Kolovoz vozi kraju klimatskog ljeta, a vruća politička jesen lupa na vrata. Zvoca se teškim riječima sa svih strana i struja, zvecka se oružjem iz raznih busija, jedni na druge “žugaju”, treći se četvrtima rugaju. A počela je i regrutacija kod nekih velikih nacija. Kod onih manjih naroda sve se više dižu nosovi, spuštaju kajle, podmeću opasni klipovi, bacaju huškački spinovi. Ima i dimnih signala, rigidnih depeša, prljavoga rublja, potezanja vraga za rep, tjeranja maka na konac, cara do duvara, normalnih iz pameti, a one prave tjera se iz države. Sve što se u svijetu događa, BiH posebno pogađa, sve što svijet zgražava na BiH se posebno odražava. Čim se spomene riječ referendum, odjekne medijski lagum, na spomen rednog broj tri uzvrati se s tri milijuna prosvjeda i drugih besjeda – “pojašnjavajući” kako je za državu triju konstitutivnih naroda najpravednije načelo “jedan čovjek – jedan glas”, osim za Mostar jer bi po tom načelu Hrvati u tom gradu dobili vlast. Čim se spomene neki za BiH održiv ustroj, pojavi se negativnih reakcija bezbroj. A još više ako se ukaže na brojna kršenja Daytona po glavi Hrvata u BiH. Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH, dramatičnim se pismom obratio Valentinu Inzku, visokom predstavniku u BiH, te veleposlanicima svih zemalja i organizacija članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) u BiH. U tom pismu piše da ovako ne može više. Čović je u pismu naglasio to da su dva desetljeća bh. Hrvati sustavno lišavani legitimnih prava zajamčenih Daytonskim i Washingtonskim sporazumom. A upravo su bh. Hrvati na referendumu bili jezičac na vagi koji je presudio o neovisnosti BiH. Sociolozi i politolozi znaju da je neodrživa država u kojoj je 40 posto stanovnika protiv nje, a mnogi koji se kunu u BiH nastoje je ogaditi baš bh. Hrvatima, tom presudnom jezičku bh. vage. Čovićevo pismo snažno je odjeknulo u javnosti, no brojne odgovorne za neodrživo stanje u BiH više su taknule izjave Zorana Milanovića o BiH u Zokijevom znanom stilu. Oglasio se i Andrej Plenković koji je za Večernjak kazao kako je vrijeme za nadogradnju daytonskog okvira uz osiguranje ravnopravnosti naroda na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti i legitimnog predstavljanja. Umjesto razgradnje na štetu Hrvata Daytonu je potrebna nadogradnja u korist svih u BiH. Umjesto da se mijenja politička i ustavna struktura, na djelu je mijenjanje demografske strukture. Arapi kupuju zemlju i nastanjuju BiH. Ako se nastavi ovakvim tempom, Sarajevo će po broju došljaka iz arapskih zemalja prestići i najveće europske metropole. Političke računice i nove pridošlice podsjećaju na nezgodnu zgodu s Mujom, konobarom i visokim računom. Kad je Mujo pogledao astronomski račun u arapskim brojevima, rekao je konobaru: – E, da si ti vršio popis stanovništva u BiH, bilo bi nas više od deset milijuna! Jedno vrijeme u BiH bili su navalili Kinezi, ali su ih mnogi u BiH ukoso gledali pa je val doseljavanja iz najmnogoljudnije države na svijetu splasnuo. Dolazilo je do raznih razgovora (ne)ugodnih, kao što je onaj o Muji i Fati. – Vrijeme je, Mujo, da malo razmislimo i o našem trećem djetetu – reče Fata. – Kakvo treće dijete, Fato, nema šanse. Čit’o ja da je svako treće dijete u svijetu Kinez – pojasni joj Mujo. Mujino pojašnjenje slično je objašnjenjima brojnih političara i političkih analitičara o temi trećeg entiteta u državi triju jednakopravnih naroda. No, kao da se nešto mijenja oko gledanja na broj tri, četiri i pet. Jer samo s tim brojevima BiH može u Europsku uniju. Jednima se u Europu žuri, drugima baš i ne, treći bi najradije preskočili vruću političku jesen i utonuli u zimski san. Mnoge u Bosni i Hercegovini hvata nesanica od tuđih snova i snatrenja bez osnove i temelja pa sve nalikuje na razgovor (ne)ugodni između Ere s ovoga svijeta i susjeda. – Komšo, možeš li mi na jedno sat vremena posuditi pilu “motorku”? – upita Ero s ovoga svijeta svoga susjeda. – A što misliš raditi? – priupita susjed. – Mislio sam zaspat’ jedno pola sata – pojasni mu. bpz.ba
