Hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević davno je pjesnički ustvrdio da su narodi djeca velika i lako im je kupiti igračke. I taman kad čovjek pomisli da možda (raz)očarani Silvije i nije u pravu vašar; počinje. Ako nema kruha, dajte im igara. Ili: baci kost da se zabave.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Nisam komentirao u moru svega da je partija izabrala druga Beru (tako mlad a tako bezveze), čak se i Ranko drugarski složio s izborom druga Bere jer da je to najbolje za partiju (i narod). I dok se kumrovčad raduje jer je dobila novog vođu koji obećava šuvaroidi svakodnevno svakoga dana u svakom pogledu napreduju. Nakon što su izabrali Obuljen (i još koliko je potrebno kadrova po raznim šumama i gorama plodne nam Hrvatske) trljaju umorne ručice otrnule čak i od Hasanbegovićeva (i Brunina) amandmana pa su čak i Ivana Zvonimira Čička pridobili da javno reagira u skladu s novovjekim litanijama: Od svega što Hasanbegović predlaže – Oslobodi nas Grmoja-Petrov-Milijane.
Oživjela i Zrinka Vrabec (i još nešto), pa čak i Radio 101 doživio vlastitu satisfkaciju. Sad ćete me napast ta Zrinka je bila i ovdje i ondje (U međuvremenu) i s predsjednikom ovim i onim i nije joj uopće loše bilo. Sve to jest (ali…). Naplaćali su se njoj mentori za usluge i zasluge. Znam, ali to u Hrvatskoj i nije važno. U zemlji u kojoj cvjeta korupcija kormupirani su samo oni kojima se to prigovori (ili prigovara).
No, ovaj simbolički povratak zajedno sa čuvenom pobunom protiv Tuđmanove diktature (koju je vrijedno obilježiti jer bijaše to najava izlaska iz desetogodišnjega mraka: torture i diktature diktatora kojega se nitko nije bojao). Daklem, elem je to trebalo proslaviti. U Hrvatskoj!!! I to kad u njoj vlada – desna vlada! Bravo Zrinka! Bravo Plenky tako se to radi, narodu suprotiv. Nakon što je prijetila opravdana povijesna presuda i izdjanička kvalifikacija neuspjelog rušenja hrvatske demokratske vlasti i predsjednika Tuđmana (po svim objektivnim kriterijima), pa i same nakon toga provedene detuđmanizacije (pardon rashrvaćenja) neke se tajne sile ponovno bude da probude usnulu zvijer. Rušeći Tuđmana za života oni su ipak plemenitiji od nasljednika Tuđmanove politčke misli (i misije) koji to čini tek nakon mnogo godina od kad se pokojni predsjednik preselio na ono mjesto s kojeg svaka suza s oka nestaje. Pa su mi ovi autentični i veliki nasljedovatelji Tuđmanova djela koji sad zajedno s njegovim rušiteljima slave neuspjeli pokušaj njegova svrgavanja odurniji i gadljiviji od samih neprijatelja hrvatske države (iz prve ruke). Navodno nestašni Plenković mlađi slavio je, nekih proteklih dana, zajedno s Tuđmanovim rušiteljima i upornim detuđmanizatorima hrvatskoga društva obljetnicu reprize neuspjelog puča (izlaskom na cestu, pardon, trg za navodno radio i medijske slobode a bijaše to samo preslik saborskih zbivanja iz devedeset četvrte). Naravno, sve ćemo to kasnije viđati u različitim formama i reformama: sve od foruma 21, plana 21 (i još jedan), kukuriku kuku (i račanovski, mesićevski reformacija), pernarovskih fejsbukača, raznih nakulturnjačkih i drugih narikača. Makoliko se Plemky (ili Plenky svejedno) trudio retorički svjedočiti o navodnom nasljedovanju Franje Tuđmana svako malo javno posvjedoči (kud će suza neg na oko) da duhovno, kulturološki i politički (srce vuče rodnom kraju, srce vuče zavičaju) pripada lijevo od centra (još lijevije). Čuje se ptica KOS. (Ubi me fus-nota.)
Ovih je dana Plemky, nakon što je isplakao stojedinicu, otišao u Njemačku kod mame Angele i tamo dočekan kao državnik pa se i sam iznenadio kako to da jedna velika Njemačka drži do države do koje njemu i nije baš stalo pa ga dočekala kao da stiže iz prijateljske i važne zemlje. Ohrabren Angelinim ohrabrivanjima i obećanjima i sam se opustio jer je uvidio ono što i mi znamo da je Angela u Njemačkoj isto što i Ivo i on u Hrvatskoj: netko tko hoda desnom stranom kako bi ga izabrali da provede ono što se lijevom teško moglo i pomisliti. Lijeva kulturna hegemonija i sva bulumenta ideoloških nakupina (kojima je zajednički nazivnik izokretanje moralnih i svih drugih tradicionalnih vrijednosti kako bi novac i moć ostale jedini kriteriji društvene uvaženosti) puno su se lakše promicali kroz lažne desne igrače (koji su na vlast dolazili birani od onih koji su vjerovali da će njihovim izborima agoniji ideološke prisile doći kraj). Naime, kad su (ili da kažem potencijalno, budu) izabrani da se prekine s mentalnim silovanjem i kad se dočepaju vlasti oni nastave gdje su ovi ranije (protiv kojih smo se pobunili) stali. I, čak što više, još luđe i još grublje nastave s istim ideološkim nasiljem navodno kupujući građanski mir. Sve me to podsjeća na onu priču o Minotauru kojemu su morali neprestano plaćati otkupninu, krvarinu i još je Minotaur bio dobar jer je kao tradicionalni (ili makar tradicionalno domišljeni) ucjenjivač zaustavljao se na dogovorenoj cijeni. Ovi nanovo minotauri (ucjenjivači) cijenu neprestano podižu i zahtjevi se neprestano nižu (baš po onoj našoj kad se govorio djeci pruži im mali prst oni će uzeti ruku i tako dalje i tako dalje: jadna djeca kao da su minotauri, ali kod minotaura i minotaurića to zbilja vrijedi jer nema kraja nezasitnosti a izgleda ni bijedi). I dok se svijet zabavlja izvanzemaljcima, trećim svjetskim, zemaljskom kuglom, raznim zabavama za mase (na stadionima diljem svijeta) oni (koji vladaju i upravljaju) uporno guraju priče o teoriji zavjere i navodno novom svjetskom poretku koji se sprema. I tako se ta priča uspješno prodaje (sačuvaj nas Bože takve groze, al šta se može kad to pripremaju iluminati, kvarni političari i masoni). I dok nas neprestano drže u strahu od zlosretnog sutra (koje bi navodno moglo tek doći) temeljno je da se sačuva onako kako jest: POREDAK STARI u kojem imaju i vladaju oni koji imaju i vladaju (a tako i treba: šta će se sirotinja miješati u svjetsku i inu politiku: O TOM TI JA GOVORIM).
No najvažnije je od svega da se Plemky vratio u Hrvatsku a da Hrvati i dalje idu u Njemačku. Doći će i Njemci u Hrvatsku naljeto na more a možda nam preseli i njihova gerijatrija kako bi u miru uz more uživala u hladovini (i mirovini).
Veliki rezultati nove vlade samo što nisu.
Uspjeli smo zaustaviti Srbiju da ne uđe u Euniju (sreću svih sreća) a Srbi samo što ne padnu u nesvijest. Za tu su prigodu, čak i organizirali veliki glumački performans obrijanog četnika (nije Vuk nego vučić i plače, plače vučić mlad za kolačićem tim, makar onako za javnost). U međuvremenu, dok ima stanku na pozornici, ispod žita s ushićenjem javlja Putinu: Upravo se zabavljam (čak mi i ovi Hrvati, ako uopće postoje, pomažu). Putin (isto tako veliki glumac i performer koji se u posljednje vrijeme pomalo bavi i režijom) zadovoljno trlja ruke i čeka što će njegov veliki medo sa zapada učiniti kao prvi korak na Velikoj Šahovskoj Ploči. I tako dok se veliki igraju mali su dobri ili loši momci u ovisnosti jesu li u funkciji njihovih ciljeva. A ovi dječaci izluđeni od veličine i vlastite misije usrećuju svakodnevno raju za koju igraju kao značajne uloge. Ovih sam dana malo zavirio u susjedno dvorište da zbilja vidim što se to događa u Srbiji. Jednako ludi kao što su i bili bauljaju u potrazi za nebeskom Srbijom kad već ova na zemlji ne zadovoljava sve njihove apetite. Malo je manja nego je bila mada su joj tada morali tepati da je navodno Jugoslavija, pa je manja nego su i vojnici i kartografi zacrtali ali je veće nego je ikada bila a još kad se osamostali pa prisajedini ona koja će se osamostaliti i prisajediniti samo da malo ruski mraz dopre do Jadrana. I sad kad je sve stalo i kad se čini da se ništa ne miče u dubini se gaji nada da će Srbija još jednom tragom svoga ludila po onoj čuvenoj: Ko to kaže, ko to laže: Srbija je mala. Nije mala, nije mala: triput ratovala. I opet će, i opet će ako bude sreće.
I kako izići na kraj s narodom koji u ratu vidi vlastitu sreću a u laži patriotsku obvezu i jedini izlaz. Iako kod svih naroda svijeta vrijedi ona Pindarova da je rat onima mio koji ga iskusili nisu, ali izgleda da srpske pjesme pjevaju oni koji su huškali i govorili a puštali da tuđa djeca ginu dok oni hapaju i sklanjaju ustranu (za neka teška vremena i da se nađe). Tako se u Srbiji sve više priča o tome kako vučići (i njihovi) namiču i stječu i ako to nije dovoljno da bi valjalo još jednom pogurnuti Srbe u rat kako bi opet stigli do Virvotice, Karlovca i Karlobaga ili još bolje do Bleiburga gdje bi im Englezi izručili u ratu neporažene da se oni izživljavaju na njima. S njima o tome sanjaju i neki koji su u istom poslu sudjelovali u navodnom kažnjavanju vlastitog naroda za njegovu zločestoću: mržnju prema Jugoslaviji (onima koje su bile i onima koje bi neki tako rado obnoviti htjeli) i ljubav prema vlastitoj domovini.
Od Stoca se pravi Mostar u(z)dahnu Sa(l)mir Kaplan i nikome ne otkri zbog čega je to učinio. Blago narodu s ovako mudrim političarem, gotovo da bi im pozavidjeli svi oni koji vjeruju da glupost ima granica. Nažalost, kako je odavno rekao jedan umnik, samo svemir i glupost nemaju granica i pridodao da za svemir i nije posve siguran. bpz.ba
