Razumljiv, pitak, čitljiv tekst, ali istodobno potkrijepljen lako provjerljivim činjenicama, napisala je prof. dr. Mirjana Kasapović u Globusu od 26. siječnja 2018. godine
PIŠE: Mate Bašić
Njezin tekst, prenesen na web-portal Jutarnjega lista već 23. siječnja, opremljen je novim redakcijskim nadnaslovm i naslovom koji u toj verziji: ” STO GODINA SLOVENSKOG NACIONALIZMA – NOVI GLOBUS DONOSI VELIKU ANALIZU PROF. KASAPOVIĆ – Povijest slovenske kroatofobije: Kako je Kučan 1991. priznao Miloševiću pravo da vojno napadne RH”, pa ga svakako, kao obvezni study reading, valja preporučiti skripterima, deskripterima, analitičarima i trudbenički od muke znojnim bilježnicima povijesti na Kalvariji hrvatske političke nesvijesti nakon Trećesiječanjske revolucije 2000. evo ga na linku: https://www.jutarnji.hr/…/novi-globus-donosi-velik…/6963624/
***
Nemojmo se, dobri ljudi, zavaravati kvazisimpatičnim gromoglasnim sintagmama tipa “slovenska kroatofobija” – što je viktimizirnom hrvatskom duhu postalo i poćudno i prilično, gotovo na razini refleksa – jer je ipak lako uočiti da dr. Kasapović odašilje poruku tamo gdje upravo treba, tj. hrvatskom vrhovništvu (što god taj neoplazam “hrvatsko vrhovništvo” mogao podrazumijevati), kad u zaključku, cinično opominjujuće, vrlo jasno formulira:
“Hrvati ne razumiju slovenski jezik, ne prate tamošnje medije i ne poznaju politiku pa ih stoga premijer Andrej Plenković i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić mogu zavaravati tvrdnjama da je dogovor na domah ruke. Dogovor može biti na domah ruke samo ako hrvatska Vlada pristane na primjenu arbitražnog sporazuma. Ako misli da je to dobro ili nužno, neka od Sabora zatraži da poništi svoju odluku o istupanju iz arbitražnog postupka.
Na koncu konca, možemo se pretvarati da ništa nije ni bilo. I slovenski je parlament prije nekoliko godina donio odluku da neće prihvatiti nijednu presudu koja Sloveniji ne jamči izravan dodir s otvorenim morem. Prihvaćena je arbitražna presuda kojom Slovenija nije dobila izravan dodir s otvorenim morem, premda prethodna odluka nije suspendirana. Ako je to vjerodostojna europska politika u Sloveniji, zašto ne bi bila i u Hrvatskoj?
***
Očito je, sudeći po Globusovoj naslovnici od 26. siječnja 2018. gdje je tekst dr. Mirjane Kasapović istaknuti kao noseći tekst broja “Nacionalnoga tjednika Globus” (kako smo ga – “nacionalnim tjednikom” – onomad ingeniozno krstili, mi danas nepostojeći, teško disperzirani sarkastični “protoglobusovci”), kako je privlačna sintagma “Povijest slovenske kroatofobije” tamo dospjela iz najmanje dva razloga: prvi je, naravno, tzv. tržišni, tabloidni, žuti (i nepogrješivo, manipulativni) po “pravilu” da će se eventualni čitatelj namah zapaliti na onaj već spomenuti viktimizacijski refleks u smislu:
“Eto, slovenski kroatofobi, znači, oni nas žrtve drže agresorima iako se lijepo vidi tko je žrtva a tko agresor, itd.”, a drugi je pak još gori, zločestiji i poganiji jer je politički, a koji sklanja pozornost s već citirane, glavne poruke upućene aktualnom hrvatskom vrhovništvu i fokusira je na nešto što je “davno bilo, sad se spominjalo”, odnosno na notornu činjenicu o tome da je “Kučan 1991. priznao Miloševiću pravo da vojno napadne RH”.
Pritom je, evidentno, riječ o metafori, o basni i o skazki, naime, bilo ih je daleko više od njih dvojice koji su u tim dogovorima sudjelovali, uglavnom su se predstavljali kao pravedni komunisti, što u ovom otajstvu žalosnom, bolje od mene objašnjava dr. Kasapović:
“A onda im se pridružio Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, najmoćniji i najomiljeniji slovenski političar u doba kasnoga jugoslavenskog socijalizma, koji je imao mnogo simpatizera i u Hrvatskoj. Slovensko političko vodstvo, koje je predvodio Kučan, i srpsko političko vodstvo, koje je predvodio Milošević, sastali su se 24. siječnja 1991. u Beogradu i sklopili pakt: Srbija će pustiti Sloveniju da slobodno “ode” iz Jugoslavije, a Slovenija je zauzvrat izrazila razumijevanje za “interes srpskog naroda da živi u jednoj državi”.
To je značilo priznati pravo Miloševiću da silom mijenja republičke granice te dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su živjeli Srbi, bilo kao većina bilo kao manjina, pripoji Velikoj Srbiji. To je de facto značilo priznati Miloševiću pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela. Još se dobro sjećam zaprepaštenja što ga je ta vijest izazvala u Hrvatskoj.”
***
Stvarno, ali pogledajmo malo pozornije kako to izgleda sa sunčanih zapadnobalkanskih strana Julijanskih Alpa, u kolumnističkoj verziji na Dnevno.hr, u ključnim dijelovima teksta stanovitoga dr. Boštjana Marka Turka:
TURK 1:
“Slovenija je uključena u sukob s većinom svojih susjeda, a sve se temelji na tome da slovenski postkomunisti ne mogu prihvatiti činjenicu da Jugoslavija više ne postoji, te da je Hrvatska orijentirana desnom centru. Ulje na oganj odnosa dolijevaju oni koji nikada nisu bili u stanju zaboraviti da Beograd više nije prijestolnica SFRJ.
Zagrebački Globus – koji nije naklonjen hrvatskoj desnici – je došao na ideju da su se Kučan i Milošević dogovorili za povlačenje JNA iz Slovenije u zamjenu za prešutno priznanje okupacije Hrvatske u nastajanju” – piše stanoviti dr. Boštjan Marko Turk, profesor na sveučilištu u Ljubljani, član tzv. Hazuda, na portalu Dnevno.hr, što je navodno objavljeno i u tiskanom izdanju toga web-portala, zvanomu “7Dnevno” 16. veljače 2018., dakle 3-4 tjedna kasnije, pod naslovom “POGLED IZ DEŽELE – GLOBUS I JNA”. Provjerite, dobri ljudi, na ovom linku, obvezno, kako biste razumjeli neshvatljivi pojam “kroatofobije”: http://www.dnevno.hr/kol…/bostjan-turk/globus-i-jna-1133002/
TURK 2:
“Jedina je istina da se JNA iz Slovenije povukla jer je bila vojno poražena. Prije svega Slovenci su (s ministrom odbrane RH, Špegeljem) shvatili pravu taktiku: napravljene su blokade vode i struje u kasarnama. Za takvu strategiju, vojska, koja je bila „ljudska“, nije bila spremna.”…
TURK 3:
“Riječ je o junaštvu jedne divovske dimenzije. Priča je zaboravljena pa ju ovdje donosimo sažetu za hrvatsku publiku. Kada bi se ona razumjela koliko bi manje žrtava bilo u Domovinskom ratu, samo da su Slovenci i Hrvati utemeljili jedinstvenu strategiju”…
TURK 4:
“Da je Franjo Tuđman tada slušao svojega ministra obrane Špegelja i kombiniranom taktikom blokirao vojne objekte JNA uz oružani otpor, Hrvatska bi iz Domovinskog rata izašla s manje žrtava. No, kada je jednom organizirano – a Slovenija je pomogla s oružjem, što je uvijek cijenjeno – JNA se povukla”…
TURK 5:
“Ulje na oganj odnosa dolijevaju oni koji nikada nisu bili u stanju zaboraviti da Beograd više nije prijestolnica SFRJ. Zagrebački Globus – koji nije naklonjen hrvatskoj desnici – je došao na ideju da su se Kučan i Milošević dogovorili za povlačenje JNA iz Slovenije u zamjenu za prešutno priznanje okupacije Hrvatske u nastajanju. Ovaj je članak napisan kao ozbiljna polemika o tezama Mirjane Kasparović (SIC!), koje su lažne. Činjenica je da Milan Kučan nije imao nikakav utjecaj na srpskog čelnika. Isti je uvijek učinio kako se nemu sviđalo: razumio je samo jezik sile. Nije ni Billu Clintonu dopustio da mu zapovijeda, a kako bi onda imao Kučan bilo kakav utjecaj na Miloševića.
TURK 6:
“Tekst Mirjane Kasparović (SIC!) tako svjedoči o tome da pojedinci nisu preboljeli Jugoslaviju. I da su danas na vlasti i u medijama”…
***
Ja, osobno, MB, sve sam dane tzv. slovenskog rata proveo “tamo v bregim”, i tvrdim: neke od “svojih ljudi” pobili su sami “jugoslaveni”, a bilo je nešto i civila, npr. turskih šofera, ali fakat, ne valja, dobri ljudi, govoriti ad hominem.glavom jamčim da je Mirjana u pravu kad piše:
“Neusporediva su, dakako, ratna stradanja ljudi i materijalne štete Britanije i Francuske u Drugome svjetskom ratu sa stradanjima i štetama Slovenije u desetodnevnom sukobu s JNA, koji Slovenci nazivaju “osamosvojitvenom vojnom”, premda ni po kakvoj znanstvenoj definiciji to nije bio rat. U tom sukobu poginulo je osam ljudi na slovenskoj i pedesetak na strani JNA. Surovi general JNA Blagoje Adžić kazao je da “toliko pogine u sudaru dvaju autobusa”…
Nu, ako dopustite, dobri ljudi, kažimo usput: Marko Boštjan Turk, koji je u hrvatskoj javnosti ipak najpoznatiji po ona dva zanimljiva nastupa u Bujančevoj Bujici, ispisao je, gotovo mjesec dana kontemplirajući, kako se to hrvatski lijepo kaže, gomilu gluposti. Pojma nema on o “slovenskom ratu”, a to što okreće temu “ukrivo”, čak tobože polemizirajući s dobrom curom Mirjanom, ipak je, čini se meni, prozirna manipulacija.
Najgore od svega jest da je to objavljeno na Dnevno.hr, piše tamo da je – kolumnist.
