Sancho naš svagdašnji

0
787

Nešto me ovih dana sve podsjeća na literaturu. Okolo i kad ne želim vidim sve same kastore, ali ne brinite i Sancho je tu.

Za bpz.ba piše Marko Tokić

Predsjednik (koji još nije predsjednik) popio kavu. Okolo je bilo ljudi, neki su htjeli dati do znanja da su dobri s predsjednikom (koji još nije predsjednik) i odmah su to učinili dostupnim javnosti. Uslikali su se. Objavili. Ponosno sjede odmah do predsjednika (koji još nije predsjednik). Nekima je najteže dok ne skontaju koga moraju slušat. Oni su izgubljeni ako bi morali misliti svojom glavom. Kada se ukaže centar moći koji očekuje bezuvjetnu vjernost (i, što je mnogo važnije, jamči masnu kobasu da ne kažem sinekuru) nema te radosti kao u naših kastora koji radosno mašu repićem, umilno cvile i hvale sve što je potrebno hvaliti. Uvlačenje predsjedniku (koji još nije predsjednik) je počelo, jer se zna da je on predsjednik unatoč iznimno jakoj konkurenciji (sebe sama), jer iza njega stoji Onaj tko je rekao da ga se mora izabrati, inače…

HDZ u Hrvatskoj će dobiti izbore, ako ih dobije. Ukoliko ih ne dobije predsjednik (koji još nije predsjednik) u tom se slučaju ne će vratiti iz Bruxellesa i sve će se nastaviti po starom. Zoran Milanović i njegova zbornaja kamanda će preuzeti odgovornost za imovinu (i domovinu). Iako nisu uspjeli obraniti Perkovića, Nobila sigurno hoće (tako mi Bude Lončara). Inače, ako ne znate Buda je Buda (svih hrvatskih budista, nanbudista i nudista, komunista i ono malo udbe što je ostalo: cirka zerku manje od milijuna, dobro pretjerao sam ali ne mnogo). Ako Plemki dobije izbore, a to je moguće, jer će se tako zadovoljiti svi domoljubi a ni komunistima ne će faliti ni dlaka s glave, tako me Buruxelles pomogao (i London i Vatikan i Washington), jer to im zasigurno jamče prethodno navedeni a zato je i izabran svog Oca sin. I svi ćemo biti sretni u zemlji Debiliji iako je davno, iako pogrešno, Ivo ustvrdio da smo u banani, ali nije to ništa sjetite se samo da je davno, davno John nazvao Roberta i izrekao onu čuvenu: – Bobe, u govnima smo.

E, ako je Amerika s Obamom (i još kojekakvim glumcima prije njega) mogla izići iz tako katastrofalnih prilika, šta je nama Hrvatima izaći iz banane (država nam ionako više sliči na pticu, doduše, istina je da su je pošteno očerupali, ali ipak ptica je ptica i ona nosi jaja i iz jaja ptice opet se izlegne ptica). I tako svijetla budućnost samo što nije. A uskoro će i ljetni odmori i na našim ulicama dogodit će se privid života skoro da ćemo svako malo gledati neku tekmu (uskoro će olimpijada) i s puno prava na svakom koraku u, i ispred kafića, posve će se opravdano čuti ona navijačka: – Jebote, kolko nas ima!

Ovdje u nas u BiH nikad ovako nije bilo. Na sve strane niklo smilje. I vjetro-elektrane i solar, samo što nije. Čak su objavili i popis. Nemojte da ponavljam onu navijačku, ma to je čudo, nakon punjenih paprika (dolmi), sarmi, japraka i šta se sve ne puni na ovim prostorima dobili smo punjeni (popunjeni, dopunjeni i ispunjeni da ne kažem i prepravljeni, ne daj Bože, daleko bilo da i pomislim) popis. Bošnjaka ima više nego dovoljno da odmah odu na odmor. Srba u republici i onih drugih (negdje u drugim zemljama) samo Hrvata iako u dopunjenom izdanju nema ni na mapi tamo gdje se nije uspio obraniti HVO (a i tamo gdje jesmo da nismo radili ko što smo radili, ne bi nas bilo ni za manjinu, ali nema veze sve je kako i treba biti, ne samo da je zadovoljna naša politička elita, nego i visoki predstavnik).

Kad je čuveni Donu Quijote u jednom romanu, negdje navodno u Španjolskoj unatoč tomu što je viteško doba bila odavna prošlost pošao za svojom vizijom i idejom u pustolovinu duha, pa je čak jurišao i na vjetrenjače za njim je na magarcu lagano jahao Sancho Panza i svugdje gdje su u toj borbi stizali prikupljao što se prikupiti dalo (zlu ne trebalo). I tukao šta je Bog dao: ila i pila izobila. Svega je bilo, možda i zato jer vitez žalosnog lika nije toliko mario za ove zemaljske (prizemljarske) stvari. I ne znam zašto ovo uopće pričam, ovdje u nas, odavno su Donu Quijotea proglasili luđakom i isključili i zajednice (ako nije u Domanovićim to ne znači da ga nema, jer ako ga nema, a nema ga; znači da je negdje). A njegovo visočanstvo Sancho Panza preuzeo je sve. Malčice je dotjerao lik, nije to više zapušteni seoski debeljuca, sad je to gospodin po mjeri novoga doba, slika i prilika vremena, zlobnici će reći: šarmer bez pokrića, opsjenar, a poklonici: čarobnjak čudesni, maestro… On sve zna, svime vlada i upravlja, sve drži pod kontrolom. Izvlači zeca iz šešira osmjehom dječaka i otklanja neugodna pitanja (naravno protupitanjima) ili nas upućuje većim mađioničarima od sebe sama da se kod njih raspitamo zašto je ovako (i zašto ovako mora biti). Kad nema Visokog predstavnika tko da nam odgovori, a svitli car i ćesar umro još prije gotovo stotinu godina. Ništa zato ne treba brinuti. Ima tu nekoliko ambasada kojih se pita (američka, britanska, ruska…). I sve je to tako kako je, jer tako hoće moć svijeta: i svijet naš (naš svit) odlazi (jer živi se od posla) i ratnike nam progone (dojučerašnji ratni neprijatelji ovaj put kao istražni i pravosudni organi, eksperti i znalci). Ali sve će to Sancho otrpjeti samo da se njega ne dira, no zato će ovdje gdje se njega pita poklopit da je milina (i nema majci mrdanja). Čak i zrak dišemo njegovim zaslugom i dopuštenjem. Doduše nije više zadovoljan magarcem pa se uzduž ovih prostora vozika nešto skromnijim prometalima, sve posjeduje i na sve je spustio svoju milostivu ruku. Koga njegova ruka nije takla ne može taj da prostiš obnašati ni dužnost konobara na godišnjem odmoru a kamo li neku važniju društvenu ulogu. Sve stoji i miruje, samo da traje. Jednom je davno neki Crnogorac napisao nešto kao dramu, pa su čak i snimili tv seriju: Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo.

Ali nema potrebe da se brinemo predsjednik (koji još nije predsjednik) nova je nada da već će nekako biti, a tu je i predsjednica (ona inače brine za sve Hrvate, otkad je ona izabrana nama je sve bolje i bolje osobito onima koji su otišli negdje daleko i našli posao). A sve je to opet, bolje, ne ćete vjerovati, od onoga što Milanović nudi: on ne zna i ne može ništa drugo, nego isto i jedno te isto, a kako vrijeme ide to može biti samo gore i još gore. Ne treba se zavaravati: nikada nije toliko loše da ne bi moglo biti gore.