Svoju je priču Davor Markobašić ispričao za Večernji list, 04.07.2012., dvadeset i jednu godinu nakon nezapamćenog i nečuvenog medijskog progona i bolnog gubitka supruge i nerođenog djeteta.
Od svega što su do tada o njemu pisali točno je samo da je branio svoj grad, da je supruga Ružica silovana i strijeljana na Ovčari, dok je sin Srđan oslijepio i zanijemio uslijed proživljenih trauma, a on sam izložen dugogodišnjoj harangi srbijanskih medija koji su ga lažno optužili i od njega napravili zvijer u ljudskom obliku.
Nikada nije utvrđeno da je počinio bilo kakav zločin, niti se njegovo ime pojavljuje na listama osumnjičenih, kako domaćih, tako i međunarodnih sudova (osim u Srbiji, gdje postoji tendencija da se dižu optužnice čak i protiv onih koji su završavali u njihovim logorima i čiji su iskazi o „krivnji“ prikupljeni u uvjetima fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša). Pogotovu nema spomena o bilo kakvim istragama vezano za „ogrlicu od dječjih prstiju“, „nekrofiliju“, „silovanja“, „kanibalizam“ i sl., na čemu se temeljila cijela iskonstruirana kampanja.
Ali, ta stigma još nije skinuta s njega.
„Dao sam sve za ovu državu, a ona za mene nije mogla učiniti ni to da se ispita sve i da se skine ljaga s moga imena. Očekujem sada da će se sve to konačno riješiti i da se ime Davora Markobašićaviše neće povezivati s različitim zločinima. Uostalom, imao sam tada i sam dijete, čekao drugo i kako bih mogao to činiti. I da sam učinio nešto slično, nikada se ne bih mogao vratiti u Vukovar i ondje nastaviti živjeti“ – kaže na kraju novinaru Večernjeg lista ovaj napaćeni i spravom povrijeđeni čovjek, dragovoljac i junak Domovinskog rata, koji s gorčinom konstatira kako se još uvijek osjeća „kao progonjena zvijer“. (Vidi:https://www.vecernji.hr/vijesti/nisam-cudoviste-nego-zrtva-trudnu-su-mi-zenu-ubili-na-ovcari-427427).
Slučaj obitelji Markobašić ušao je u anale srpske ratne propagande i obrađen je u ovdje više puta citiranoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; Beograd, 2011.) čiji su autori intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević – Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf;).
U Hrvatskoj nažalost, nije bilo volje da se učini nešto slično i da se načini neki presjek ove destruktivne medijske kampanje koja je našem narodu nanijela više zla nego sve bombe, granate i agresorske horde. Trovači ljudskih duša, oni koji su u stanju SMIŠLJENO I CILJANO dovesti vlastiti ljudski talog u takvo stanje svijesti da su pripravni počiniti nepojmljiva zvjerstva, krivi su bar isto toliko – ako ne i više – za sva zla koja su nam se dogodila 90-ih godina prošlog stoljeća.
Ovo je samo jedan u nizu slučajeva, u kojima su mediji od običnih ljudi svojom kampanjom stvarali „monstrume“, kako bi se opravdali pokolji što su se činili u ime „srpstva“. Takve osobine, pripisivane su mnogima samo zato što su pružali otpor srpskoj agresiji. Tako su na vukovarskom području čak i dr Vesna Bosanac i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević bili proglašeni ekstremistima (Markobašić je navodno – prema nekim izvješćima, „ogrlicu od dječjih prstiju“ napravio upravo za dr Bosanac), a nesretna Manda Matić, vukovarka koja nikad u životu nikomu nije nanijela nikakvo zlo (slično kao i Davor), proglašena je „monstrumom“.
Zaboravljamo li istinu o vukovarskim mučenicima?
Hrvatski mučenici, lječnici i humanisti koji svima nama mogu služiti na čast, dr Vesna Bosanac i dr Juraj Njavro, odvedeni su (poslije svih patnji koje su podnijeli radeći više od tri mjeseca u nemogućim uvjetima u Vukovarskoj bolnici), u logor u Srbiji nakon okupacije Vukovara, ali su (zahvaljujući intervenciji Međunarodnog crvenog križa), već u prvoj polovici prosinca mjeseca 1991. godine razmijenjeni i oslobođeni, što su srbijanski mediji dočekali kao još jednu nepravdu.
Tako je Politika ekspres (od 11. prosinca), u naslovu jednog teksta istaknula: „Razmenjen i ženski Mengele“ (aludirajući na Vesnu Bosanac – koju se uspoređuje s ovim nacističkim zločincem). I ona je mjesecima bila predmetom prljave medijske hajke koju su pokrenuli isti akteri kao i u slučaju obitelji Markobašić. Doktorica Bosanac također je prikazivana kao „zver“ i „mučiteljica Srba“ koja „truje i ubija srpsku decu i žene“, čak „vadi krv Srbima za potrebe ustaških ranjenika“ i to „do zadnje kapi“ itd., itd. Nemoguće je nabrojiti sve objede i podlosti koje su se o njoj pisale. A lječnici Vukovarske bolnice liječili su i zbrinjavali sve ranjenike podjednako i nitko ih nije pitao koje su nacije, čak i one s neprijateljske strane.
Slične kampanje nije bio pošteđen ni ratni radio reporter Siniša Glavašević, jedna od najomraženijih osoba među srpskim agresorima – ali i u srpskoj javnosti. Mjesecima prije pada Vukovara, u njihovim medijima se moglo čuti kako „tog ratnog huškača i ustašu treba živoga oderati kad ga se uhvati“, te da je „zaslužio da ga se živog baci u vatru“ i slično.
Kako bi se opravdao zločin nad njim (ubijen je na Ovčari), isti ti mediji danima su brujali o tomu kako je „u njegovoj kući pronađen čitav arsenal oružja“ i optuživali ga da je bio povezan „sa Tuđmanom, Šeksom i drugim ustaškim kolovođama.“
U knjizi beogradskih intelektulaca kojima treba zahvaliti na golemom trudu i intelektualnom i ljudskom poštenju kao i hrabrosti što su se uopće usudili takvo što napisati i tiskati u sredini u kojoj žive (REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.), spominje se i slučaj Mande Matić, nesretne žene od koje su srpski mediji također napravili monstruma, optuživši je za grozne zločine (klanje srpskih žena i djece, vađenje očiju itd., itd).
Ova je žena bila vrlo pogodna kao „materijal“ za taknu vrstu kampanje, budući da je imala blaži stupanj mentalne retardacije pa se nije bila u stanju braniti od optužbi koje nije ni razumjevala u cijelosti niti je bila svjesna težine onoga za što ju se optužuje.
Manda je već prije pada Vukovara bila obilježena kao „zver u ljudskom obliku“, a krenulo je kao i kod Davora Markobašića i dr Vesne Bosanac najprije s pojedinačnim tekstovima u srbijanskom tisku i izvješćima radio i televizijskih reportera, što se po već oprobanom scenariju uskoro razvilo u histeriju koja je nadmašila sve do tada viđeno.
Nakon što su četnici, „JNA“ i srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“ ušli u Vukovar, ta kampanja dobiva još monstruozniji nastavak. Mandu se pod prijetnjom smrti dovodi pred kamere i prikazuje kao najgoru zločinku. Odvodi ju se u logore u Srbiji i premješta nekoliko puta iz jednoga u drugi, a za to vrijeme optužbe i medijske reportaže se umnožavaju do fantastičnih razmjera. Žene po Srbiji i Vojvodini prate autobuse koji voze „krvoločnu Mandu“, lupaju po staklima i traže da im se preda kako bi je linčovale.
Ni kriva ni dužna, nesretna žena i vukovarska mučenica koja u životu nije ni mrava zgazila, postala je „monstrum“ i „krvolok“ s kojim su po Srbiji i Vojvodini plašili djecu – kao nekad s vješticama i babarogama.
To razumjeti može samo onaj tko je to vrijeme doživio i bio svjedokom ovih patoloških konstrukcija i laži od kojih normalnom čovjeku staje mozak.
Manda Matić jedina je žena iz Hrvatske za koju je sud u Srbiji tražio smrtnu kaznu, ali, što je posebno zanimljivo, ne radi onoga za što je do tada javno preko medija optuživana, nego, ni manje ni više, pod optužbom da je kao snajperist „ubila osamnaest srpskih specijalaca“.
Na kraju je puštena, jer srpski agresor i pored svih optužbi nije mogao pronaći ništa na temelju čega bi joj se izrekla kazna zatvora.
Hrvatski logoraši koji su dijelili sudbinu s Mandom, govore o patnjama kroz koje je prolazila u logoru – od teških premlaćivanja do višekratnih silovanja. Kažu da se na kraju ponašala poput dresirane životinje, potpuno slomljena, ponižena do krajnosti, uzmučene duše i tijela.
Danas po Vukovaru prekopava kontejnere da bi preživjela. Ona nije priznata kao žrtva – ni vojna ni civilna!?
Nisu je odbacili njezini supatnici iz Društva bivših logoraša srpskih koncentracijskih logora i Caritasa vukovarskog dekanata iz kojega najčešće dobiva pomoć kako bi održala goli život.
Pogledamo li na drugoj strani, što se događa s mnogima koji su aktivno sudjelovali u agresiji i bili u sustavu zločinačke srpske paradržavne tvorevine (kako ostaju nekažnjeni, završavaju čak u našoj policiji na državnoj plaći, mnogi dolaze i na vlast – od lokalnih tijela do Sabora i Vlade Republike Hrvatske), razloga za ogorčenje itekako ima.
Na drugu obljetnicu okupacije Vukovara, 18. studenoga 1993. godine, list „Vojska Krajine“ br. 7-8 (str. 43) objavljuje tekst prof dr Vojislava Stanimirovića (novog ravnatelja bolnice i kasnije okupacijskog gradonačelnika grada), koji u članku „Bolnica u pravom ruhu“, među ostalim piše:
„Tog 18. novembra pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobodjen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan.”
Hrvatska država nije imala niti toliko snage i volje da onima koji su aktivno sudjelovali u agresiji i bili dijelom zločinačke paradržavne strukture i otvoreno radili protiv njezinih vitalnih interesa, zabrani sudjelovanje na izborima i obnašanje javnih dužnosti.
Zar to nije sramotno i neoprostivo?
Danas se bivšem suradniku zločinca Gorana Hadžića ne smije reći da je bio četnik, dok se u isto vrijeme dopušta ponižavanje onih koji su najviše propatili.
„Dao sam sve za ovu državu, a ona za mene nije mogla učiniti ni to da se ispita sve i da se skine ljaga s moga imena“, rekao je Davor Markobašić junak Domovinskog rata, 21 godinu nakon što je izgubio ženu i nerođeno dijete i ostao sam sa sinom, teškim invalidom.
Ima li pravde za naše žrtve?
Možemo li ostati nijemi i gluhi na ove sudbine? Na ono kroz što su prošli Davor, Manda, Vesna, Ružica i tisuće drugih znanih i neznanih hrvatskih mučenika?
Srpski propagandni stroj neumorno je pronalazio „mega-zločince“ na hrvatskoj strani, diljem ratom zahvaćenih područja. To je u konačnici trebalo potvrditi „genocidnu“ narav Hrvata i „zločinački karakter“ njihove države, ali i poslužiti kao pokriće i opravdanje za masovne zločine, progone i razaranja što su ih počinili borci za „Veliku Srbiju“.
Ali, moramo se upitati: Jesmo li učinili dovoljno da istina potisne laži i da naše žrtve dobiju zasluženu moralnu zadovoljštinu?
Cinizam srpskih propagandista
Dana 23. svibnja 2011. godine, poslije krivične prijave koju je protiv RTS (Radio televizije Srbije) podnijelo Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), zbog huškanja, širenja mržnje i ratne propagande iz 90-ih godina u vrijeme ratova na području SFRJ, Upravni odbor srbijanske državne televizije ispričao se građanima Srbije i susjednih država koji su bili predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali govoru mržnje u programima RTB-a i RTS-a 1990-ih.
Novoimenovani Odbor RTS-a ističe da se, polazeći od Zakona o radiodifuziji, želi odrediti prema ulozi pravnog prethodnika. Smatra da je program RTB-a i RTS-a bio dio propagande režima, neprestano i grubo zloupotrebljavan zbog diskreditiranja oporbe.
RTB i RTS 1990-ih su vrijeđali osjećaje, moralni integritet i dostojanstvo građana, intelektualaca, oporbe, novinara, pojedinih manjina u Srbiji kao i susjednih naroda i država, priopćio je Odbor.
„Upravni odbor će, navodi se u saopštenju koje je potpisao njegov predsednik Slobodan Marković, nastojati da kroz programe Javnog servisa sprovodi načela vladavine prava, socijalne pravde, građanske demokratije, ljudskih i manjinskih prava i slobode i pripadnosti evropskim načelima i vrednostima.“ (Vidi:http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:331598-Izvinjenje-RTS-zbog-90-ih)
Jesu li i koliko naši istočni susjedi promijenili svoju informativnu politiku i način izještavanja, može zaključiti svatko tko prati njihive medije.
Nemamo pravo na zaborav
U Zagrebu je u velikoj dvorani KD Lisinski koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, dana 13.11.2016. godine u 19,00 sati održana projekcija potresnog dokumentarnog filma „Ovčara – neispričana priča“. Zahvaljujući Nacionalnom sindikatu policije, njihovom trudu i sredstvima, ovaj je projekt ugledao svjetlo dana i još jednom nas podsjetio da mi Hrvati brzo zaboravljamo i još lakše praštamo.
Za koji dan navršit će se 26 godina od pokolja ranjenika, branitelja i civila na ovoj farmi kod Vukovara, a zločinci još uvijek nisu kažnjeni, niti su sve žrtve pronađene.
To je u nebo vapijući grijeh.
Film daje odgovore na brojna pitanja koja se još uvijek skrivaju od javnosti ili spominju na marginama društvenih zbivanja, a sve u ime „dobrosusjedskih“ odnosa i „normalizacije“ s onima koji su nas onako bezočno i brutalno napadali, ubijali i rušili nam sela i gradove.
Prije svega, pobrojani su svi (do sada) poznati počinitelji smaknuća 276 naših branitelja, civila i ranjenika (njih ukupno 54), dokazano je na koji je način zločin osmišljen, isplaniran i proveden (od strane visokih oficira „JNA“, četnika iz Srbije i „teritorijalaca“ okupljenih u paravojnu postrojbu „Leva supoderica“) i kako je tekao slijed događaja, od upada agresora u Vukovar i gradsku Opću bolnicu, do svršetka krvave drame.
Egzekucija je provedena 20/21. studenoga 1991. godine, a leševi žrtava pobacani u unaprijed pripravljenu masovnu grobnicu (na lokalitetu Grabovo) iz koje je identificirano 200 osoba, dok se za 76 još uvijek traga.
Najmlađa žrtva imala je samo 15 godina, najstarija 84. Među ubijenima je i trudnica koja je bila u šestom mjesecu trudnoće.
Nakon projekcije filma, predsjednik Nacionalnog sindikata policije Nikola Kajkić izrazio je svoje ogorčenje odnosom Republike Hrvatske prema procesuiranju ovog zločina, naglasivši da je hrvatsko pravosuđe prepustilo suđenje Beogradu („Specijalnom sudu za ratne zločine“), iako su od ukupno 18 optuženih u ovom postupku njih 14 državljani Republike Hrvatske. Dakle, nije optužena niti jedna trećina zločinaca za koje do sada postoje nepobitni dokazi da su sudjelovali u ovom masovnom zločinu.
Skup su također pozdravili izaslanik predsjednice Republike Hrvatske, te izaslanik gradonačelnika Zagreba saborski zastupnik Miodrag Demo, dok su preživjeli s Ovčare iznijeli potresna svjedočanstva o događajima koji su im obilježili živote i nanijeli trajne traume. Posebice je bilo dojmljivo prisjećanje Vilima Karlovića koji je Ovčaru preživio pukom slučajnošću.
Obećanje predsjednika Nacionalnog sindikata policije gospodina Kajkića, kako se „nećemo i ne smijemo smiriti dok i posljednja žrtva ne bude pronađena a posljednji zločinac kažnjen, jer to dugujemo našim suborcima i njihovim obiteljima“, dočekano je burnim pljeskom, kao i obavijest da je institucija kojoj je na čelu podnijela krivične prijave protiv svih poznatih počinitelja ovog zlodjela.
„Nemamo pravo zaboraviti, jer narod koji zaboravlja svoju prošlost nema pravo na budućnost“, podsjetio je Vilim Karlović na kraju svoga obraćanja nazočnima, izražavajući tako ono što su svi u dvorani te večeri osjećali, izlazeći sa suzama u očima.
I doista: Kakva nam je budućnost ako ne znamo cijeniti vlastite žrtve? One na čijim kostima su sazdani temelji ove zemlje?
Mnogima je važnije postaviti i sačuvati ćirilične ploče u Vukovaru nego se potruditi da puna istina o svemu izađe na vidjelo i da krvnici odgovaraju za ono što su počinili.
U ovim danima kad se s bolom prisjećamo Vukovara, Borova Naselja, Sotina, Tovarnika, Lovasa, Dalja, Bogdanovaca, Škabrnje, Voćina, Široke Kule, Baćina, Kusonja, Struge Banske i brojnih drugih stratišta razasutih diljem Domovine, zastanimo na trenutak, zapalimo svjeće i sjetimo se:
DA NIJE BILO TE ŽRTVE NE BI BILO NI HRVATSKE.
Vječni spomen svima koji su patili i umrli za Domovinu i neka Bog podari mir dušama njihovim.
-K R A J-
Zlatko Pinter
Vezani članci:
–Križni put vukovarske obitelji Markobašić (I. dio)
–Križni put vukovarske obitelji Markobašić (II.dio
