Iako se vodi polemika o nužnosti smjenjivanja Hribara u HAVC-u, mislim da je bit stvari da Nina Obuljen mora biti smijenjena. Hribar je notoran, samo jedan proizvod regulatorne sramote ovakve države, a Nina Obuljen još nije, pa bi mogla biti – poruka vjerodostojnosti državne politike.
Velika je razlika u tome.
Gledajući prema razvoju karijere očito je da Nina Obuljen čvrsto vjeruje da procedura, sustav, propisi i samoregulativa može po automatizmu riješiti i treba riješiti svaki problem. Istina je da se bez državne i institucionalne regulative ne mogu rješavati državni i javni procesi, niti ih se može usmjeravati, ali, regulativa mora biti u funkciji stimulacije dobroga i odgovornoga upravljanja i personalizirane odgovornosti, a ne u cilju stvaranja labirinata u kojima svatko skriven radi što god hoće.
Nikada ništa nije bilo u društvenom upravljanju ni dobro, ni preventivno otklanjalo nesolidnosti, ako se nije u svakoj odluci jasno zrcalila osobna odgovornost cijele hijerarhije. S imenom i prezimenom ljudi, a ne bezličnih tijela, vijeća ili sustava.
Kad je HAVC u pitanju, upravo se radi o tome da se nastojao napraviti sustav koji izgleda grandiozno, savršeno, a njegova savršenost nema nikakve veze s odgovornim upravljanjem niti mjerljivim efektima, nego mu je funkcija stvaranje neprobojnoga zida uskih grupacija koje mogu raditi što hoće.
Da budemo jasni, upravni odbor HAVC-a nema nikakvoga smisla ako neće snositi potpunu odgovornost za djelovanje HAVC-a. Upravni odbor uvijek je isključivo u funkciji strateškoga upravitelja i nadzornika u ime vlasnika. Bilo to države, bilo pojedinačnoga privatnoga vlasnika, bilo tisuća dioničara.
Sve što posluje na tržištu, sve što ravna sredstvima i operativno izvršava nečiju volju i projekcije, tako djeluje i to je najbolji način do sada provjeren u razvoju upravljanja društvenim resursima. Jedino tako se može istinski vrednovati nečiji rad, s jasnom hijerarhijskom odgovornošću. Bez toga nema ispravne ocjene pojedinačnoga rada, a opet, bez toga nema smisla razgovarati o kriterijima izbora kadrova. Jer je bez svakoga pojedinačnoga rada potpuno svejedno tko će biti član Upravnog odbora HAVC-a, tko član ovoga ili onoga tijela. Bez mjerljivosti rezultata rada i osobne odgovornosti, sustav ne može efikasno funkcionirati, a vlast koja to potiče ili ignorira, pogoduje razvoju svih vrsta destrukcije i nesolidnosti.
Da bi se to izbjeglo, ili se primjenjuje personalna odgovornost, ili se priznaje da je ovakav zakonski okvir djelovanja i organizacije HAVC-a besmislen, ili se, nasuprot tome – namjerno sve ostavlja nedirnuto i namjerno nastavlja destrukcija Hrvatske u tom dijelu. Ne može Martina Dalić, Zdravko Marić ili Goran Marić u jednome dijelu državne politike uvoditi sustave mjerljivosti i istinskoga vrednovanja, a ostatak vlade u drugome dijelu poretka, razvijati sustave skrivanja odgovornosti i poticanja nemjerljivosti rezultata rada. To je nemoguće a takva politika je ili namjerna laž ili neznanje.
U oba slučaja – posljedice su katastrofalne.
Upravni odbor dakle neupitno snosi odgovornost za djelovanje HAVC-a, čak i ako nije pojedinačna ili odgovornost članova precizno zapisana. Postoje dobri običaji i usporedni standardi na koje se prije svih Plenković, pa i ministrica Obuljen pozivaju u svakoj prigodi.
Zbog toga ih moraju primijeniti na sebi samima ako žele biti vjerodostojni.
Ako je to zakonski ili statutarno onemogućeno, onda je to namjerna destrukcija donositelja zakona i regulative, ali u stvarnosti ni tada to ni malo ne amnestira članove Upravnoga odbora, jer bi i sami toliko trebali znati. Nitko ne bira u upravne odbore složenih kompanija, institucija ili u ime države za ravnanje i nadziranje upravljanjem i rezultatima toga upravljanja, resursima i golemim sredstvima, ljude prema kriterijima neznanja, nego upravo suprotno.
Nina Obuljen snosi konkretnu i dokazivu odgovornost za nesolidnosti, a ako se pokaže materijalnim ono što revizija ukazuje, i za kriminal u toj instituciji. Njena odgovornost ne mora biti i vjerojatno nije kvalitativno ista s Hribarovom, ali – konkretna je i mora imati svoju društvenu inačicu, inače postaje besmisleno njeno sudjelovanje u radu Upravnog odbora.
Da je Plenković bio razborit, zbog filma „15 minuta masakr u Dvoru“ nikada ju ne bi izabrao, odnosno imenovao ministricom.
Taj film je takav debakl, da je istoga trenutka svaka država koja drži do sebe morala posmjenjivati, a uz to i pokrenuti kaznenu odgovornost za sve uključene u tu destrukciju Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda. Radi se o izravnom, osmišljenom i podmuklom udaru na same temelje hrvatske državnosti, posve isti rukopis kao s poljudskom svastikom, a s obizorm na antihrvatsku kampanju s tim ciljem, koja se odvija godinama, pa i desteljećima, više je nego jasno da se radi o mogućoj obavještajnoj operaciji protiv hrvatskoga naroda, sa srpskim potpisom.
To je prvi prag koji Plenković, ali ni HDZ u cjelini nije smio zanemariti.
Drugo, Nina Obuljen javno tvrdi da je HAVC praktično savršen sustav.
Nije ni blizu. Upravo suprotno.
Evo zašto.
Institucija u kojoj odlučuju, a nabrojati ću redom upravni odbor, ravnatelj, audiovizualno vijeće, zatim umjetničko vijeće, zatim umjetnički savjetnici, pri čemu je Audiovizualno vijeće formirano od dvadesetak institucija gdje vodeću ulogu ima HRT, a taj HRT opet ima disperziran sustav upravljanja na više razina nadležnosti nad istim procesom, nadzorni odbor s dijelom ovlasti, zatim progamsko vijeće s dijelom ovlasti, zatim operativnoga ravnatelja koga bira Sabor, a njemu ga predlaže Odbor za medije, očito je smišljena na sliku i priliku nekadašnjih SOUR-a (složenih organizacija udruženoga rada) u kojima se ni svemogući Bog ne bi snašao. Napominjem da su ti SOUR-i stotine sličnih institucija bivšega režima, bili nakaradni projekti iza kojih se institucionalno prikrivao stvarni upravitelj svega. Tada partija, a tko danas?
Takvi sustavi nisu osmišljeni za poticanje razvoja, nego za razvoj destrukcije i nesolidnosti.
Bojati se toga tko se iza takvih monstruma skriva danas jest bojati se s razlogom.
Te institucije su smišljene otprilike i kao sustav upravljanja Europskom unijom, da u jednome trenutku same sebe generiraju, multipliciraju, da postanu posve autonomna industrija upravljanja društvenim resursima, industrija s uvjerljivo najvećom stopom rasta u društvima i u svijetu općenito, koja postaje zbog labirinta zakona i sustava skrivanja odgovornosti – svijet izvan svake, pa i političke sfere odlučivanja, nadzora i odgovornosti. Taj poredak uništava realno stvaranje i razvoj. U prirodi takvih institucija i takvoga upravljanja je metastaziranje tisuća novih institucija i agencija, s tisućama bezimenih aparatčika, što je sve skupa idealna džungla za nesolidne ljude na vrhovima institucija, za uvoz teških nesolidnosti i destrukcija, ali i neprijateljskih ciljeva i interesa, a s druge strane prostor za nagrađivanje poslušnika radi potpune i trajne kontrole svih društvenih procesa.
Taj sustav upravljanja u Europskoj uniji postaje sve veći problem konkurentnosti Europe.
Nina Obuljen ili ne zna da ovaj sustav HAVC ne valja ili namjerno ističe ovakav sustav kao vrhunski model organizacije i upravljanja, a jednako je opasno i jedno i drugo.
Da bi se definirala crta odgovornosti za lošu odluku, kao u slučaju filma „15 minuta masakr u Dvoru“, gotovo je nemoguće doći do – osobe. Jer, u tom i na tom putu, kroz ovakav labirint propisa i tijela, odluka i prijedloga, do upravnoga odbora i ravnatelja se gotovo svaki kriminal – depersonalizira.
A to je katastrofa vlasnika, odnosno – hrvatskog naroda.
Druga katastrofa je to što ovakvi modeli organizacije pogoduju onima koji su godine samostalne Hrvatske od prvoga dana koristili za razvoj svoje interesne i nelegitimne infrastrukture, koji su upravo preko stotina modela izvlačenja novaca iz državnoga proračuna, ali i nekontroliranoga financiranja iz inozemnih, većinom Hrvatskoj nesklonih institucija i nositelja destruktivnih politika, bio to Soroš, bila to neka notorna veleposlanstva u Zagrebu, stvarali moćnu antitezu suverenističkoj Hrvatskoj.
U tom prostoru svoje ciljeve bez ikakvih problema mogu ostvariti i nekažnjeno se izvući i otvoreni neprijatelji Republike Hrvatske, kao Srbija primjerice. To Srbija i koristi.
Tako se stvarao i razvijao tumor u srcu društvenoga organizma, a umjesto liječenja pogoduje mu se skrivanjem i razvojem institucionalne džungle.
Dakle HAVC je društveni i institucionalni monstrum u kojemu je posve prirodno imati Hribara kao samovoljnog i bahatog predstavnika, čija samovolja i bahatost nije izraz osobne hrabrosti, nego prije svega svijesti da ga pokriva – sustav izgrađen za tu namjenu.
Zbog toga se i jučer Hribar usuđuje javno sprdati s Hrvatskom, čudeći se zbog „neznanja revizije“.
Država i vlada koja drži do sebe takvoga tipa prije svega zbog bezobrazluka treba odmah smijeniti, a zatim mu istoga trenutka zalijepiti sva nedjela, te ga primjereno kazniti na sve postojeće načine, a ne otvarati mu mainstream medijski prostor za nove svinjarije. Netko tko se usuđuje oprati ruke od takve krivotvorine koju je poslao u svijet o hrvatskome narodu riječima da su vraćeni novci, zanemarujući ciljano kreditiranje u tom slučaju, trebao bi po reciprocitetu biti u zatvoru dok zadnji gledatelj na desetine televizija i festivala ne zaboravi svinjariju koju je kreditirao ili proizveo – „odgovorno i stručno upravljajući“ HAVC-om.
Baš me zanima kad bi se netko sličan njemu usudio bahatiti u takvim situacijama.
Kako god reagirale državne institucije u ovome slučaju više je nego jasno da se sustav upravljanja filmskom industrijom u Hrvatskoj mora hitno mijenjati i potpuno prilagoditi suvremenoj i provjerenoj praksi odlučivanja i odgovornosti, sa snažno personaliziranim nadležnostima.
To se odnosi i na HRT, te na sve vrste procedura u Hrvatskoj.
Druga stvar koju ovdje valja istaći jest da Nina Obuljen mora biti smijenjena. Samo takva poruka hrvatskom narodu bi bila doprinos jačanju svijesti o odgovornosti.
Jer, netko tko nosi sobom odgovornost za tolike propuste, makar i skrivenu, iz najvažnijega tijela vlasnika, dakle hrvatske džave, ne može biti ministar kojemu će hrvatski narod vjerovati da će uspostaviti odgovorniji i efikasniji sustav odlučivanja na tom, ali i na ostalim područjima.
S obzirom da je Plenković svoju poziciju na mjestu predsjednika vlade vjenčao s proklamiranim europskim standardima, te namjerom da u Hrvatskoj primijeni te standarde u svim sferama života i javne i društvene odgovornosti, on nema izbora. Mora smijeniti Ninu Obuljen.
Sve ostalo je jasno i javno odustajanje od zajamčenih vrijednosti i politika s kojima je Plenković ušao u mandat predsjednika vlade.
