Adolf Polegubić, Povratak, DHK, Zagreb, 2014.
Prva Polegubićeva zbirka nosila je naslov Pripadati i objelodanjena je 1988. u hudo jugokomunističko vrijeme. Dotle se mnogoštošta promijenilo, pa i sam pjesnik, ali na bolje unatoč rastepenosti po bijelom svijetu. Ova zbirka izabranih pjesama to bjelodano dokazuje.
Ne znam zbog čega ga znaju nazivati katoličkim pjesnikom. Kao da pjesništvo nije samo pjesništvo i ništa više. Teme koje obrađuje nešto su posve drugo. A kod Polegubića ima i katoličkog sadržaja i onoga općeljudskog. Jedno se s drugim ispreplelo i teško ga je odjeljivati, ako je to uopće potrebno.
Želimo li ukratko predstaviti Polegubićevo pjesništvo onda možemo reći da ga ocrtava zavičajnost, domoljublje i ljubav. Svjestan je da je u tuđini, da ga grije neko drugo sunce i da su korijeni ono što se nikada ne smije zaboraviti. Tako gledam Majnu/ dotiče me Sava/ valovima dodiruje/ misli/ šumovima/ lice moga grada Ima još ovakvih stihova, ali kao da je u ovima zbio sve njih. Ono si što si u svojoj nutrini, a ne ono čime te oznbačuje tvoja okolina.
Jedna od važnih značajki iskazana u ovim pjesmama jest da on u njima ne traži neko utočište od stvarno ili umišljeno lošeg svijeta, već punim plućima udiše život i o njemu dubinski progovara. Ne zamara se trenutnim književnim trendovima, iako piše na suvremen način, te umjesto toga nastoji biti svoj. Dobar je to primjer za mlađe pjesnike.
Ovo pjesništvo nije zatvoreno, ono budi nadu u čovjeku. Želi u njemu pronaći osobu koja vjeruje u svoga Boga i u isto se vrijeme bori za opravdane probitke na ovoj zemlji. Ljubav sve spaja i ljubav nas vodi naprijed. Ne samo ona prema osobi drugog spola, ne samo ona prema obitelji, nego ljubav prema postojanju, prema onomu što jesmo. Zbog toga će Polegubića rado čitati svi koji su otvorena srca.
