Kako smo mi Duvnjaci prilično temperamentni, zna se dogoditi da usred razgovora netko se digne i bez pozdrava žurno ode. Ili da u rano jutro u pola šest, poput Milene iz pjesme, nekamo, kao brzo ide. Kad ga rodijak sretne, vidi da je malo iznebušen pa ga upita: Znaš li di ćeš?
Navečer, nakon par popijenih piva u seoskoj birtiji, ovo pitanje naglo dobiva na značenju jer bi svi nekud išli, a nitko ne zna kamo bi.
Pitanje Znaš li di ćeš samo je na prvi pogled suvišno jer je najvažnije znati kamo idemo i koji je cilj našeg putovanja (manje je važno, ali nikako nije nevažno putanju definirati i družinu za put okupiti, dok je ipak nevažnije prijevozno sredstvo odabrati, premda i to treba znati). Katkad nam se učini da danas sve pogrešnim redoslijedom radimo – najvažnije nam dobar auto naći, onda se mislimo kojim putem bi išli, ali nikako ne razmišljamo kamo i zbog čega idemo.
Možemo se tiješti da u suvremenom svijetu malo tko zna kamo ide, a nitko ne zna kamo idemo (osim nekih, naravno). Kad su znanstvenici s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) najnovijoj Googleovoj tražilici postavili filozofsko pitanje Tko smo i kamo idemo koje se odnosi na cijelo čovječanstvo, najsuvremeniji procesor je zastao da bi se na ekranu pojavilo pitanje: Jeste li mislili Znaš li di ćeš? Znanstvenici su kliknuli Da i nakon niza svjetlosnih godina obrade svih raspoloživih podataka na ekranu se pojavio natpis: Pitajte Komlena (Kongorani znaju o komu se radi, op.a.).
Uvijek ima onih koji idu, a ne znaju kamo idu. Ako vidiš auto koji pravi po nekoliko okretaja u kružnom toku, e to ti je takav lik. Voza se dok mu ne pane na pamet kuda će. Može na sjever prema Kupresu, ili slijedeći izlaz pa prema moru ili ljutoj Hercegovini, a ako se ne odluči ni tamo ni tamo, Blidinje ga uvijek čekaju. Tako Mate iz Stipanića kaže da ga nitko ne može pratiti jer ni on sam ne zna kuda će krenuti.
Ako sretneš prijatelja u gradu možeš ga slobodno upitati Znaš li di ćeš i vrlo je vjerojatno da će s tobom krenuti dalje. I on ide, a ne zna kuda će.
Ovo bi se pitanje moglo postaviti svima koji putuju u Sarajevo ili Bruxelles, na razne dužnosti i u razne misije. U pitanju stoji i neizrečeno potpitanje: Je li tamo ići čast ili presuda? Što, opet, ne znači da ne treba ići. Dapače, naše je putovati. U ovom vremenu, to je čak imperativ i potreba, a ako se dobro osmisli može biti i strategija ostanka.
Zato je dobro svakoga upitati Znaš li di ćeš, a najbolje je ovo pitanje sebi samomu postaviti.
