na izborima. Bez filozofiranja s IFO programima, pričom o blagostanju, čudesima koja će vlast ponuditi narodu, jer hrvatskom narodu nikada nitko ništa nije – poklonio.

Izlaz iz krize vlasti nije u zauzimanju upražnjenih pozicija, nego u jasnoći obraćanja hrvatskom narodu.