HRVATKI moj ljubljeni puče, ako se ne probudiš i ne ustaneš za Dom – bit ćeš u snu umoren!
Ništa oko Božidara Alića ne protječe u ozračju tišine. Njegova umjetnička vokacija i domoljubna inspiracija stvaraju zapaljivu smjesu koja očito ne ostavlja mjesta za ravnodušnost. Žestoke polarizacije, izraze potpore, ali i osporavanja, izazvala je već sama najava njegove najnovije monodrame “Bez lustracije nema Kroacije“.
Naime, Alić je najavio da će 8., 12. i 14. listopada ove godine, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, izvesti monodramu u kojoj secira aktualno stanje u hrvatskom društvu, u narodu i u državi. Iako očekuje podvale protivnika, Alić danomice dobiva brojne izraze potpore pobornika koji s nestrpljenjem iščekuju njegov domoljubno-politički nastup.
Što će se zapravo dogoditi 8. listopada u dvorani Lisinski?
– Moj projekt ‘Bez lustracije nema Kroacije’ jest moje žestoko političko promišljanje ovog pogubnog vremena po moj hrvatski narod. Slobodno možemo reći, najpogubnijeg vremena od, 1918., ili preciznije, od 1945. do danas, kada smo svi mi Hrvati na rubu novih bleiburških jama – ukoliko jugofašisti, ne dao Bog, ponovno dođu na vlast… Pojam jugofašisti obuhvaća sve komunističke ubojice, progonitelje mojeg naroda, partizanske koljače, novovjeke samoproglašene antifašiste, udružene s komunističkim lobijem u Hrvatskom državnom saboru i s četničkim lobijem u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U takve ubrajam i razgranatu vojsku udbaša i KOS-ovaca, koji su sveprisutni, koji nas koče, guše i učinkovito uništavaju moj hrvatski puk, hrvatski narod i hrvatsku državu. Počevši od svakodnevnog života pa do zakonodavstva i vođenja hrvatske države, koju ovi pobrojeni mrze iz samog dna svoje pogane duše, koju su predali sotoni. Nastoje uništiti, obezvrijediti i rastočiti ovu našu modernu hrvatsku državu, koja je stvorena isključivo na obrambenom Domovinskom ratu, i ni na kakvom nazovi antifašizmu iz 1945-te.
Na hrvatsku žalost, partizanski su pobjednici, uz svojega vođu i Krvnika Tita, jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, pobili, poklali i raselili više od milijun pravih Hrvata.
Niti ustaše, niti njihovi potomci, danas više ne postoje, jer sve što je disalo hrvatski od svibnja 1945-te je pobijeno i sustavno zatrto. Pogledajte samo strukturu žitelja Zagreba, a i Splita, svih sela i gradova diljem Hrvatske… Voljom božjom ostali smo mi, djeca domobrana, koja će se do svojeg posljednjeg daha boriti za modernu i nezavisnu državu Hrvatsku. Ona je bila i ostala san svih nas dragovoljaca obrambenog Domovinskog rata. Od ostvarenja tog sna ne smijemo i ne ćemo odustati.
Kako ste došli na ideju napraviti monodramu takvog sadržaja?
– Ne mogu više šutjeti i gledati u pod, čekajući nadolazeće prigušeno strijeljanje, jer agresija na slobodnu i nezavisnu Hrvatsku nikad nije bila žešća. Hrvatski puk ne smije više pasivno šutjeti i samim time odobravati sve zlo koje dolazi od političkih struktura, koje su u svojoj biti antihrvatske, i naravno prosrpske, ‘tolerantno’ globalizacijske, ne bi li uništile hrvatsku kulturu, povijest i našu odanost katoličkoj crkvi. Upravo na uništavanju tog hrvatskog svetog trojstva, kultura – povijest – vjera, Kukuriku koalicija, danas zvana nenarodnom koalicijom, skrhala je svoje krvožedne, koljačke zube! Zaboraviše jednu sitnicu… Crkva smo svi mi vjernici! U Dalmaciji bi rekli: Krenili su mašklinom u živu stinu.
Jedine velike pogreška prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana jesu pomirenje i mirna reintegracija. S takvim mentalnim sklopom, kakav imaju jugofašisti pomirenje je nemoguće, kao što je nemoguća i mirna reintegracija, čega smo svi mi – samosvojni i samosvjesni Hrvati – svjedoci.
Djeca i unuci okupatora iz 1945-te oružano su nas napali i 1991. Njihovi udbozornici, inače vrlo agilni do samog početka obrambenog Domovinskog rata, povukli su se i pritajili jedva nekoliko godina. To je zapravo bilo jedino vrijeme istinske i prave slobode nas Hrvata. Ta je sloboda svakodnevno plaćana stotinama života, dok je hrvatska zemlja natapana krvlju.
Kako i kamo je nestala ta hrvatska sloboda?
– Nakon toga, na našu veliku žalost, dolazi do abolicije, a ne provodi se lustracija. I tu smo gdje jesmo…
U Hrvatskom državnom saboru imamo pročetnički klub Milorada Pupovca, koji je sastavljen i od aboliranih četnika, imamo prosrpski HNS, na čelu s obitelji Pusić, imamo Stjepana Mesića, krivokletnika s Haškog sudišta, koji je isporučivao povjerljive spise našeg prvog predsjednika, koji su nota bene bili označeni kao državne tajne. I, nikome ništa!
Imamo, nadalje, slijednika krvničke komunističke partije, koji se naziva SDP-om, a koji se nikada nije odrekao zločinca Broza, zvanog Tito. Pri izglasavanju samosvojnosti države Hrvatske njihovi zastupnici su demonstrativno izašli iz sabornice. K tome su razoružali hrvatski narod, otimajući oružje Teritorijalne obrane i predajući ga svojim istomišljenicima i agresorima na Hrvatsku, kako bi nas mogli učinkovitije ubijati.
To je bilo prije četvrt stoljeća. Nisu li se stvari danas promijenile?
– Ništa se oni, a ni njihova djeca i unuci, promijenili nisu. Dok mi u tišini odlazimo na naše nedjeljne svete mise, molitvama se utječemo našem svetom Alojziju Stepincu, jugofašisti u Hrvatskom državnom saboru pozdravljaju sa ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu!’ (poput Ingrid Antičević Marinović, pravim imenom Marija). Pritom im još uvijek u glavi bruji ‘Nosim kapu sa tri roga, vodim vojsku protiv Boga’. Mogao bih od nemila do nedraga nabrajati imena živućih osoba, itekako aktivnih u rastakanju hrvatskog državotvornog tkiva. A to tkivo smo svi mi – Hrvati.
Ali oni se pozivaju na to da su i oni Hrvati…
– Papir trpi sve… Kad kažem ‘mi Hrvati’, ja zasigurno ne mislim na slatkorječivog srpskog doušnika Ivu Josipovića, udbaškog ubojicu Budu Lončara, koji je uspio nametnuti embargo na uvoz oružja nama Hrvatima na samom početku agresije na našu domovinu. Kad kažem ‘mi Hrvati’ ne mislim ni na njih dvojicu ni na mnoge naprijed spomenute (i nespomenute), poradi kojih bi što prije trebalo uvesti prijeki sud.
Kad izgovorim to sveto ime – mi državotvorni Hrvati – tad pomislim na sve koji su za Dom pali, na sve one koji su i opet spremni život dati – da bi živjeli Hrvati.
Svojim nastupom, očito, želite polučiti i neki politički cilj. Kakvu ćete poruku odaslati iz dvorane Lisinski 8. listopada?
– Hrvatski moj ljubljeni puče, probudi se! Ako se ne probudiš i ne digneš glavu, bit ćeš u snu umoren. Prozbori svojim hrvatskim jezikom, ma kako to nemušto zvučalo. Dignimo se, ustanimo za Dom! Za mnom!
Koje pojave u društvu su Vas navele na tako dramatičan apel?
– Protiv Hrvatske se vodi specijalni i psihološko-propagandni rat, s obzirom da krvoločna i nepismena antihrvatska klatež drži medije i ogromnu financijsku moć. Hrvatskom se narodu u njegovoj krvlju izborenoj državi zabranjuje i nameće što će slaviti, koje vrijednosti će njegovati, pa čak i koje pozdrave će rabiti.
Na što konkretno mislite?
– Sustavno se omalovažava i zaobilazi Domovinski rat, ponižavajući hrvatske dragovoljce, uz sveopće utapanje hrvatskog jezika u neki “novokomponovani regionski” meta-jezik. Kultura je svedena na razinu psovke, jer je to – ovim ružnim, nakaradnim nepismenjacima koji se nazivaju ‘kulturnjaci’, ‘platformaši’, u suglasju s antihrvatskim Ntv1, RTvL, LGBT-Yudeks, Bljutarnji, 24 časa… – vrhunac pismenosti i umjetnosti. Njima, pa i HRT-u, koji to nije, psovka je najviši doseg!
Nedavno ste bili na meti kritika zbog pozdrava Za Dom – Spremni!
– ‘Za Dom – Spremni’, koji je i moj pozdrav, pozdrav mojih prijatelja pa i moje obitelji, nastoji se zloćudno kriminalizirati, potpuno potisnuti i ugušiti. Ne postoji ni jedan propis koji bi branio taj pozdrav – koji, usput kazano, nikoga ne vrijeđa – ali nas Hrvate okuplja i ispunjava ponosom. Jugofašisti žele zatrti ponos i domoljublje, koje taj pozdrav izražava.
Za razliku od zločinačke petokrake i njihova morbidnog, krvničkog pozdrava ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, naš ‘Za Dom – Spremni’ je starinski hrvatski pozdrav, koji slavi život i slobodu. Napominjem kako je taj sveti hrvatski pozdrav prvi puta izgovoren u 7. stoljeću, kada smo mi Hrvati svojom voljom i željom primili kršćanstvo i Isusa kao jedino svjetlo, kao put istinu i život. Tim pozdravom smo se zakleli papi Agatonu kako mi Hrvati nikada nećemo ratovati i posezati za tuđim zemljama, već ćemo samo braniti Dom svoj. Sam pozdrav se tijekom povijesti pokatkad malčice mijenjao i modificirao…
Konačno, tim pozdravom su se pozdravljali, a prečesto i od života opraštali, i mnogi moji suborci.
Glavni prigovor je da je taj pozdrav korišten tijekom Nezavisne Države Hrvatske.
– Da, i? Ako se spominjemo NDH, tada vam moram jasno i glasno reći da je NDH bila i nezavisna (koliko je u danim okolnostima bilo moguće) i nezavisnija od mnogih drugih tadašnjih država. Naravno da je bila država, sa svojim hrvatskim zakonima i svojim hrvatskim uređenjem. Povrh svega, je bila izraz težnji, volje i želje mog hrvatskog puka za Državom.
Dakle, bila je itekako hrvatska. Nikako ne možemo i ne smijemo dopustiti da se NDH naziva zločinačkom tvorevinom i ne znam kako sve ne, te da nam se još k tome ona i dan-danas od jugofašističkih povjesničara i tuđinskih trabanata nameće kao krimen – jer krimen bila nije. Ukoliko je bilo zločina, navedite mi jednu jedinu državu u kojoj zločina nije bilo.
Govorimo li, pak, o Jasenovcu, mit, laž i potvorba koji su oko njega ispleteni svakim danom se sve više razgolićuju, a na vidjelo izlazi istina za koju se nije smjelo znati. Jasenovac je bio radni logor, s proizvodnjom i radnim pogonima, u kojima se, između ostaloga, proizvodio i vrhunski hrvatski samokres. Nakon okupacije Hrvatske, u svibnju 1945. taj je radni logor pretvoren u mračno mjesto stradanja brojnih državotvornih Hrvata. Potom, po zatvaranju tog jugofašističkog stratišta 1951. godine, kosti umorenih državotvornih Hrvata se prekrštavaju u srpske, romske i ine kosti, koje su krivotvoreno nametnute našoj NDH. To je laž koja vapi do neba.
U monodrami se osvrćete i na presizanja Srpske pravoslavne crkve.
– Da, spomenuo sam već SPC, koja je leglo četništva i koja nema nikakve veze s vjeroispoviješću. Sjetimo se samo najave krvavog hrvatskog Uskrsa iz Miloradu Pupovcu drage pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Nakon te najave je i uslijedio krvavi hrvatski Uskrs na Plitvicama, kada je umoren prvi mučenik Domovinskog rata Josip Jović… S druge strane, čovjek koji sebe naziva papa Franjo poziva istu tu SPC kao meritornog sugovornika u kauzi sanktifikacije Alojzija Stepinca. Time je taj Sveti Otac, ne poštujući i uništavajući kanone katoličanstva, doveo pod ozbiljan znak pitanja vlastitu ‘svetost’ i o takvom postupku mislim sve najgore…
Tko može ponovno svjetovno suditi našem mučeniku i svecu Alojziju… Tko ima te ingerencije i tu moralnu kompetenciju… Možda četnici Vučić, Dačić, Nikolić… Ili Irinej, koji čestitke adresira na Liku, Slavoniju, Dalmaciju, koje za njega nisu Hrvatska, već je tom klataralu Hrvatska tek Zagrebačka županija…, možda Amfilohije Radović, još jedan zagovornik Velike Srbije – pod krinkom pravoslavlja…, ili Porfirije, popularni pjevač četničkih pjesama i obožavatelj četničkog zločinca Momčila Đujića. A vidi čuda, svi su oni bliski prijatelji Milorada Pupovca! Pametnome previše. Zdravom razumu nadrealno je vidjeti da se takve osobe migolje među vatikanskim zidinama, snujući kako još jednom otrovati našeg svetog kardinala Stepinca, a po mogućnosti i sve Hrvate.
Spominjete i mnoštvo drugih nebuloza hrvatske političke zbilje.
– U ovom razgovoru vam samo u naznakama zborim o svemu onome što ću govoriti 8., 12. i 14. listopada u ‘Lisinskom’. Mogao bih vam satima i danima govoriti, no nemamo ni vremena ni prostora, kao što će mi vrijeme biti prekratko i u maloj dvorani Lisinski, gdje ću se u manje od sat vremena s ljubavlju obratiti mojem hrvatskom puku. U mojim oštrim državotvornim govorima oslanjam se na našeg velikana pjesničke, i ne samo pjesničke, riječi Antuna Gustava Matoša.
Na scenu ću stati ne kao glumac, nego kao državotvorni Hrvat i dragovoljac obrambenog Domovinskog rata. Mojim glasom će progovoriti svi oni koji su tijekom povijesne borbe pali za Hrvatsku! Zagovorom svetog Alojzija Stepinca, mojim glasom govori i cijela raseljena Hrvatska. Ovo je moj hrvatski krik za slobodu, istinu i pravdu hrvatskom narodu.
Namjeravate li se i politički angažirati, kako biste promijenili negativno ozračje o kojem govorite?
– Uz pomoć gospodnju – DA! Ja jesam pučki tribun i dužan sam svojem narodu govoriti istinu. Ovim ću trnovitim i po život opasnim putem nastaviti do kraja. Mogu parafrazirati staru latinsku: ‘Croatia aeterna, vita brevis’. Neka nam vječno zaživi Hrvatska, kojom vladaju Hrvati.
Sve vas stoga, uz ljubav i s poštovanjem našoj hrvatskoj Domaji, pozdravljam najljepšim starinskim pozdravom
Hvaljen Isus i Marija i ‘Za Dom – Spremni!’
AUTOR: Vjekoslav Magaš/Foto: BA bpz.ba
