Manje je uživao gledajući unučiće kako skaču po kući. Nije mu smetala njihova graja ni međusobno zadirkivanje dok je Anđa otvoreno negodovala poslije nekoliko dana zajedničkog života.
– Jesu i nesmirni, Gospe moja! Dobro je rekla naša Milošuša “veselje kad dođu, a još više kad pođu“.
Naravno, pazila je da je nitko ne čuje osim njezin Manje pred kojim nije imala tajni. A Manje je sasvim suprotno reagirao na istu pojavu cijeneći trenutke zajedništva s unucima.
– Meni dica ne mogu dodijat. Bez nji’ je kuća gluva, a ko je jači nek tabači.
Volio je gledati unuka Marijana kako vodi glavnu riječ u igri, a unučicu Anđelu je opominjao na sebi svojstven humorističan način.
– Popušći jadna ne bila! Di ćeš ti zapovidat bratu. Meščini da si ista baba, zavrta i usrtljiva?
Namjerno je to govorio pred svojom Anđom u nakani da je oraspoloži i nasmije, ali Anđa je reagirala na svoj način, s uvijek prisutnom dozom samosažaljenja.
– Di će dite ličit na babu kod svoje matere?
Sjeti se Manje izjave starog susjeda koji je uvijek znao istinu upakirati u dobru šalu pa su ga često citirali.
– Ma, dobra su djeca kakvi su roditelji. – na što se Anđa trznu.
– Šta fali mom Tomi? Nije mu se dala škola, a za poslušat ga nije bilo nakog. Nije mi nikad reko „neću“ dok se nije oženio. A, Bože moj, otad je druga uprava?
Nasmija se Manje na Anđine riječi pa potvrdi:
– Dobar je Tome, nema šta, nije od njeg mogla ostat jabuka u selu? – nije smio pogledati Anđu jer je znao kako ga gleda, ali je nastavio ozbiljno.
– Već srića oženi pravu ženu pa i on nadođe. Naku nevistu triba tražit. Kako lipo uči dicu da vole svoj jezik i običaje. Pametna i eto ti. I mene zamolila da naučim dicu štogod.
Dok je Manje s ponosom govorio o nevisti, Anđa je ga gledala začuđeno, neznajuć bi li se veselila ili ljutila, pa je jedva procijedila:
– Ma, kad i’ uči kad je nikad nema u kući? Više je u matere, nego u nas. To ti samo oćeš meni usupor.
– Vidim ja da tebi nešto ne meruši, Anđelija! A sad ćeš čut šta je did naučio dicu dok si ti bila u svoji.
Malo se nakašlja na zadnju riječ što Anđa shvati i ne reče ništa čekajući najavljenu točku.
Djeca sjedoše uz dida, staviše ručice na jedno uho po uzoru na učitelja i zajedno zapjevaše: „Kad zapivam niz duvanjsku stranu – poznaš li me mala po pivanju!“ Na kraju pjesme dodaše još jedno glasno “Oooj!“ što Anđu vidno oraspoloži i nasmija do suza.
– Ajdero, baba, i ti sada uči dicu kakvu pismu da te po tom pamte, a ne samo; nesmirni, pogani, nepoćutni…
Anđa se malo zbunila na Manjinu zapovijed, ali kad djeca sjedoše uz nju s molećivim pogledima, sjeti se Anđa brojalice koju su njezina djeca rado slušala od svoje babe Zore, pa započe:
Sij bako brašno – nemam dide na što
Ja di ti je sito – odnilo ga pseto
Di je pseto – otišlo je putim
Di su puti – zaresla i’ trava
Di je trava – popasla je krava
Di je krava – otelila volu
Di je vole – uzoro je šenu
Di je šena – poćopala koka
Di je koka – snila jaje
Di je jaje – poio ga Mate
Pjevanje je pratilo i njihanje u laganom ritmu i dodirivanje obraščića dlanovima što je posebno veselilo djecu. Tek što je pjesma završila, oni su veselo povikali: „Aj opet“ i umiljavali se oko babe.
Anđa je uživala u tim trenutcima da nije ni primijetila nevistu kako ih snima mobitelom. Znala je nevista da razum pobjeđuje sve stereotipe dajući važnost bitnom i potrebnom. A ljubav između baka, djedova i unučadi svakako je važna karika u zdravom odgoju i ne treba ju nikom uskratiti.
