“Splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja slikao se s ratnim zločincem Darijom Kordićem, o čemu svjedoči fotografija koju je na svom Facebook profilu objavio njegov savjetnik za medije Ivan Bačak”, glasi vijest objavljena na portalima.
Na istoj fotografiji s Kordićem pozira i Bačak te dožupan Ante Šošić, a sam župan u toj fotografiji ne vidi baš ništa sporno. S Kordićem su se susreli u Vukovaru na groblju nakon mise i polaganja vijenaca.
– On je slobodan građanin BiH i Hrvatske. Nemam neki poseban komentar. Ne vidim ništa sporno. Što će tko misliti, to je njegova stvar, odnosno, osobna prosudba. Ja nisam ni sud, ni nadsud, revizija ili ne znam što već. Dario Kordić bio je na čelu obrane hrvatske enklave. Uspjeli su se obraniti, a on je sačuvao brojne živote – kazao je Zlatko Ževrnja.
Međutim, u naslovu i leadu ove i sličnih vijesti ističe se prije svega kako se župan slikao s ratnim zločincem. Jedina kategorija kojom se iz lijeve perspektive karakterizira ljude poput Kordića i što bi ljevičarima trebala biti trajna oznaka za njega i druge naše branitelje koji su bili procesuirani i osuđeni ostaje samo ratni zločinac. Što mislite kako bi se gledalo na naše heroje, generale Gotovinu, Markača i Čermaka da su kojim slučajem bili pravomoćno osuđeni u Haagu?!
A da ne govorimo što da im je bilo presuđeno po konstrukciji o zločinačkom pothvatu na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjo Tuđmanom, što bi to značilo za temelje hrvatske države za koje su pale tisuće žrtava od Vukovara preko Gospića do Škabrnje i Dubrovnika?!
Nazivajući samo ratnim zločincima ljude poput Kordića i drugih, prije svega radi se nepravda prema njima kao hrvatskim braniteljima i ratnicima, koji su stali u obranu domovine i dali nemjerljiv obol stvaranju slobodne Hrvatske. Ako su pritom možda neki i prelazili granice ratnih konvencija, treba uzeti u obzir okolnosti u kojima su hrvatski teritoriji bili okupirani, neprijatelji se služili svim sredstvima kako bi uništavali sve što je dio naše baštine, ubijani su civili, rušene crkve, groblja, kuće…
U takvim uvjetima, nažalost, događale su se i nečovječnosti s naše strane, za koje su pojedinci bili i osuđeni i izdržali su za to kazne.
Poslije toga svatko je ponovno slobodan građanin, samo se braniteljima s takvom stigmom uvijek iznova imputira da su ratni zločinci. I nikako da se promijeni odnos u lijevom miljeu prema njima. Čak, štoviše, taj usud prati i njihove obitelji, žene, djecu i prijatelje, pa onima koji se usude javno zagrliti ljude poput Kordića svisoka im se dijele lekcije, dežurni kritičari vade im trn iz oka i čude se kako to oni ne vide da je sporno takvu osobu zagrliti i sliku javno objaviti.
Kordić je bio u skupini BiH Hrvata koja je dragovoljno iz Splita otišla u Haag koncem 1997. Tamo je osuđen bez ikakvoga dokaza da je sudjelovao ili planirao zločine. “Nudili su mi prljave nagodbe, ali nisam pristao”, izjavio je Kordić. Zna se da su od njega tražili da lažno svjedoči protiv Tuđmana i Šuška. Isti oni koji su poput lorda Paddyja Ashdowna optuživali Tuđmana na temelju izmišljenih salveta po kojima je prvi hrvatski predsjednik dijelio BiH s Miloševićem.
Kordić tvrdi da niti je bio na sastanku u Vitezu na kojemu je navodno planiran napad na Ahmiće, niti je taj sastanak ikada održan. “Busovaču u to doba sedam dana nisam napuštao, a nije se ni moglo do Viteza. Evidencija knjige ulazaka u zapovjedništvo u hotelu u Vitezu pokazala je da nigdje nema moga imena. Tvrdnje i ekspertize brojnih svjedoka, a ne samo moje nijekanje, pokazali su da se radi o izmišljenoj optužbi. Na žalost, Sud je sve to odbacio.”
Osudio ga je Haaški sud poput mnogih drugih nevinih ljudi kroz povijest – kao što je nepravedni sud osudio Alojzija Stepinca – a Kordić je odrađujući dugogodišnju zatvorsku kaznu doživio katarzu i vjerničko obraćenje.
Nakon povratka u domovinu nije tražio nikakve privilegije za sebe, nego se prije svega posvetio svojoj obitelji. Upisao je studij teologije na KBF-u Zagreb i kad su ga nedavno pozvali da o svojoj vjeri svjedoči u jednoj šibenskoj župi, našli su se aktivisti iz Antife da oni javno prokazuju tko smije, a tko ne smije govoriti u crkvi(!).
″Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće da tako ogroman broj ljudi na Zapadu još uvijek obožava, i čak javno slavi, jednog fašističkog političara koji je poznat po tome što je nakon preuzimanja vlasti zajedno s malom grupom istomišljenika uspostavio totalitarističku strahovladu, uveo tajnu policiju, organizirao koncentracijske logore te osobno zapovijedao zloglasnim zatvorom u kojem su masovno provođene egzekucije bez suđenja ili nakon suđenja koje je bilo obična parodija.
Možete li mi Vi to objasniti? Nadam se da sam pobudio Vašu znatiželju, ali pretpostavljam da vjerojatno nemate pojma o kome govorim. Nije nimalo čudno jer sam namjerno tog čovjeka opisao pogrešno, ali samo u jednom detalju. On nije bio fašist, nego komunist. Sve je ostalo što sam o njemu rekao, istina. Pogađate li sada? Naravno, riječ je o Ernestu Che Guevari. Izgleda da, kao što kaže latinska poslovica, kad dvojica rade isto, nije isto. Nema nikakve dvojbe da bi fašist s takvom mračnom biografijom naišao na sveopću osudu i zgražanje, ali iz nekog razloga komunist s jednako krvavim tragom može postati idol milijuna ljudi i simbol borbe za slobodu. Toliko je snažna, ali i pogubna, ta čudna magija ljevice!″
Citat je to koji se navodi u uvodu knjige ″Iz desne perspektive″ koju je napisao prof. dr. Neven Sesardić, hrvatski filozof svjetskog ugleda. Bleiburg, Huda jama, Goli otok, Udba, deseci tisuća žrtava na savjesti, sve su to plodovi Titove strahovlade. Puno je razloga da se ovoga čovjeka nazove pravim imenom – zločinac. No, uz tolika brvna u mnogim očima, najlakše je reći kako ga nijedan sud nije ni za što osudio.
Ipak, uvijek ostaje sud povijesti i onaj gore, gdje ćemo prije ili poslije svi biti suđeni po pravdi, nadajući se svatko od nas preveliku Božjemu milosrđu.
Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija
