Rješavajući se političkih marginalaca?
Koaliranje na kojem je inzistirao Karamarko, pokušavajući ujediniti desnicu, evidentno je bio sulud potez. HDZ-u velike izborne koalicije nikada nisu bile potrebne, jer HDZ naprosto ili je vladao ili nije vladao.
Napokon, povikao je dio HDZ-ovaca, nakon što se novoizabrani predsjednik te stranke Andrej Plenković riješio djela partnera iz Domoljubne koalicije, koji su ovih dana putem medija pokušavali izvršiti pritisak na vrh te stranke, ne bi li se na taj način pokušali domoći sabornice, koja im se u kratkom, ali slatkom polugodišnjem mandatu dopala.
No, Plenković nije naivac te je očito svjestan snage svoje stranke, pa će se Milanovićevoj takozvanoj Narodnoj koaliciji suprostaviti sa osnaženom strankom, kojoj ovoga puta jačina neće biti razni buzovi i slične pojave, već njihovi kadrovi kojih ta stranka ima, a koji su se u mišju rupu povukli pod udarom tandema Brkić-Karamarko.
Da Plenković doista zna što čini ponajviše govori povijest Hrvatske demokratske zajednice, kojoj ruku na srce velike izborne koalicije nikada nisu bile potrebne, jer HDZ naprosto ili je vladao ili nije vladao. Koaliranje na kojem je inzistirao Karamarko, pokušavajući ujediniti desnicu, evidentno je sulud potez i političko bauljanje, kojim je najveću stranku na političkoj sceni u Hrvata doveo do toga da biva ucijenjena od marginalnih igrača na hrvatskom političkom nebu. S novim šefom Plenkovićem HDZ se odlučio tek na sporadičnu, lokalnu koaliciju, pokazujući time da su oni najveća stranka, koja uživa najveću potporu birača, a po tim pravilima valja igrati, jer uostalom nisu li baš to načela demokracije s kojom se toliko rado busamo u prsa.
Lokalne koalicije, na kojima Plenković inzistira zapravo su veoma dobra ideja koja skraćuje mučenje nakon izbora oko pregovora, a jednako tako zahvaljujući toj ideji novi predsjednik u svoje će redove moći dovesti stare, i nepravedno odbačene partnere poput dvaju doktora Prgometa i Kujundžića, a prostor se ostavlja i za bivšu premijerku Jadranku Kosor, koja i nije neki pretjeran ulov, ali valja je imati na rezervi. Tavo rezomiranje odstranilo je iz nacionalne politike plagijatora Milijana Brkića, iz čije je kuhinje i proizašlo političko koketiranje s marginalcima kojima je Hdz davao umjetno disanje pred gašenje. I u konačnici postigao je Plenković svojom lukavošću i odmjerenošću konačno ujedinjenje desnice okupljene u dva bloka, onaj Đapićev simbolično nazvan Desno, i onaj Srbov koji pokušava objediniti pravaše i demokršćane. Ista ideja koja bi potencijala imala tek kada bi se zaboravila prošlost, a glave zbile na jedno mjesto, ali do toga ćemo čini se još morati sačekati. A dok čekamo valja podsjetiti na HDZ-ovu nešto slavniju prošlost, onu kada je tom strankom vladao pokojni predsjednik Tuđman, u čijoj je eri ta stranka pobjeđivala odnoseći poene na tom ratnom i postratnom razdoblju, ali i na karizmi koju je pokojni Franjo nedvojbeno imao. Na izborima 2000. HDZ je samostalno osvojio svega 46 zastupnika, odnosno njih 30 posto, a tada na scenu stupa Ivica Račan.
SDP-ova velika koalicija narodu je dozlogrdila za četiri godine, a na scenu stiže kralj karizme doktor Ivo Sanader s kojim HDZ osvaja spektakularnih 66 zastupnika, a on pak iskorištava međusobno čerupanje u dezintegriranoj šestorci te sa HSS-om i HSLS-om doseže saborsku većinu, takvo koaliranje skupa s poražavajućim Sanaderovim premijerskim mandatom stranku je za malo koštalo sljedećih izbora, ali ovaj lukavo izigrava Zorana Milanovića i ipak preuzima vlast. Doviđenja i hvala na suradnji, poručio je ubrzo potom s političke pozornice doktor Ivo upadajući u ralje tromog hrvatskog pravosuđa, dok istovremeno ključeve stranke ostavlja Jadranki Kosor. Ova novokomponovana ljevičarka zatim HDZ odvodi u još luđu koaliciju no što je to učinio Karamarko spajajući se sa Željkom Kerumom pa i Vesnom Škare Ožbolt, odnosno njihovim wanna be strankama, i tada puše jače no ikada. Kosor je HDZ-u osigurala povijesni debakl sa samo 47 ruku u sabornici, od kojih HDZ-ovih tek 44, što se pretvorilo u 43 nakon što su Jadranku Kosor na zgražanje nacije istjerali iz stranke.
Uslijedile su četiri ”slavne” godine Domoljubne koalicije, a Karamarko u izbornoj noći prije pola godine otvara šampanjac obećavajući svojima da će biti djelom buduće vlade. Oblak od sapunice, reklo bi se narodski bijaše to Karamarkovo vjerovanje koje je kopnilo sa svakim novim danom kako pregovora, tako i vlade u koheziji s Mostom. Buz, hrast i slične biljke, treba li to sada HDZ-u ili je Plenković na vrijeme shvatio koju ulogu mora odigrati? Ulogu kojom će ojačati svoju stranku, pridobivajući prije svega one iz svojeg, a tek kasnije one iz tuđeg dvorišta.
