Ovo je zemlja na kojoj rađa pšenica, zemlja koja može hraniti Hercegovinu. Kažu: „Uvijek se odlazilo da se osigura bolja budućnost djeci.“
Odlazilo se, al i vraćalo, i gradilo, i ponovno ostajalo na zemlji naših otaca i djedova. Što se događa s hrvatskim čovjekom, a što to s Lijepom Našom? Jesmo li dobili od Boga najljepši komad zemlje, a grcamo u svome jadu i krivimo sve oko sebe? A jedan grad s četiri milijuna stanovnika živi i radi, a mi to ne znamo. Zlo brate moj! Gradovi nam umiru, nema dječjeg plača, škole su nam prazne. Plačem u sebi i kažem: Dosta, u ime očeva, nas koji smo sanjali nešto bolje! Tko je kriv? Nitko nije kriv. To je proces. Uvijek se odlazilo, neki kažu trend i moda. Ovi što ostaju tješe se da će biti više posla za njih, što je istina. Ima posla i rade neki drugi, koji su eto, našli sreću u našoj nesreći. Rekao bi moj pok. „ćaća “: „Šta si radio cilu godinu ako nisi spremio zimnicu: drva, krme i brašno“? Ne bi se odlazilo u ovom broju, da se može osigurati egzistencija. Zar to nije minimum ako se želi ostati i preživjeti na ovim prostorima? Tko vlada našom sudbinom? Znam, dobri Bog a ne ljudi koji su stavili sebe na njegovo mjesto i zato nam se događa ova nesreća. To su ljudi koji su postali preko noći dobri i do jučer bili na strani onih koji su ubijali našu djecu, a danas nas. Prešli su u nacionalne stranke, skrili se i smišljaju plan protiv ljudi koji su obranili zemlju od istih. Gdje je kraj? Oni biraju suce koji sude ne kriminalu i lopovima, nego ometaju rad poštenih građana. Stvaraju dojam da je sve na prodaju i da ti je bolje da se prikloniš njima. Neću priznati ljude koji priželjkuju da bude još gore jer će njima biti bolje. Neću priznati vođe koji su pokrali vlastiti narod, a za to kao bili birani i izabrani. Neću šutjeti, mada u ovo vrijeme i nije baš pametno, jerbo ti se može svašta dogoditi. Pazi, ti radiš, gledaj svoja posla jer previše pričaš, a i žena ti radi! Da, moram priznati, to je privilegija. Oni su i čekali svoj trenutak. Sada mogu nesmetano provoditi svoj plan i reći: „Ja sam ti Bog ovdje i radit ćeš kako ti se kaže ili idi kao i ostali“. Crkva šuti, zbunjeno gleda i nešto prozbori, jer teško je gledati kako se župe gase s umiranjem staraca. Reći ću tebi prijatelju koji si uzdignute glave bio spreman i život dati za ideju i bolje sutra, tebi, meni našoj „ dici “. Čega se plašiš, što nas je učinilo ravnodušnim i slabim da kažemo i krikom progovorimo s naših planina Ljubuše i Vrana. Znam, duvanjsko dostojanstvo pognute glave i odoh u bili svit! A ja imam pokoru, tvrđu od kamena, gledati sve to. Oj, duvanjski sine, daljine prokuni!
Stanko Ćurčić, prof.
