Upravo brišem prošlotjedni zapis kolumne kojim sam pokušavao otkloniti privide i upućivati na stvarnost. A mogao je biti posljednji. Uostalom kao i ovaj. No, čovjek toga izgleda, dok je u punini snage i osjećaja moći, nije svjestan.
Za Tomsilavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Nije se, u međuvremenu, politički previše toga očitovalo. Znalo se da u Srbiji pobjeđuje Vučić. Izgleda da se mnogi ne mogu pomiriti s činjenicom da je već u prvom krugu dobio natpolovičnu većinu (pedeset i nešto posto). Kakva su došla vremena, nekada nije bilo pobune ni kada je bilo sto-četiri posto, ili pak kad su se kuglice usmjeravale u poželjnom pravcu bez obzira gdje ste ih ubacivali. Vučić se pobjednički šetao Mostarem i širio dobre vibracije o novom „ujedinjenju“ dok mu se u zaleđu ukazala studentska pobuna. Znači li to da Englezi ne prihvaćaju rusko-njemački dogovor sa srpskim vlastodršcem?
No ostavimo Srbe i srpske probleme. Oni će to, kao i do sad, preko „kolena“.
Kod nas u BiH, Izetbegović obećava da će dati Hrvatima mogućnost izbora legitimnih predstavnika ukoliko prestane priča o podjelama. Volio bih da ove izjave (a Komšićeve su još simpatičnije) pročitaju Robert Barry i Wlofgang Petrich i vide šta su uradili. U zemlji ravnopravnih naroda lider jednog naroda daje (ili oduzima) pravo drugom konstitutivnom i navodno ravnopravnom narodu. Ali potrošna su roba predstavnici međunarodne zajednice, oni odu i ne žive odluke koje su donosili i kojima su određivali sudbinu naroda.
Danas je posve izvjesno da u institucijama sustava Hrvati ne mogu donijeti niti jednu odluku u svoju korist ukoliko ime se ne smiluje netko, a očekivati milost nije pozicija iz koje se može politički djelovati.
I zato, jer se u institucijama sustava nije dogodilo izuzimanje naše ravnopravnosti, ona se u njima ne može niti ostvariti. Jedini je način kucati na ona vrata koja su dvije tisućite omogućila ovu nepravdu i ratne pobjednike proglasili gubitnicima. Tko je u suradnji s Amerikom spuštao i dizao ručicu na Bočcu dokazujući Miloševiću da je vrijeme da se postigne mir? Bakir ili Komšić? Da je jedan od njih dvojice manja bi muka bila.
Hrvatsko Vijeće Obrane slavi svoj rođendan. Ali bilo je HVO i prije HVO-a. Tisuće dragovoljaca već je bilo na položajima, gotovo bez oružja, al srca velika. Za sve one koji su dali svoje živote za opstojnost hrvatskoga naroda dužni smo i mi do zadnje kapi krvi vjerovati u budućnost hrvatskoga naroda na ovim prostorima. I stoga ne smije biti niti predaje niti izdaje. Oni su naš zalog i naše obećanje. Borba za ista prava, jednakost u svemu, konstitutivnost i suverenost u odlučivanju, pravo na demokraciju (da se bez straha od gubitka udjela u vlasti i institucionalnih sloboda smijemo demokratski raslojiti, opredjeljivati, izjašnjavati i birati).
Bakirov navodni strah od podjela uvijek je, osobito meni, bio simpatičan. Kako se izdvojiti može Usora, Žepče, Lašvanska i Lepnička Dolina, Jajce. Nijedan istinski Herceg-Bosanac ne želi federalnu jedinicu bez onih prostora za koje je toliko hrvatske krvi palo. I nije tu strah od podjele BiH, to je izgovor. Strah je da će si izgubiti monopol na upravljanje Federacijom koju su već prisvojili i koju svojataju.
U Hrvatskoj sve je nejasno osim da je Vjerodostojnom sve jasno. Imamo lex, ali nemamo kontekst. Tko nas je uvalio Rusima i je li to naš završni izbor. Onoliko koliko ja znam, Hrvati su uvijek većinski birali Ameriku. A sad još i Trumpa.
I kad smo birali između Kolinde i Josipovića, barem velika većina nas je mislila da biramo između Amerike i Rusije. Nije mi Rusija mrska, dapače (da ne bude zabune), ali strah je u tom slučaju uvijek da je košulja (Srbija) bliža i da bi nas to opet moglo odvesti u bespuća Balkanije o kojoj pjeva Vučić (i vučići po Hrvatskoj).
