I onog čega nema može biti pa makar u priči, u jeziku. A ako u jeziku postoji možda i bude jednom. Možda se iznova osovi Zapad, a možda se i opet iz nekih neznanih razloga okupe Hrvati da kao nekad sami odluče o sebi (i svojoj sudbini).
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Zadnji izbori (za Sabor RH) koje sam prošloga tjedna komentirao još uvijek su u žiži nacionalnog interesa. Nikako da se rezultati izbora, kao što kažu naši političari, implementiraju (da ne bi rekli onako kako bi ih i narod razumio: provedu). Jer je počela igra s Mostom. I Plemki kuću na mostu gradi. Kako će završiti saga nanovo probuđene ljubavi ostaje za vidjeti. Ali ono što je meni od svega zanimljivije, ono je (što se pod tepih pokušava sakriti) i što je na javnoj dalekovidnici izrekao instalator mlađeg plemkija neprispodobivi Vladimir Šeks. Moja ljubav prema tom čovjeku odavno je prepoznata, jer unatoč svim mojim racionalnim spoznajama (koje me upućuju na to da je dobro za Hrvate i Hrvatsku da Šeksa u toj priči ne bude), ne mogu da se nadivim Njegovoj Nedodirljivosti. Iz svih njegovih vrludanja, bauljanja i maliganskih trabunjanja (u sva vremena), bilo je vidljivo da ga neka nevidljiva ruka uzdržava na nogama. I tako nedavno kao veliki učitelj mladog početnika na kormilu HDZ-a bje pozvan da kao mjerodavni mjeritelj hrvatske politike novoga doba vrjednuje izborne rezultate i izriče svoje sudove i proriče našu budućnost na „rtelu“ (namjerno: ne mislite valjda da ne bih znao napisati kako bi oni htjeli da ih se napiše; ali ne ću). No, da se vratim temi: u jednom trenutku ničim izazvan bunovni (ili, nedajBože, mamurni) Vlado iz dubine duše progovori: „Već dugo vremena u cijeloj Europi vlada sumrak demokracije.“ I kako da to čovjek ne komentira i kako da se ne zabrine. Zna li Vlado? I o čemu se radi? Seks ili sumrak demokracije – pitanje je sad. Soko zove Orla. Orao, javi se! Zna Sova o čemu govori. „Nije moć u Hrvatskom saboru ni parlamentu! To je jedna velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi skriva u neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo TEHNIČKI PROVODE preko izvršne vlasti i Vlade u svakoj državi.“ Opa, Kralju Litre Vladimire (kako ga imentova moje prijatelj Tomo Kvesić) ili ti je se p’janu omaklo ili su ti rekli da to javno kažeš kako bi mi znali na čemu smo (i da se igraju s nama i da u toj igra naša igra i naša nastojanja, naša volja i naša nada ništa ne znači), pa ni tvoje navodno vješto uspostavljanje mlađeg plemkija na časno mjesto novog mandatara (i predsjednika HDZ-a) koji će po naputku istih o kojima govoriš pripitomiti hrvatsku desnicu i povesti hrvatski narod (ali kamo?). Nekad smo vjerovali da je put u Euniju put u Europu slobodnih naroda no sada izgleda da se pripravlja lonac za taljenje: neviđeni pokus na živim ljudima mentalnog uvjetovanja i izmjene identiteta.
Ako je suditi po snimci pobjedničkog stožera u kojem je Plemki odredio kako je bilo (i, možda, kako će biti) nije se baš mnogo čemu dobro nadati ili je živjeti zabludu kao Šeks ne zna ništa, a Plemki to radi tek da pokaže kako HDZ može imati i drukčije lice (bez hrvatskih zastava i domoljubnih pjesama i s pjesmom na nekom, barem meni, nerazumljivu jeziku – to me toliko uneredilo da sam u jednom trenutku pogledom tražio, zajedno s kamerom, negledljivo lice Ive Josipovića, ali ugledah tek prijatelja Slavena Knezovića kako se s nelagodom gega između likova koji gledaju i ne vide, čuju ali se prave kao da ne čuju i svi se raduju kao da smo pobijedili). Sjećate li se one HSP-ove priče o vuku koji dlaku mijenja, ali ne i ćud? I od tada ste mogli pratiti priču o propadanju jedne političke opcije koja je na ovim izborima dodirnula dno. Možda je bolje i ne sjećati se (ne znam što se tužimo i imamo li pravo tužiti se na memoricid ili smo i mi upali duboko u kulturu selektivnog sjećanja). Ne zagovaram HDZ-u sličnu sudbinu niti je predviđam jer u Centru ima dovoljno mjesta osobito na njegovu lijevom krilu za sve hrvatske stranke pa i za HDZ-e, nego mi žao što na desnici nema nikoga tko je u stanju reći da je Hrvatska država i da su Hrvati narod koji Europu sanja, ali Europu nešto drukčiju od one koju nam pripravljaju bruseljski birokrati: Europu slobodnih naroda, kršćanskih korijena, međusobnog uvažavanja i plemenite suradnje sa svim narodima svijeta. Umjesto toga imat ćemo vodstvo koje će šutke pristati na sve što eunijski birokrati nude. Nade gotovo da i ne bi bilo kad se nadati ne bi moglo da će europski narodi izići iz europskog sna (i mi zajedno s njima). Europa kao zajednička kuća sve manje je zov kojem se s radošću odazivamo (Britanci su već strugnuli vani, a i u drugih javljaju se znaci buđenja: nasilna unitarizacija uvijek je, povijest svjedoči, dugoročno imala suprotan učinak). Jesu li Hrvati žrtve svojih udvorica (i ako sam u krivu koja je njihova vizija Europe, o tome mudro šute). Od kršćanskih korijena navodno se odustalo u ime multi-kulture, ali se ne odustaje od sinkretističke težnje prevrjednovanja različitosti u sintezu kojom bi se postiglo izgubljeno jedinstvo (mali je problem što zbog toga nema pojedinca koji bi dragovoljno pošao na križ, a malo veći je problem što nakon trećeg dana taj isti dragovoljac nije u stanju uskrsnuti).
U SDP traje pokušaj kloniranja i još nije odlučeno hoće li pobijediti Zoka-klon (Ranko, Hajdaš ili Orsat) ili će ih pobijediti netko tko će kultivirati bruseljskom imaginacijom raspojasanu ljevicu (možda kao naš Plemki, nešto kao njihov Picula) ili će pak izgubljena u diferencijaciji vratiti se osvetnica nepoznata pravca (iz-bačena Aleksandra). Kod tolikih mogućnosti izgleda da SDP-u ne preostaje ništa drugo nego da mudro izabere Komadinu kojeg (gle, čuda) odjednom ponovno mole iz svih krajeva Hrvatske da se kandidira (povratak loncima misirskim nije, daklem, ni na ljevici, pardon jugoslavenskoj desnici u Hrvatskoj, nepoznati pojam).
U Bosni i Hercegovini referendum samo što nije. Dan D (da ne kažem drukčije) primiče se i kako kaže ruski veleposlanik Ivancov narod se ima pravo izjasniti (što naravno nije nebitno s obzirom u čije ime Ivancov govori). I kao što reče Dodik: Tko su ti veleposlanici stranih zemalja da se upliću u unutarnja pitanja BiH.
Muslimani se nadaju da će Zapad i ovaj put biti na njihovoj strani i odraditi posao za njih baš onako kako bi oni htjeli. Mi Hrvati ostajemo mi Hrvati: sve bi htjeli al nas netko dijeli. A veliko je pitanje što hoće i hoće li išta hrvatska politika Republike Hrvatske? Da Srbija ostane s one strane Drine (do posljednjeg Hrvata)?! Ili nešto drugo? I o tomu nitko ništa. Nitko ništa ni o tomu da u BiH već imamo presudu za takozvani udruženi zločinački pothvat (Maki Radiću), da su u tijeku istovjetni procesi i da se spremaju nove i nove optužnice. Ne bi me čudilo ni da nas se Srbi iz Srbije sjete (navodnim zakonom o univerzalnoj jurisdikciji: sve gledam kako uhićuju Srbe zbog zločina u Hrvatskoj i BiH – od pustih optužnica Srbi begaju i iz Srbije ili je to yuniverzalna yurisdikcija za one druge da ne kažem uglavnom za nas), a možda im je za nas (Hrvate iz BiH) dovoljno da nas se sjećaju ovi pri-pravni eksperti (tužitelji) iz Republike Srpske, o muslimanskim optužnicama (tužiteljima i sucima) da i ne govorim… I tako ovaj narod umoran od puste ljubavi što vlastitih sunarodnjaka (prisjetimo se samo toliko puta iskazane ljubavi Stipe Mesića i sudrugova i drugarica), što naših Zapadnih prijatelja umire na križu prijateljskih izljeva ljubavi (njihove zabrinutosti i njihova zauzimanja za naše dobro, jer su nas sve ove godine od devedeset četvrte uvjeravali da mi ne znamo što je dobro za nas i da se ne brinemo: oni brinu, više i bolje od nas samih – mi neznani a oni mudri i zabrinuti). Toliko su dobro osmislili naše dobro da nam je dobro skoro ko Visokom Predstavniku. Hvala Zapad, hvala Amerika i mi smo za mir u svijetu. Hvala i Rusima i Kinezima na posebna način Njemcima i Englezima što bi mi da vas nije. Lagano odlazili na zapad (još uvijek vjerujući u Zapad koji ne postoji). I kao da se to ne događa… A možda u tome i jest poanta. A da je pitati, Sovu?!
