Počasna predsjednia Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, RUžica Ćavar, javila nam se čestitkom u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana branitelja.
Drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati!
Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, veličanstveni dan vojno redarstvene osloboditeljske akcije “Oluja”, uz najveću zahvalnost besmrtnim, predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku, kao i svim zapovjednicima i vojnicima, hrabrim hrvatskim junacima, s bolnim sjećanjem na sve poginule i nestale vitezove i molitvom za njihove plemenite duše!
dr. Ružica Ćavar
počasna predsjednia Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
(u nastavku dvije pjesme o “Oluji” moga pokojnog supruga Mate Ćavara)
HRVATSKA OLUJA
Tvrđave kninske, Petrove gore,
Krbavskog polja, jeka se čuje,
Čekali smo bljesak nove zore,
Čekali smo udar velike Oluje.
Branimire kneže, kralju Zvonimire,
Svačiću Petre, Derenčine bane,
Eho Oluje i do vas dopire,
Da zaliječi stoljetne hrvatske rane.
Dosta je bilo poraza i krvi,
Za zemlju ovu hrvatskog roda,
Na predziđu Europe padali smo prvi,
Kako bi njima živjela sloboda.
Stoljeća su duga prolazila kruta,
Potoci krvi Hrvatskom tekli,
Bojišnicam dugim, mača i baruta,
Umjesto priznanja, glave su nam sjekli.
Primali smo one s područja Balkana,
Prebjege vlaške vjere pravoslavne,
Ne sluteći da ć’mo imat teških rana,
Od pasmine njihove tako nezahvalne.
Koliko nam krvi proliše ovi,
Svetosavski monstrumi, njihova roda,
Hrvatske zemlje osvajači novi,
Od kojih je Hrvatskoj gažena sloboda.
Srbi se za veliku Srbiju bore,
U zemlji Hrvata, zapadno od Drine,
S ciljem da osvoje hrvatsko more,
I hrvatsku zemlju naše Domovine.
Živjeti žele u jednoj državi,
Pa tko im povratak u Srbiju smeta!
U pašaluk njihov povijesni, pravi,
Iz Hrvatske zemlje i ostalog svijeta.
Oslobodit Hrvatsku, druge nam nema,
Od uljeza balkanskih, domovine naše,
Za slobodu svetu, Oluja se sprema,
U kojoj Hrvati konačno ustaše.
Za svoja prava Hrvatska se bori,
S toliko krvi prolivene nove,
Velikom Olujom Domovina gori,
Na viteštvo svoje sinove zove.
Ustajte hrvatski ratnici vreli,
Tjerajte krvnike iz doma svoga,
Hrvatska konačno slobodna bit želi,
S vjerom u sebe i velikog Boga!
Povijesnom Olujom tutnje granate,
Iz Hrvatske naše okupator seli,
Za sva vremena pamtite Hrvate!
To vam Oluja hrvatska veli!
Mate Ćavar
Hrvatska Oluja (02)
Nakon Bljeska Oluja se sprema,
Kakve do sad u povijesti nema.
Strategiji ratnoj nepoznata,
Sve do ove Oluje Hrvata.
Na tisuću i devet stotina,
Devedeset i peta godina,
Kolovoza, četvrtoga dana,
Do olujnog dolazi megdana.
U pet sati, u cik rane zore,
Kad topništvo hrvatsko zaore,
Na području Kninske biskupije,
Petsto godin gdje smo bili prije.
Gospodari svoje domovine,
Kneževine zatim Kraljevine,
Suverene Države Hrvata,
Do krvavog s Kolomanom rata.
I poraza na Petrovoj Gori,
Od onda nas tuđin stalno mori.
Ugari su Svačića dotukli,
Mlečani se po Hrvatskoj vukli.
Kad su došli Turci Osmanlije,
Slobode nam više bilo nije.
Na Krbavskom polju Hrvat strada,
Na domaku Zvonimirov grada.
Velebit se diže u oblake,
Hrvatica Vila daje znake…
Da ćmo jednom mi slobodni biti,
Da će barjak hrvatski se viti,
Na Tvrđavi i Petrovoj gori,
Kroz stoljeća Vila stalno zbori.
Ostanite sa vjerom u Boga,
Poslat ću vam proroka “Staroga”,
Iz Žitnika sela malenoga,
Domovine Oca hrvatskoga…
Stoljeća će duga prolaziti,
U Kraljevskom gradu nećmo biti.
Gospodari naše kninske slave,
Sve pobune hrvatske zaglave…
Naše Like i naše Krbave,
Padale su viteški nam glave,
Ko i ona dičnog Kvaternika,
Rakovice tragična je slika.
I u vrijeme Drugog svjetskog rata,
Nezavisne Države Hrvata,
Na prostoru Kninske biskupije,
Vlaški uljez mirovao nije.
Ti prebjezi, ta balkanska bijeda,
Napadati poče iz zasjeda…
Po Hrvatskoj ustanke dizaše,
Svojatajuć sve hrvatsko naše.
Razbojnici vlaški sa Balkana,
Zaprijetiše uništenjem nama.
Bleiburškoga polja tragedije,
Križnim putem kao nikad prije.
Ti krvnici Sime Dubajića,
Pobiše nam kolone mladića.
Genocidom sve su uništili,
Sa njima su Jazovke punili.
Vladali su pedeset godina,
Zatirući ime Hrvatima.
Mislili su da nas neće biti,
I da će se Hrvatskom širiti.
Iz pepela rađaju se novi,
Hrvatskoga roda Vitezovi,
Koji nose na grobnice cvijeće,
Koji Bleiburg zaboravit neće!
Nikome se pokorit ne daju,
U obranu Hrvatske ustaju.
Novog rata četiri godine,
Nova mladost za Hrvatsku gine.
Ponavlja se opet ista slika,
Po Hrvatskoj od istih krvnika.
Što balvane cestama valjaju,
Što Hrvatim živjeti ne daju.
Po Hrvatskoj Srbi podivljali,
Oluju su hrvatsku čekali,
Da ih smete kao svako smeće,
Po Hrvatskoj ubijati neće.
Branili smo zemlju goloruki,
Srbi su nas svom tehnikom tukli,
Prisvojene te jugo-armije,
Takvu borbu svijet vidio nije.
Bojišta su plivala u krvi,
Vukovar im slomi zube prvi,
Zatim redom gradovi do Boke,
Vodili smo bojeve žestoke,
Od Dunava pa do Dubrovnika,
Svuda bješe skoro ista slika.
Na tisuće padalo je glava,
Braniteljim nek je vječna slava.
Franjo Tuđman Zagorec po krvi,
Postati će poglavar nam prvi,
Prvoborac partizan iz rata,
Posta novi vođa u Hrvata.
On je Titov general po činu,
Al u srcu nosi Domovinu.
Novi pečat on Hrvatskoj dade,
Cijeli svijet Hrvatsku priznade.
Suveren je Države Hrvata,
Zapovjednik viteškoga rata.
Prosudbama mudrim on se bori,
Snažnu vojsku tijekom rata stvori.
Gojko Šušak do njeg ispod stijega,
Hercegovac sa Širokog Brijega.
Tuđmanov je ministar obrane,
I suradnik kroz sve ratne dane.
Silan Stožer časnički stvaraju,
Strategije sve ratne poznaju…
Proslavljeni general Bobetko,
Kog naslijedi general Červenko,
Te časnici novoizgrađeni,
Ovim ratom u borbi kaljeni.
S vojnicima ratuju Redari,
Ustavnoga poretka čuvari.
Policajci Ivana Jarnjaka,
Dvjesta tisuć Olujunih momaka,
U Oluju sad hrvatsku kreće,
I nitko ih zaustavit neće.
Sa svih strana momci jurišaju,
Sa trideset strana napadaju,
Oružjima kad su tući stali,
I zemlja se i nebo zapali.
Dođi amo Ćosiću Dobrica,
I pogledaj ratnička im lica.
Jurišajuć u zanosu gore,
Za Hrvatsku dok se svoju bore.
Vele da si ti otac Srbije,
Kao pisca sramota te nije,
Četnicima Hrvatsku pokorit,
Za veliku Srbiju se borit.
Pogledaj ih kako brišu sada,
Dok hrvatska armija napada.
Za tri dana Oluja ih smete,
Sve korpuse, brigade i čete…
Nestade vam puste tvorevine,
Na tlu naše svete domovine.
Drina voda povijesna je međa,
Okrenite bježeć nama leđa,
Preko one ćuprije na Drini,
I bježite svojoj djedovini.
U Pašaluk od petsto godina,
Samo on je vaša postojbina.
Turcima ste vi vazali bili,
Oni su vas ko konje jašili.
Sad bi htjeli pokorit Hrvate,
Čiju povijest uopće ne znate.
Na Hrvatskoj i Džingis je pao,
I toliki tuđinac stradao…
Vi sigurno jednom ćete znati,
Tko su, što su, ratnici Hrvati.
Upitajte Novaković Milu,
I njegovu “bežanijsku” silu,
S tenkovima pogazi kolonu,
Tu vlastitu sirotinju onu,
Sa lažima koju ste opili,
Svetosavskim duhom zaludili,
Sad Dobrice svoju “SANU” zovi,
Neka piše Memorandum novi,
Da ga Pavle Savski blagoslovi,
Da ga Slobo ratnički oslovi,
Vaš fašizam jednom mora znati,
Oslobodit svoje će Hrvati.
Do povijesne međe rijeke Drine,
I do svakog pedlja Domovine.
Do zemunskog ušća rijeke Save,
Našeg Srijema i povijesne slave.
Nikad tuđe nismo osvajali,
Nit na tuđem koga napadali.
Pod hrvatskom zastavom Hrvati,
Osvajački neće ratovati.
Vojvodina nikad srpska ne bi,
Srbin ne smi prisvajat je sebi.
S Mađarima i sa Rumunjima,
Hrvat tamo svoje pravo ima.
Uzalud vam Hrvate tjerati,
Tamo će se povratit Hrvati.
Vojvodina svoje pravo ima,
Samostalna da ostane svima.
Ili ćmo je pravo podijeliti,
Samo srpska nikad ne smi biti.
I Dobrica to će doživiti,
Nek se Srbin u Srbiju vraća,
Tamo gdje ga napravio ćaća.
Što tražiste, pravo će vam biti,
Svi u jednoj državi živiti.
Sa svih strana stjerati vas treba,
U Srbiju ispod vašeg neba.
Nek Oluje nove vas tjeraju,
Po tuđini mira vam ne daju,
Srpskih djela užasna je slika,
Počinjena zločinstva tolika.
Na stotine sela popališe,
I gradove brojne razoriše,
Na tisuće hrvatskih žrtava,
Na stotine srušenih crkava…
Diljem zemlje naroda Hrvata,
Samo tijekom ovog strašnog rata.
Stić ih mora prokletstvo Biblije,
Zbog tolike ljudske tragedije.
Dunav plavi svog Hrvata zove,
Da oluje sprema ratne nove,
Da dođemo tamo gdje smo bili,
I kroz povijest Dunavom plovili.
Plodna zemlja Baranje nas čeka,
Vukovara razorenog jeka,
S grobnicama i sa grobovima,
Vitezovi leže u kojima.
Svetije nam zemlje nigdje nema,
Fruške Gore i ravnoga Srijema.
Nek za borbu spremaju se Bojne,
I olujne naše nove vojne.
Marširajuć s pjesmom na usnama,
Vitezova Jure i Bobana!
Gojka Šuška i Franje Tuđmana!
Razbojnici pravda stiže vama,
Vratit ćemo što je bilo naše,
Vi nas zvali vojska il ustaše,
Hrabra vojska koju vi poznate,
Vi po želji zovite Hrvate.
Nećemo se odreći nikada,
Ušća Save i Zemuna grada,
Nit tvrđave Petrovaradina,
Tu je stara međa Hrvatima.
Mi fašisti nikad nismo bili,
Samo smo se za svoje borili.
Fašisti su srpski osvajači.
Što tuđinom osvaja, harači,
Olujom ćmo hrvatskom brisati,
Na svoje će vratit se Hrvati.
Podunavlja i ravnoga Srijema,
Toj slobodi cijene žrtvi nema.
Ubojice Vukovara grada,
I naroda koji u njem strada,
Grobnice ćmo oslobodit naše,
Takav zavjet i stari nam daše.
Kunemo se Bogu velikome,
I cijelome rodu hrvatskome,
Svima onim što su do sad pali,
I živote za Hrvatsku dali…
Svi smo spremni Franjo Vrhovniče,
Za dom spremni! Franjo Predsjedniče!
Mate Ćavar, U Zagrebu nakon “Oluje”
