Hrvatski franjevci na putu kroz Ameriku: Naši ljudi su se snašli, imaju sve, osim jednog…

0
759

Franjevci Jozo Grbeš i Robert JolićHrvatski franjevci na putu kroz Ameriku: Naši ljudi su se snašli, imaju sve, osim jednog... odlučili su 2000. godine u dvadeset dana automobilom proći kroz Sjedinjene Američke Države. Dojmove sa svog putovanja zapisali su u rokovnik, no sada ih ekskluzivno možete čitati i naMojoj Hrvatskoj. Svakog ponedjeljka donosimo po jednu priču!

U ljeto godine Gospodnje 2000., fra Jozo Grbeš, tada na službi župnog pomoćnika hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu (kasnije dugogodišnji župnik iste župe, danas poglavar hrvatskih franjevaca kustodije Svete Obitelji u Americi i Kanadi), i ja, tada na službi župnog pomoćnika hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda u New Yorku (2001. vratio se u domovinu te poslije doktorirao hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, danas na službi u Hercegovini), našli smo se u Chicagu te upravo na američki Dan državnosti, 4. srpnja, krenuli automobilom na putovanje po Americi.

Bio je to nezaboravan doživljaj – upoznavali smo Ameriku, njezine ljude, prekrasne krajolike, običaje i međusobno se družili, molili i bavili se intelektualnim radom.

Dok je, naime, jedan vozio, drugi je čitao bezbrojnu literaturu koju smo pokupili usput te kombinirajući pročitane tekstove i vlastiti doživljaj viđenog na putu pisao putopis.

Pisali smo rukom, najprije u jedan rokovnik (koji nam je na polasku darovala zajednička prijateljica Mary Vujich Balich s motom: Today is the first day of the rest of your life), a potom i u drugi jer smo prvi ispunili.

 

Kasnije sam sve te tekstove prepisao na računalo u nadi da ćemo jednom od toga sastaviti knjigu kako bi i drugi mogli čitati i gledati ono što smo doživjeli na putu.

Uvjeren sam da je naš putopis (bio) vrstan vodič kroz Ameriku na hrvatskome jeziku za sve koji su također namjeravali posjetiti tu prekrasnu zemlju, a još više za one koji nikada osobno nisu imali takvu mogućnost.

Ne treba previše naglašavati da je sve ovo napisano prije 11. rujna 2001., dana koji je umnogome promijenio američku povijest, štoviše i način razmišljanja, pa dijelom i sami mentalitet.

 

Živjeti u Americi godinama, a ne vidjeti Ameriku – veliki je propust, pa i grijeh. Upravo je to bio glavni poticaj fra Jozi i meni da se uputimo autom po Americi.

Naravno, Amerika je golema zemlja i teško ju je vidjeti u tri tjedna, koliko mi imamo na raspolaganju. Ali valja bar pokušati.

Ugrubo se plan sastoji u tome da prvi tjedan dođemo na jug – do Floride, drugi tjedan na zapad – do Kalifornije, a treći sjevernijom rutom natrag do Chicaga.

Odlučili smo putovati automobilom jer se zrakoplovom ne isplati, budući da se iz zraka vidi malo ili ništa. Sve u svemu, trebali bismo prijeći više od osam tisuća milja. Nadamo se samo da će auto izdržati. Imamo Buick, čini se – dosta dobar.

Prvi dan – utorak, 4. srpnja 2000.

Vrijeme u Chicagu oblačno, kiše ipak nema. Polazimo oko 10.30 sati. Krenuli bismo i ranije, ali nas je naš genijalni Prince (voditelj Franjevačke tiskare u Chicagu) zadržao. Nosili smo mu, naime, tekstove za knjigu o našoj kustodiji, na kojoj radimo i koja bi uskoro trebala izići iz tiska.

Vrlo smo kratko u državi Illinois: nakon možda pola sata prelazimo u državu Indianu. Krećemo prema jugu. Prvi cilj je Indianapolis: još se živo sjećamo nedavnoga košarkaškog finala između Indiane i Los Angelesa.

Vrijeme se proljepšava. Ono što oduševljava i što me inače uvijek zadivljuje posvuda u Americi jest širina: nepregledna ravnica sa šumom u Indiani neodoljivo podsjeća na našu Slavoniju.

Ravnica je i bogata kao slavonska: svuda okolo kukuruz, žito ili trava, poneko jezero ili rječica, pokoje seoce. Većih naselja nema sve do Indianapolisa.

Bez obzira na to što mi mislili o Americi, jedno je razvidno i sigurno: to je izuzetno bogata zemlja. Bog nije štedio svoga kreatorskog umijeća kad ju je stvarao. Drugo što je odmah uočljivo jest to da se svuda nešto gradi, počevši od obnove autoputa do izgradnje novih zgrada ili postrojenja.

Doista se mora priznati da je danas Amerika daleko odmakla od svih država u svijetu i da je na vrhuncuekonomske i političke moći. Do kada će?!

Odmah je uočljivo, kao i po cijeloj zemlji, da Amerikanci imaju izvanredan osjećaj za prostor. Znaju da imaju nepregledne širine i ne štede na prostoru (kao Europljani). Tako su autoceste vrlo široke i svaka ima još dosta mjesta za eventualno proširivanje.

Isto tako i gradovi su razvučeni, ulice nisu nabijene – sušta suprotnost, primjerice, našim gradićima na jadranskoj obali, čijim uličicama ne može proći ni čovjek, a kamoli automobil. Još jedna zanimljivost. Naime, gorivo u Indiani je 1,59 dolara po galonu (0,42 po litri). U Illinoisu je oko 2 dolara.

Našim je ljudima uglavnom nepoznato da svaka od saveznih država ima široku autonomiju u kreiranju zakona bilo koje vrste (osim onoga što je pridržano saveznoj vladi), kao i u određivanju vlastitih cijena.

Vozimo autocestom br. 65 prema jugu. Slušamo dobre stare hrvatske hitove na CD-ima i kasetama. Ima i onih iz 1970-ih godina. Gužve na putu nema, što nije nikakvo čudo, jer danas je Fourth of July (4. srpnja), nacionalni praznik – Dan nezavisnosti. Ne vozimo odveć brzo jer danas na putu ima više policije nego što je uobičajeno.

Kratko poslije podneva prolazimo gotovo kroz down-town (centar grada) Indianapolisa. Veliki grad u velikoj ravnici. Ipak, samo središte dosta je malo: tek petnaestak golemih zgrada. Oko njih su obiteljske kuće i gospodarski objekti.

Inače, i u drugim gradovima Amerike tendencija je da svatko tko (novčano) može, živi izvan grada. To je veliki “povratak na selo” – za razliku od priglupog komunističkog trpanja ljudi u velike zgradurine u gradu.

Doduše, i sama (već spomenuta) američka širina (prostorna i ljudska) omogućuje da se gradovi mogu miljama širiti oko gradskih jezgri.

Vozimo već gotovo 200 milja i još uvijek su oko nas nepregledne bogate ravnice. Kad se čovjek iz ove (američke) perspektive prisjeti kako su naši djedovi i pradjedovi krčili šumu i kršine da bi tako dobili komadić obradive zemlje, nije nikakvo čudo da smo ekonomski posve zaostali i da se selio svatko tko je mogao.

Zemlja je temelj svega – u njoj je svako blago ili prokletstvo. Ali nisu naši ljudi lijeni pa da ne bi htjeli raditi, nego nisu imali što. Kamo god su došli, pa tako i u Ameriku, snašli su se vrlo dobro. Imaju dobre kuće, mnogi od njih dobre poslove, automobile, novac, neki i prave vile… Samo jedno nemaju: domovinu. Ali njihova je djeca imaju: Amerika je njihov dom. To nužno nagoni na misao o izgubljenosti. Ali ne može sve biti idealno u životu.

Indiana nije tako velika po površini, oko 57,700 km² (tek 38. od 50 američkih država), ali ima priličan broj žitelja: oko 5,9 milijuna (14. po broju stanovnika). Glavni je i najveći grad Indianapolis (oko 730.000 žitelja). Nadimak države: Hoosier State.

Jolić vozi, a mene, evo, zapalo pisati. Oko sebe na svakom koraku vidimo McDonald’s, u gradu su katnice visoke stotine metara, ceste duge tisućama milja… Oko sebe vidimo i zemlju, zemlju iz koje dolazi sve. Zemlju koju netko nazva majkom. Od nje i jest sve. I ona je zaista poput majke koja daruje život. Ova američka prostranstva nužno vode na razmišljanje o zemlji.

Oko 15.40 sati prolazimo kroz središte Louisvillea (270.000 žitelja). Izišli smo iz središnje američke države Indiane i prešli u državu Kentucky. Ova država ima površinu od oko 63.900 km² (36. po veličini) te oko 3,9 milijuna žitelja (24. po broju stanovnika).

Glavni je grad Frankfort (tek 26.000 žitelja), a najveći grad je Louisville (270.000). Nadimak države jest Bluegrass State (Plava trava). Kentucky je diljem Amerike poznat po restoranskom lancu KFC, kratica od Kentucky Fried Chicken (Kentakijska pečena piletina).

Južni dio Indiane postaje tek za nijansu različit od dosad prijeđenog puta: sve je manje obrađenih površina, a sve više šuma, dok ravnica gotovo neprimjetno prelazi u blage uzvisine. Isti se trend nastavlja i u Kentuckyju, dok ne ostanu gotovo same šume.

Još to nisu prave planine, nego brežuljci: nešto između našega Zagorja i Bosne. Usput pomalo počinje i kiša, koja na trenutke prerasta u pravi pljusak i gotovo onemogućuje vožnju.

Tako ulazimo i u područje veličanstvenog parka prirode Mammoth Cave (Mamutska špilja). Ime je područje dobilo po najvećoj pećini na svijetu (odatle ime “mamutska”), u kojoj su nekada davno – prije kojih 4000 godina – vršljali drevni Indijanci (Woodland, šumski).

Kostur jednoga takvog, star oko 2400 godina, pronađen je 1935. u neraspadnutom stanju. To nije čudno budući da je u pećini bilo (i jest) vrlo, vrlo hladno. Kad smo se mi primakli jednome od ulaza u pećinu, bilo je hladnije nego što može rashladiti ikakav klima-uređaj.

Kad smo izišli na topli zrak, meni su se posve zamaglile naočale zbog promjene temperature. Stalna temperatura, i ljeti i zimi, u pećini je 12 stupnjeva Celzija.

Zanimljivo je da su Indijanci u pećinu ulazili u potrazi za gipsom, iako još nije sasvim jasno u koju svrhu. Tako je zaglavio i “Izgubljeni John”, čiji je kostur  pronađen: dok je kopao gips, na njega se obrušilo kamenje i ubilo ga.

Pećinski kompleks pravi je labirint. Do sada je istraženo kojih 150 milja hodnika, a stotine i stotine još su neistražene. Pećina je nastala prije kojih 240 milijuna godina. Unutra se nalaze hodnici svih vrsta i veličina koji često prelaze u prave podzemne dvorane, s mnoštvom prekrasnih stalagmita i stalaktita. Naravno da su sve to Amerikanci iskoristili kao unosan turistički biznis.

Jedan od najprepoznatljivijih znakova moćne suvremene Amerike jesu autoceste. Ima ih nekoliko koje povezuju Istočnu i Zapadnu obalu. Četiri se uopće ne prekidaju od istoka do zapada (br. 10, 40, 80 i 90). Barem još toliko na određenim mjestima spaja se sa spomenutima.

Barem ih desetak povezuje sjever s jugom, a brojne se druge s njima spajaju. Netko je izračunao da u Americi ima toliko asfaltiranih površina kolika je površina države New York (dakle oko 80,000 km²). To je mnogo više od površine Hrvatske. Nevjerojatno! Podatak je doduše već zastario. To je doista gotovo neshvatljivo ljudskom umu. Ako znamo da su ceste temelj svake ekonomije, turizma i uopće svekolikog razvoja, onda nije čudo da je Amerika postala prva velesila u svijetu.

Isto se to može reći i za zračni prostor: stotine velikih i tisuće malih zračnih luka najprometnije su u svijetu. Od toga, barem po prometu putnika, čikaški aerodrom O’Hare zauzima prvo mjesto u svijetu.

Koliko znam, isto je stanje i u željezničkom prometu. Milijuni ljudi dnevno se prevoze tim prometalima (autoceste, zrakoplovi, željeznica), donoseći samo usputnim ugostiteljskim objektima milijune i milijarde dolara zarade.

Autoceste su dovedene gotovo do savršenstva. Uglavnom su sa strane otvorene (ne kao u Njemačkoj ili Austriji s visokim neprozirnim ogradama), tako da uvijek imate izvanredan pogled na okolicu kojom prolazite.

Istodobno je to doduše i opasno jer nije rijetkost da na cestu izleti srna ili koja druga životinja iz šume, pa mogu nastati i teška oštećenja na autu ili još gore.

Svaka autocesta, pa i manje ceste lokalne važnosti, imaju svoj broj, pa ih je vrlo lako pronaći i slijediti. Redovito imaju tri traka u svakom pravcu, na otvorenom, gdje nema velika prometa, često samo po dva, ali u blizini gradova po četiri, pa i više.

Svakih nekoliko milja postoje konačišta (inns). Jedan je od tih lanaca, primjerice, i u nas poznati “Holiday Inn”. Dakle, problema s prenoćištem uza sve autoceste ne bi smjelo biti. Ima, naravno, i povoljnijih od “Holiday Inna”. Mi ćemo noćiti uglavnom u takvima. Imamo i neki popust za lanac konaka “Super 8 Motel”.

Okrenuli smo prema istoku: krajnji cilj je Croatian National Park na Atlantskom oceanu, u državi North Carolina. Putujemo najprije cestom Cumberland Parkway (cesta br. 80) prema istoku, pa potom autocestom br. 75 prema jugu, u Smoky Mountains. Priroda je veličanstvena: šume i šume, uglavnom bjelogorica, ali ima i borova.

Između su planinski pašnjaci, uglavnom su na njima krave, katkada i konji. Sela nema – samo pokoja farma. Tek tu i tamo obrađene su površine: opet prevladava kukuruz. Nema velikih brda, tek široki brežuljci. Promet je još uvijek nikakav – nikoga nema na cesti.

Dotičemo Lake (jezero) Cumberland koje se u stotinama rukavaca pruža prema jugu, sve to kroz prekrasnu Božju prirodu. Nadahnuće za molitvu. Molimo časoslov, večernju molitvu.

Negdje južno od Londona (6000) gledamo iz daljine vatromet – u čast Dana nezavisnosti. To je najveći američki državni praznik. Slavi se od 4. srpnja 1776., kad su američke kolonije proglasile nezavisnost od Engleske. Deklaraciju o nezavisnosti potpisali su, među ostalima, politički prvaci mlade Amerike: John Hancock, Benjamin Franklin i drugi.

I ta je deklaracija jedan od temelja američke slobode, nezavisnosti i demokracije. Tu je deklaraciju valjalo zalitikrvlju u ratu protiv Britanije – ali se isplatilo.

Kad će naša mlada Hrvatska, koja je prije deset godina proglasila nezavisnost i potom slobodu godinama zalijevala krvlju svojih najboljih sinova, dospjeti do ovoga stupnja ekonomskog i svekolikog razvoja?!

Ulazimo u državu Tennessee. I ona je bogata pučanstvom, ima 5,34 milijuna žitelja  (17. po broju stanovnika), dok je površinom relativno malena, 66.320 km² (34. po veličini). Nadimak države je Volunteer State (Država dobrovoljaca). Glavni je grad Nashville (oko 0,5 milijuna žitelja), dok je najveći Memphis (610.000).

Već se smrkava. Brežuljci postupno prerastaju u brda. Znak je to da se približavamo planinskom lancu Appalachian. Prekrasna noć. Usput posvuda vatrometi. Prolazimo Knoxville (165.000). Lijep gradić pod svjetlima. Neveliko središte, bez izrazito visokih zgrada.

Dobra vijest: odmah na ulasku u Tennessee postavljena je ploča s ograničenjem brzine 70 milja na sat, što znači da se može voziti do 130 km na sat. Inače, u sjevernijim državama nigdje nije dopušteno voziti brže od 65 milja na sat.

Daju ti auto koji može ići 120 milja na sat ili brže, izgrade savršene autoceste, a onda ograniče brzinu na 55 ili 65 m/h!

U sljedeći ponedjeljak pročitajte dojmove s našeg drugog dana puta…