Dođu tako neka vremena u kojima ništa nije izvjesno osim da će biti kako bude. Neki ljudi ponekad uzmu pravdu u svoje ruke vjerujući da su upravo oni njezino utjelovljenje, a neki pak kao i uvijek samo izvršavaju ono što im je rečeno da urade. Zanimljivo u svemu tome jest da se silnice ovoga svijeta uvijek povijaju kako najjača struja povuče sve slučajnike i očajnike u pravcu matice pa se čini da i oni i njihovo djelovanje unatoč besmislu vlastitih misli i postupaka suostvaruju nekakav mistično nadređeni smisao.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
U Bosni i Hercegovini ništa se ne događa, daklem: sve ključa. Nakon referenduma svatko ima svoja očekivanja. Bakir očekuje da Dodik završi kao Gadafi i Sadam Husein. Dodik barem javno očekuje da se sve promjene koje su izvršene u takozvanoj provedbi Daytonskog sporazuma budu vraćene u okvire daytonskog aneksa 4 (odnosno Ustava BiH), a zapravo se nada (ne mora se nadati jer je to i više nego izvjesno) da od toga nema ništa, ali ima i gotovo je izvjesno naznaka da on sniva i priprema onaj referendum, zbog kojega je ovaj i proveden, o osamostaljenju.
Svojim višegodišnjim djelovanjem Ustavni sud BiH u formi tri međunarodna suca i po dva iz reda konstitutivnih naroda zapravo se pretvorio u polugu finog institucionalnog podešavanja BiH u sklopu njezina prepravljanja u skladu s voljom Moći Međunarodne zajednice. Ta nedefinirana Moć i isto tako nedefinirana Međunarodna zajednica kao i proces takozvane provedbe mirovnog sporazuma već dugo luta bespućem voluntarizma određenih međunarodnih predstavnika ili ambasada (da ne kažem veleposlanstava) u BiH. Netransparentni cilj zasada se oslikavao kao nekakav proces nejasne unitarizacije i unifikacije viđen kao preglasavanje srpskih i hrvatskih ustavnih sudaca odlukama pet prema četiri (dva bošnjačka suca i tri međunarodna Ustavnog suda BiH), preglasanim ustavnim sucima ostalo je pisati tek frustrirajuća izdvojena mišljenja a svima ostalima je ostalo prihvatiti ili ne prihvatiti njegove odluke. Čak se i neprihvaćanje odluka od državnih organa prihvaćalo kao odbijanje koje će prije ili kasnije pokleknuti pred onim što je neizbježno pa se od tog odbijanja i nije pravio neki veliki problem. U slučaju referenduma u RS-u odjednom je stav posve drukčiji stoga što je on očito mehanizam koji takvo naknadno prihvaćanje onemogućava i čini odluke Ustavnog suda bezvrijednim, a njegovu ulogu finog regulatora za podešavanje državnog ustrojstva (nazvanog provedba mirovnog procesa) onemogućenom.
No, s referendumom tu priči nije kraj. Kada bi on bio samo obrambeni mehanizam možda bi ga se još i toleriralo, no on je očito oružje koje prijeti i već je sada izvjesno da će srpska politička elita postavljati uvjete koji se trebaju ispuniti kako oni ne bi iskoristili onaj koji odavno spremaju (o osamostaljenju) i kojeg već dugo najavljuju za 2018. godinu (ako ne i prije). Jaki ustavni položaj iz Daytona (republika), sada je ojačan međunarodnim osnaživanjem ruskog cara (Putina) i Rusije kao globalnog partnera što uvjerava srpsku političku elitu da u ovom trenutku (i s obzirom na stanje međunarodnih odnosa) mogu maksimalno koristiti vlastite političke kapacitete i oni to čine. Republika Srpska koja je osmišljena kao mamac za izvlačenje Srbije iz zagrljaja majčice Rusije tako Zapadu dolazi na naplatu. I dok srpska politička elita u Srbiji fingira da putuje na Zapad i da s referendumom nema ništa ista u RS po zajednički osmišljenom scenariju oslanja se potpuno na Rusiju (a ni Britanija joj nikada nije i ne može biti daleko, uostalom zanimljivo je da je korištenje referenduma u RS-u uslijedilo nakon britanskoga o napuštanju EU). Očito je da se u dubini međunarodne politike događaju duboke promjene koje dosadašnje partnere razdvajaju, a neke dojučerašnje navodne neprijatelje ponovno spajaju na globalnoj (a onda, očito je, i na lokalnoj) razini.
Nakon Dodikova udara referendumom na BiH činilo se da teško može biti jačeg udara osim onoga naslućujućeg i mogućeg budućeg referenduma, a onda se dogodio Stolac.
U prošlom komentaru izbornih rezultata (odnosno izbornog popisa pučanstva) nisam se bavio pojedinačnim slučajevima o kojima smo imali tek novinsko izvješćivanje ili privatne informacije znajući da događaji imaju budućnost i da u takvim trenucima je dobro suzdržati se od komentara, ali nakon policijskog izvješća o događajima u Stocu koja potvrđuju dosadašnja saznanja nema više nikakva razloga za suzdržanost. Što se dogodilo u Stocu? Pojednostavljeno ispričano (pazeći da se stvari potpuno ne banaliziraju) dogodilo se sljedeće: Na lokalnim izborima u Stocu i Hrvati i Bošnjaci išli su sa zajedničkim kandidatom za načelnika, a Bošnjaci koji se kunu u građanski pristup prema BiH i s jedinstvenom listom za Stolac kako bi ostvarili dugo očekivanu pobjedu. Ova se pobjeda očekivala gotovo kao nacionalna nužnost i imperativ. Tijekom izbornog procesa i s obzirom na izlaznost jedne i druge strane bošnjački kandidat za načelnika općine (i njegovi politički partneri) su zaključili da od očekivane pobjede ne će biti ništa. Razlog je uočena već izlaznost Hrvata i prema njihovu mišljenju neregularnosti rada izbornih povjerenstava koja su omogućavale i Hrvatima koji nisu imali pravo glasovati da glasuju. E, sad, o čemu se radi nije problem u tome što ti Hrvati koji su glasovali nisu se nalazili na popisu birača, nije problem ni što ti Hrvati nisu ti koji su bili na biračkim popisima nego su navodno svoj identitet ovjeravali nevažećim dokumentima (hrvatskom putovnicom ili iskaznicom i slično). I umjesto da ta gospoda evidentira te slučajeve, dokumentira i kod nadležnih tijela za provedbu izbora ospori provedbu izbora Općinskog izbornog povjerenstva oni su uzeli stvar u svoje ruke. Otimali biračke kutije i biračke materijale bacali u rijeku. Tukli članove izbornoga povjerenstva, jednome od njih (Mariju Ragužu) nanijeli i po život opasne povrede. I kao drumski razbojnici i siledžije odšetali ravno na nacionalnu televiziju i hvalili se vlastitim junaštvom. I ta dična gospoda su tako nakon Mostara lijevom stranom Neretve upriličili još jedan grad slučaj u skladu s ratnim planovima (i Davotogluovom doktrinom s kojom potpuno suglasan Mate Granić: savjetnik naše predsjednice). I sad bi gospoda opet izbore kao da se ništa nije dogodilo, neki bi čak i nadgledali regularnost izbora s Istim kandidatima istim Kaplanom (da ne kažem kaplarom oliti predvodnikom nasilja). I rado bi ga izabrali, jer kao što se Dodik pokazao referndumom Kaplan se Salmir dokazao šakama i zaustavio ustašku prijevaru u Stocu.
Ako niste znali i ne znate kako građanski unitaristi velikobošnjački nacionalisti doživljavaju BiH od Stoca nema boljeg primjera. Napad na državne službenike (članove izbornog povjerenstva) time i napad na Državu oni ne doživljavaju na takav način. Zašto? Jer su državni službenici u ovom slučaju Hrvati. A Hrvati po njima (i njihovu mentalnu sklopu) ne mogu biti državni službenici BiH, pa to je rezervirano samo za njih (za temeljni narod). Država BiH postoji samo tamo gdje su Bošnjaci u većini i gdje su Bošnjaci njezini službenici. Ako nije tako – mora biti. Idem tamo gdje je sve po mom pjeva netko u nekoj pjesmi pa je i Salmir Kaplan odmah nakon nereda u Stocu trčao tamo gdje ga razumiju da ima objasni kako nije mogao, i zašto nije mogao, privoljeti dovoljno onih iz Mostara (jer se u Mostaru ne glasuje jer su Hrvati još uvijek većina) da ih prijavi u Stocu i napravi dovoljnu većinu za pobjedu. Ako Bošnjaci nisu svjesni posljedica događaja u Stocu i moguće kaplanizacije BiH, onda, jao nama. Ne znači li to da sada svatko onaj tko u drugom dijelu dana zaključi kako ne će unatoč vlastitim željama pobijediti na izborima uzima pravdu u svoje ruke i bez ikakvih posljedica baca kutije, tuče članove izbornog povjerenstva i izražava nadu da će pobijediti na ponovljenim izborima. Salmir Kaplan platorfmaški (što znači i nametnuti) ministar kulture (u Federaciji BiH) tako je, vlastitom nekulturom i podrškom koju je od svoje javnosti dobio za nju, srušio iluziju o BiH kao mogućnosti više i od samog Dodika, ako on toga nije svjestan trebali bi biti oni oko njega ili makar oni iz Međunarodne.
Mi Hrvati, jesmo.
U Hrvatskoj je postignuta stabilna većina Nedokazano Sposobnog koji je predložen HDZ-u (po Šeksu i/il gremiju) i sad se očekuje da imentuje ministre u vladi. Budu li mu oni poput predstojnika ureda bit će to skup dokazno podobnih u onim i ovim vremenima. No, dobro je se strpjeti pa dočekati sve te mlade lavove Mate Granića i Jadranke Kosor da zakukuriču pa da štogod, ako Boga da, i rvacki progovore.
