Ne, nije greška u naslovu. Svaka čast majkama i očevima ali malo bih se osvrnula i na negativnu stranu roditeljstva.
Mislila sam da nema ništa gore od raspuštenog i neodgojenog djeteta koje ti skače po glavi. Ali u zadnje vrijeme vidim da ima, a to je previše ustrojeno dijete. Čini mi se da spartanski odgoj može imati mnogo dalekosežnije posljedice nego malo nestašluka.
Nismo ni svjesni koliki utjecaj imaju roditelji na naš život. Ogroman! Čak i uz televizor dobiješ uputstva ali roditelj može biti svatko. Nek mi učimo u školi Pitagorin poučak, Bitku kod Saratoge i kemijsku formulu Modre galice, ali nitko nas ne uči onome što nam stvarno treba u životu.
Priča tako jedna meni bliska osoba kako je kao mala bila vrlo poslušna. Roditelji su bili strogi i u kući se znao svaki red. Jednom se tako kupala u jezeru a mama je morala kratko otići. Rekla joj je da stoji tu i da se ne miče do njenog povratka. U međuvremenu se puštala brana i voda je sve brže nadolazila. Dok se majka vratila dijete je već bilo do grla u vodi. Plakala je i jecala ali se u strahu od majčine ljutnje nije smjela pomaknuti. Majka se srećom vratila na vrijeme, izbezumivši se kako je dijete tako strogo shvatilo njene riječi.
Pretprošle godine nađem se na jednom seminaru o edukaciji žena u politici. Politika me se nije baš dojmila ali jeste jedna gospođa koja se tu pojavila. Onako skromna i samozatajna, oglasila se tek nakon što se spomenuo jedan političar, za kojeg je rekla da je muževan, pametan i dobar kao njen bivši muž. Zaintrigiralo me to kako da je tako blagonaklona prema svom mužu s obzirom da je bivši 🙂 Obratila sam joj se tako i ona mi je ispričala svoju priču. Bila je jako zaljubljena u svog muža i on u nju. Odlučili su se vjenčati iako se njegovoj majci ona nikako nije svidjela. Živjeli su na selu, imali baštu i stoku a djevojka je bila iz grada, nježna i mršava, nikako pogodna za rad. Živjeli su tako nešto manje od godinu dana unutar koje je majka konstantno pravila probleme, uplitala se i govorila protiv snahe. Nakon što je postalo nepodnošljivo, rekla je svom mužu da ne može više izdržati te će, ukoliko je ne zaštiti i stane uz nju, morati otići. Muž ju je jako volio i htio joj udovoljiti ali nikako se nije usuđivao suprotstaviti majci. U međuvremenu je zatrudnjela no, kako se i dalje ništa nije mijenjalo, odlučila je otići s nadom da će se muž opametiti. Par mjeseci poslije saznala je da je njen muž doveo kući novu ženu!? Ova je bila iz obližnjeg sela, sva po majčinim mjerilima. Vrijeme je prolazilo, i rodila se djevojčica za koju je otac samo u tajnosti pitao. Nikada ju nije vidio jer su se tome protivile majka i nova žena. U trenutku kada smo razgovarale rekla je da joj je kćer upravo upisala željeni faks i ostvarila neki kontakt s ocem, zbog čega je presretna. Još je rekla da ne zamjeri ništa svom mužu jer joj je dao predivnu kćer i zna da je i on cijelo vrijeme patio i da je nesretan.
Divim se ovoj gospođi koja je unatoč svim nedaćama koje su je snašle oprostila svima i još je zadovoljna! Ali sve u svemu ovo je vrlo tužna priča kakvih zasigurno ima mnogo. Unatoč najboljim namjerama, jedna majka je unesrećila svog sina, njegovu ženu, unuku i novu ženu koja je uvijek osjećala da je u sjeni ove prve. Možda ćete reći da nije kriva ona nego taj smotani sin koji se pokazao kao kukavica, ali tu bih se vratila na priču o djevojčici u jezeru. Djeca imaju strah od odbacivanja roditelja odnosno od iznevjerenih očekivanja. Nisu sve situacije ovako ekstremne kao ove što sam navela ali mislim da slikovito ukazuju da svaka posljedica ima svoj uzrok te koliko su roditelji i obitelj bitan faktor u životu svakog čovjeka, pa i društva općenito. To je zasigurno i jedan od razloga zašto imamo većinom prosječne ili loše liječnike, pravnike, nastavnike, loše brakove.. jednostavno nezadovoljne, neispunjene pa čak i nesretne ljude koji su iz nekog podsvjesnog straha činili ono što su smatrali da se od njih očekuje.
Poznavala sam osobu čiji roditelji nisu dopuštali i opraštali greške te su ga za svaku žestoko kažnjavali. Takvi ljudi u odrasloj dobi postanu prestrogi i prekritični kako prema sebi tako i prema drugima bez da su uopće toga svjesni i ,što je najgore, obično smatraju da je baš takav odgoj jedini ispravan i primjenjuju ga i na svojoj djeci.
Svaki roditelj bez sumnje želi najbolje za svoje dijete, ali i roditelji su ljudi! Nisu uvijek u pravu. Često preko djece ostvaruju upravo svoje ambicije. Dijete nije vlasništvo svojih roditelja nego čovjek za sebe, a oni su tu da ga izvedu na pravi put. Njegov put!
Kad je moja ujna htjela obući svojoj trogodišnjoj djevojčici nešto što joj se nije sviđalo ona se pobunila i uzviknula “ Imam pjavo!“. I upravo je sažela sve što želim reći. Djeca imaju pravo na svoj život pa i na svoje greške. „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“ – kaže četvrta božja zapovijed i treba je izvršavati, ali i roditelji trebaju poštovati svoju djecu i dati im slobodu i podršku da budu ono što jesu!
Autor: Vedrana Kolenda
