Hrvati su jako čudan narod. Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, no s njima postupamo na čudan način. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogastvo. Tako je davno govorio Antun Gustav Matoš.
Ponosna sam na naš narod. S dignitetom nosi nesreće kroz povijest i valjda uči, a ono najbitnije, oprašta. Nadamo se da i ne zaboravlja.
Težak je mjesec iza nas. Studeni kada oživljuju Vukovar, Škabrnja, nestali, ubijeni… Epilog je stigao krajem mjeseca – Haška presuda, ne Hrvatskoj, ali Hrvatima s dugoročnim i teškim posljedicama. Hrvatski general prosvjeduje protiv neprihvatljive presude svojom smrću u sudnici. Spušta se zavjesa, generala nakon dugih pola sata iznose prekasno i ono što je sigurno zamrzlo lica svima… sud nastavlja s radom i čitanjem daljnjih presuda! Apsolutna bezdušnost i potpuna birokratska hladnoća.
Ne iznenađuje kad se sjetimo da je taj isti sud svoju prvu optužnicu poslao u Hrvatsku na devetu godišnjicu priznanja Republike Hrvatske i izazvali su prvu ozbiljnu krizu prve koalicijske Vlade. Završetak kakav i početak. Pravo i pravda ne stanuju zajedno, preuzeli su ulogu političkog arbitra sa sigurnim posljedicama.
Što će pisati udžbenici povijesti? Kako će se odraziti na položaj i ovako marginaliziranog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Otvoren je ne bezopasan proces. Koje snage sada dižu glave? Trenutak je za hrvatsko zajedništvo, no ono je u sabornici izostalo. Opozicija nije shvatila ozbiljnost trenutka. Puno bi teže bilo kvalificirati drugačije. Bernardić je izjavio kako mu je neprihvatljiva “propaganda na mrtvima i na ljudskoj tragediji”.
Zar je moguće da je iskazivanje počasti žrtvi doživljeno kao tek obična politička propaganda? Prije 26 godina, kada je trebalo potvrditi hrvatsko nacionalno zajedništvo, društvo je izašlo iz sabornice jer ‘nisu iscrpljene sve mogućnosti za pregovore o preustroju SFRJ”.
Glasovanje o dugoraspravljanom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja događalo se u istom danu, na istoj sjednici koja je počela minutom šutnje također bez opozicije, osim zastupnika Hajdukovića koji je ostao u sabornici baš kao nekada Marko Vlašić. Račanu je trebalo dugo vremena da oporavi tadašnji SDP nakon ovakvog odnosa prema hrvatskoj državotvornosti. Loše je imati takvu opoziciju i nije bezopasno po demokraciju.
Uz takvu opoziciju koja opet ne prepoznaje trenutak kad je zajedništvo nužno, sva sreća da Premijer i Predsjednica djeluju zajednički. Ne govore, djeluju! Plenković ide žurno u Mostar, a Grabar-Kitarović u New York. On podržati svoj narod i pozvati na suživot, a ona objasniti zbivanja na našim prostorima. Gotovo sigurno dva najvažnija putovanja naših dužnosnika u njihovim mandatima. A opozicija? Pomodno osluškuje bilo javnosti naklonjene isključivo ljevici. Ili se natječe s GLAS-om ili sluša vođe drugih stranaka, svejedno! Ali krivo i štetno!
