Zdravko Kordić, O starini i sudbini, Općina Grude – Naklada Vlado Vladić, Grude – Zagreb, 2014.
Zdravko Kordić napisao je ovu knjigu zagledan u onu tragičnu nit koja se proteže kroz čitavu našu povijest. Trali su nas i taru nas, ali treba živjeti. Spoznaje to u svom osobnom životu, kako prije Domovinskog rata tako i poslije.
Moramo imati ovo u vidu jer inače ne ćemo znati kako započeti s čitanjem ovoga djela. Donesene su tu različite stvari, i po obliku i po sadržaju. Pisac se hrve i s poviješću i sa životom, ali i s književnim djelima svojih kolega. A nađe se tu i polemika. Jesmo li svi zajedno na pravom tragu ili taj trag ide nekamo u maglu?
Knjiga je sastavljena od tri dijela i dodatka. U svakome od njih čitatelj će zacijelo naći nešto za sebe, a spajaju ih prikazi knjiga različitih autora. Dodatak je nešto drukčiji. Prikazuje nam Kordićevo hrvanje s birokracijom našom svagdašnjom. Jedan je prilog napisan čak i ćirilicom. Nije donesen i na latinici pa će nekima biti nemoguće čitati ga ili će ga otežano čitati jer ćirilica se više uglavnom ne uči u školama.
Da, zaista, nas ne obilježuje samo prošlost, nego i sadašnjost. Neprestani je to vrtlog života koji od nas traži snaći se i ostati nauzgor. Kordić je toga svjestan i zbog toga u ovoj knjizi bira teme koje bi drugi zaobišli. Neprestana iseljavanja iz Rame, književni govor koji ne bježi od religioznosti, današnji tajkuni što… Oni koji vole karijeru od svega toga bježe. Ali Kordić nije takav. Ima hrabrosti progovoriti i o traganju za transcendencijom A. B. Šimića. Do sada je, naime, uglavnom govoreno o njegovom navodnom bezboštvu. Očito stvari počesto stoje drukčije, samo trebamo otvoriti oči i to spoznati.
