Nikada ljeto nije vrijeme za velike rasprave, jer kao što je svaki čovjek makar tridesetak postotaka bolji kad se najede tako i ljeti u doba odmora i ugodnijih okolnosti čovjek bi rado ostvario vlastitu utopiju u kojoj ga se životni problemi ne dotiču ili ih makar na određeno vrijeme bez velike pogibli može odgoditi.
Za Tropolje.info piše Marko Tokić
Svakog čuda za dva dana… Toliko najavljivana debata (da ne kažem rasprava) čelnika najvećih hrvatskih stranaka se održala. Toliko pumpanje očekivanja kao da će raspravljajući (bez obzira tko) sve nevolje hrvatskoga društva najednom nestati, a ono… I bez sučeljavanja smo mogli znati da je Plenković uljudniji (da ne kažem diplomatičniji) od Milanovića, i bez rasprave je bilo jasno da je domoljubnim Hrvatima bliža Plenkovićeva uloga i ono što će govoriti. Ali što su oni to zapravo rekli? Sjeća li se itko ijedne rečenice koja nosi sadržaj, koja obilježava prostor i vrijeme. Forma je još jednom pojela sadržaj, a ovo je tek početak. Naime, gledamo li trendove pa ako hoćete i iz najreklamiranije predsjedničke kampanje (naravno, one američke) ovo je tek početak debilizacije birača (i političkoga prostora). Uskoro će postati bitno kome dokone žene daju više izgleda s obzirom na to kako koji od kandidata izgleda, a i to je tek uvod u pitanja kako mu stoji odabrana odjeća, jesu li mu usklađene boje, kako je zadjenuo iglu u mašnicu, je li mu čvor na mašni ovakav ili onakav i tako dalje i tako bliže pravi pravcati skok u nigdinu. I tako dok nam se politika primiče estradi mi bi, unatoč tomu, trebali živjeti i to od vlastitoga rada. I netko bi uvjete za to trebao osigurati.
Umjesto toga mi svakodnevno bilježimo odlaske naših ljudi. Mnogi će reći da i to nije toliko tragično koliko mi zabrinuti o tome trabunjamo jer se odavde uvijek odlazilo. Istina je. I povijest nam o tome govori: uvijek se odavde odlazilo. No tendencija tih odlazaka, njihov smisao, čitavo to vrijeme bio je da bi se ovo ovdje uzdiglo i učinilo mjestom života. Ovi novi odlasci mnogo su pogubnije, jer se odlazi da bi se tamo negdje i živjelo. Zasad i od takvih odlazaka imamo barem ljetne koristi. Naime, naša mjesta se pretvaraju u prave turističke destinacije, dolaze nam tisuće onih koji su otišli i žive gdje rade na svoje godišnje odmore ovdje kod nas. Hoće li njihova djeca i djeca njihove djece dolaziti? Ovih dana pred Gospojinu bilo nas je po popisu (čak i više), ali samo koji dan poslije prostor se prazni i bujica života će naglo utihnuti i životni potočić jedva će žuboriti. Mjesta se nakon vreve, gužve, buke, galame, radosti susreta vraćaju tišini svakodnevnice. I bojimo se potpuna utihnuća.
Glavna duvanjska vijest (unatoč javnom objavljivanju svoj pravi život je doživjela u usmenoj predaji) ovih dana je: predsjednica kod Gale. Naime hodajući Hercegovinom predsjednica je na trenutak zastala na benzinskoj crpki kod Gale, jer na Galinoj crpki odavno je zalijepljena njezina predizborna slika, ali za razliku od onih koje su postale davno zaboravljena stvarnost, Galina uporno odražava onu nadu koju smo imali još kada je predsjednica izabrana, pa je valjda i predsjednicu dirnulo da ima još uvijek onih koji od te nade nisu odustali. Nažalost moram reći da i ja osobno nisam na razini Galine vjere jer mi se čini da se predsjednica pomalo gubi između američkih zahtjeva i hrvatskih čežnji.
Turci se (ili makar Erdogan) naljutili na Ameriku pa traže nove prijatelje i koketiraju s Putinom (da ne kažem s Rusima). Kad razočarana ljubavnica utjehu traži u naručju zlobnika koji ju je čitavo vrijeme ogovarao nikada ne nađe ljubav. Tek nakon što je postala svjesna da je ljubavnik nije volio nego koristio iz sebi sebičnih razloga bijeg u novu vezu iste vrste ponavljanje je pogreške i dokaz da iz iskustva nije ništa naučila. Tako i Erdogan. Trčeći Rusima ne će pronaći ljubav nego novi vazalni odnos, a uhićujući veliki broj ljudi stvara podlogu nezadovoljstva ne samo onih uhićenih nego svih koji su s njima na ovaj ili onaj način povezani što znači da dugoročno se stanje ne može održavati nego nasiljem, tako da Turska nepovratno klizi u diktaturu, a o tome kako završavaju diktature povijest je dovoljno svjedočila. Izgleda da Erdogan nije svjestan, ali ovo je početak njegovog kraja.
Kod nas u Duvnu jedna lokalna vijest se uzdiže do potrebe za komentarom. Ovih je dana fra Gabrijel Mioč slavio pedesetu obljetnicu misništva. Zadnjih tridesetaka godina središnja je osoba duvanjskog kulturnog i javnog života. Nositelj toliko aktivnosti od Naših Ognjišta do Duvanjskih dana. U svemu neizbježan ko vegeta. Nikada se nije izborio za simpatije većine. Uvjeren u misiju nije se bojao i zamjeriti, sukobiti ili makar prkositi. O Gabri rijetki govore s naklonošću, ali i kod onih najogorčenijih zaslužio je poštovanje. Kod nas koji smo imali sreću surađivati s njim i koji znamo koliku ljubav i koliku energiju ulaže taj čovjek uvijek i iznova izaziva divljenje. Zbog ustrajnosti, zbog nepokolebive vjere, zbog čvrstine i neizmjerno uloženog truda. U ljubavi za Duvno i hrvatski narod ne da se natkriliti. Naš Gabro.
I da se vratim izbornom cirkusu u Hrvata. Opet ćemo izgleda glasovati jer su oni drugi gori. A želi nam se i reći da izbora i nemamo nego jedne ili druge, a oni drugi su nama stoput gori od ovih kakvi su da su. Ima li ljudi od programa, ima li ljudi od nekih novih ideja za koje bismo se mogli izjasniti. Ili smo zbilja ostali na vjetrometini loših i još gorih. Ipak u ovoj našoj izbornoj jedinici izgleda da ćemo nakon dugo vremena imati mogućnost izbora jer se na čelu jedne liste pojavio čovjek od uvjerenja. General Glasnović nezadovoljan predložnicima HDZ-a iako mu je bilo koje mjesto na HDZ-ovoj listi jamčilo ulazak u Sabor odlučio se suprotstaviti logici po kojoj smo samo zato jer su drugi gori prinuđeni odabrati gotovo jednako loše (samo zbog toga jer ih je kandidirao HDZ). Je li izabrao najbolji mogući put suprotstavljanja toj logici i sami će izbori dati odgovor.
Želimo li u Saboru dizače ruku ili čovjeka s uvjerenjem?
bpz.ba
