Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović u ekskluzivnom je intervjuu za portal Direktno otvoreno progovorila o ključnim domaćim i međunarodnim temama, najavila posjet Latinskoj Americi, te otkrila dosad neispričane detalje o svom susretu i poznanstvu sa Zvonkom Bušićem.
U nedjelju odlazite u Latinsku Ameriku. Prvi je to posjet Hrvatima u Argentini, Chileu i Brazilu od predsjednika Tuđmana. Kako to da ste ih odlučili posjetiti i što možemo očekivati od tog posjeta?
-Svako inozemno, pogotovo prekomorsko putovanje, za mene ima više dimenzija. Uz političku dimenziju putovanja — susreta s dužnosnicima tih država, od centralne do lokalne razine — posebno je važna gospodarska dimenzija.
Gospodarska sadržajnica iznimno je bitna jer time otvaramo prilike za hrvatski izvoz, a time i nova radna mjesta. Držim da trebamo napraviti iskorak i na druga tržišta izvan europskog prostora, posebno na područje Latinske Amerike, Australije pa i Afrike. Zbog toga sa mnom, pogotovo na ova dalja putovanja, uvijek ide veći broj gospodarstvenika.
Treća, za mene posebno važna dimenzija ovog putovanja jest hrvatsko iseljeništvo. Držim da je jedinstvo između domovinske i iseljene Hrvatske apsolutno neophodno kako bismo mogli kročiti u snažniji razvoj i kako bismo iskoristili potencijale hrvatskoga iseljeništva. Moramo im pokazati koliko su nam važni, pogotovo njihovo životno iskustvo u državama u kojima žive, u smislu znanja koje su stekli, a koje mogu iskoristiti za dobrobit hrvatske države.
Ne želim samo da oni čuju mene, nego ja želim čuti njih. Želim čuti razmišljanja o njihovom životu, ali i razmišljanja o tome kako vide Hrvatsku, kako vide rješenja ključnih problema, kako se oni mogu uključiti i pomoći, a pri tome ne mislim na financijsku pomoć, mada su ulaganja u hrvatsko gospodarstvo više nego dobro došla. Naravno, nitko od nas ne očekuje da će oni u Hrvatsku isključivo slati novce, već upravo to da se u potpunosti uključe u život domovine, svojim znanjem, iskustvom, dobrom voljom, domoljubljem… pa makar i dalje ostali živjeti tisućama kilometara daleko.
Osim Argentine, koja inozemna putovanja planirate u sljedeća tri mjeseca, a o kojima već možete nešto reći?
-Planiram posjet Bugarskoj, jer Bugarska predsjeda Europskom unijom u prvoj polovici ove godine. Iznimno mi je bitno nastaviti razgovarati s Bugarskom o usklađivanju naše europske agende i hrvatskim prioritetima, koji će se u prvoj polovici 2020., tijekom našeg predsjedanja nadograditi na prethodna predsjedavanja EU. Isto tako, planiram posjet Italiji i Portugalu, a očekujemo i niz posjeta drugih državnika Hrvatskoj.
Ovoga tjedna posjetili ste BiH, bili ste na sastanku s Vučićem, Izetbegovićem, Čovićem… Čemu se u političkom smislu Hrvati u BiH mogu nadati nakon nove izborne godine i kakve ustupke će Hrvatska morati učiniti prema susjednim zemljama da bi se položaj Hrvata popravio u BiH?
Prije svega ne vidim apsolutno nikakve ustupke koje bismo trebali činiti prema drugim državama, jer položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihova konstitutivna jednakopravnost s ostala dva naroda, zajamčena Daytonskim mirovnim ugovorima, jest apsolutna nužnost, činjenica, i neotuđivo pravo koje ne treba osiguravati nikakvim kompromisima.
U ostvarenju tog prva apsolutno nije potrebno popuštati, raditi kompromise ili dati za uzvrat nešto bilo kojoj drugoj državi. To je njihovo prirodno pravo. Bosna i Hercegovina druga je domovina hrvatskog naroda i to tako mora ostati. Ova godina jest iznimno bitna za budućnost BiH. Rekli ste i sami – u desetom mjesecu održat će se izbori koji moraju biti ne samo transparentni, legitimni i otvoreni, već oni moraju rezultirati uspostavom funkcionalne vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini.
U ovome trenutku, ne vidim kako se taj proces može razviti bez izmjena izbornoga zakona koje bi, prije svega, uvažile odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ne samo u slučaju Ljubić, već i u nekoliko drugih slučajeva, a naravno i presudu Sejdić Finci, i kako bi se osiguralo da tri člana Predsjedništva budu legitimno izabrana od strane njihovih naroda. To jest daytonsko načelo.
Drugo što bih željela istaknuti glede ove posljednje trilaterale, a što je iznimno bitno, jest da je dakle prošlo više od šest godina prije nego što su se zajedno sastala sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, hrvatska predsjednica i srbijanski predsjednik. Hrvatska je supotpisnica Washingtonskog sporazuma, a zajedno sa Srbijom i jamac provedbe Daytonskih ugovora, odnosno jamac mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Naravno, tu imamo i poseban interes – zaštitu hrvatskog naroda, sukladno hrvatskom Ustavu, kao i naročito bitan interes stabilnosti susjedne države, s kojom dijelimo 1001 kilometar granice.
U Vukovaru ste prošle godine rekli da ‘još puno vode treba proteći Dunavom da bi Hrvatska i Srbija postale prijateljske zemlje’, potom ste pozvali Aleksandra Vučića pruživši ruku prijateljstva. Kako to da se dogodio, na neki način, zaokret u retorici?
-Po meni to nije nikakav zaokret niti u retorici niti u stvarnom djelovanju, već upravo kontinuitet politike. Ako se sjetite kampanje za predsjedničke izbore, jedan od elemenata koji sam posebno isticala jest rješavanje otvorenih pitanja sa svim susjednim državama, pa tako i sa Srbijom. Na prvom je mjestu pitanje nestalih, a uz njega i pitanja tzv. univerzalne jurisdikcije, rješavanje granice, sukcesije, arhiva i imovine. Tu je u konačnici i pitanje ratne odštete koja već godinama nije bila na dnevnom redu. Smatram da tu temu treba dobro pripremiti i tek potom staviti na pregovarački stol.
I prilikom našeg susreta predsjednik Vučić i ja istaknuli smo kako imamo različite poglede na prošlost, koja još uvijek opterećuje naše odnose, ali to ne znači da ne treba rješavati pitanja iz prošlosti, koja sam upravo nabrojala. Ta se pitanja mogu rješavati upravo razgovorom i dijalogom. Ovom je posjetu prethodio i raniji susret na istoku Hrvatske i u Vojvodini, Subotička deklaracija nakon koje je, moram kazati, predsjednik Vučić doista učinio nekoliko vrlo konkretnih koraka kako bi ispunio zahtjeve Hrvata u Srbiji. Dio moje političke platforme u izbornoj kampanji bio je i položaj Hrvata, kako u susjednim zemljama, tako i diljem svijeta, i to je ono što provodim tijekom svojega mandata.
Mislim da je potrebno još jako puno raditi kako bismo naše dvije države mogli zvati prijateljskima, ali to ne znači da ne možemo biti dobri susjedi. U trenutku kada sam osjetila da opet ulazimo u nekakvu spiralu verbalnoga rata između dviju država, odlučila sam to presjeći. Valja naglasiti da smo posjet pripremali mjesecima. Na moju veliku žalost nije riješeno pitanje niti jedne obitelji nestalog hrvatskog branitelja, međutim neosporno su postignuti ogromni koraci naprijed, čak i u tom području.
Predsjednik Vučić primio je hrvatske udruge nestalih, a ja sam isto tako primila srbijanske udruge nestalih, što pokazuje političku odlučnost za rješavanje tog bolnog pitanja koje je, za mene, prije svega humanitarno, humano ljudsko pitanje do kojega mi je duboko stalo. Kako bi se ono riješilo, nužna je i politička potpora, jer njime zapravo testiramo spremnost za rješavanje ostalih otvorenih pitanja. Meni osobno iznimno je stalo do rješavanja tog pitanja, a želim vjerovati i predsjedniku Vučiću, jer je vrlo brzo počeo djelovati i osobno se uključio u taj proces.
Vučićevim posjetom Zagrebu potaknuli smo i niz drugih pozitivnih i konkretnih pomaka. Ministar Butković danas je službeno posjetio Beograd i potpisao memorandum o obnovi željezničke pruge Zagreb – Beograd. Ministar Bošnjaković krajem ovog mjeseca susrest će se, isto tako, sa svojom kolegicom i razgovarati ne samo o pitanjima univerzalne jurisdikcije, već i drugim pravnim pitanjima – od ratnih zločina do razmjene međunarodno-pravne pomoći između Hrvatske i Srbije.
Ministrica Divjak već se susrela sa svojim kolegom te smo de facto riješili pitanje udžbenika u Srbiji za hrvatsku djecu, što je godinama bilo problematično. Srbija je financirala tiskanje udžbenika za djecu u osnovnim školama, radi se na digitalnim udžbenicima i za srednje škole, a otvorit će se i lektorat za hrvatski jezik u Novom Sadu. Predsjednik Vučić, isto tako, najavio je i niz drugih koraka u cilju unapređenja životnog standarda i ispunjenja zahtjeva hrvatske zajednice u Srbiji, uključujući i pitanje njihove političke zastupljenosti.
Iz Srbije dolaze najave da bi gospodin Kostić mogao kupiti dio Agrokora, pokazuje interes. Vlada je imenovala novoga povjerenika, gospodina Peruška. Kakvu Vi budućnost predviđate Agrokoru, kakav razvoj u sljedećih pola godine do godinu dana?
-Ne poznajem osobno gospodina Peruška, međutim njemu i njegovoj zamjenici želim apsolutno sve najbolje u ovom procesu. Ohrabruju me posljednje informacije i nadam se sklapanju nagodbe u zakonskom roku. Očekujem da taj proces bude u potpunosti transparentan te da se nastavi ono što je Vlada do sada prilično uspješno radila.
Treba odati priznanje da je koncern stabiliziran i sačuvana ogromna većina radnih mjesta i da se je na taj način održana i stabilnost hrvatskog gospodarstva. Nažalost pitanje Agrokora Vladi je oduzelo jako puno dragocjenog vremena jer se nije fokusirala na ostale elemente gospodarskog sustava.
Ovih dana vidimo rezultate – da nam BDP ne raste onom snagom kojom bi trebao rasti i da na žalost zaostajemo u reformama. Dakle, dijelom to mogu shvatiti upravo zbog ogromne koncentriranosti na problem Agrokora koji je mogao poljuljati hrvatsko gospodarstvo, no sada se moramo najžurnije početi baviti pitanjima poput otvaranja novih radnih mjesta, povećanjem konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i povećanjem izvoza te privlačenjem puno većeg broja investicija.
U tom smislu, što biste ocijenili kao najbolji potez premijera, odnosno Vlade? Je li to rješavanje situacije s Agrokorom ili nešto drugo?
-Da, svakako smatram da je to prije svega pitanje rješavanja situacije u Agrokoru, bez obzira na propuste koji su se dogodili s nemoralnim angažiranjem savjetnika iz bivše tvrtke gospodina Ramljaka i njihove ogromne honorare.
Ima tu još nekoliko poteza koje doista pozdravljam. Svakako podržavam dobre poteze u području makroekonomske politike te porezne reforme i nadam se daljnjem poreznom rasterećenju građana i gospodarstva.
Tu je i pitanje državne imovine. Po prvi puta nakon dugo vremena vidim velike pozitivne pomake. Znate da sam bila velik kritičar bivšeg DUUDI-ja i načina na koji je državna imovina stajala i propadala. Znam da je u pitanju ogroman broj predmeta i da Ministarstvo to ne može riješiti preko noći, ali vidim prije svega dobru volju, otvorenost prema suradnji, ne samo s investitorima, nego i s lokalnom zajednicom.
Dakle, ima pozitivnih pomaka, ali nedostaju strukturne reforme. Ova godina, jedna je od rijetkih u kojoj nema izbora i bila bi prava šteta ne iskoristiti ju za hrabre poteze s vizijom koje će Hrvatskoj donijeti višestruke koristi, od boljeg standarda građana do većeg rasta BDP-a. Apeliram na zajedništvo Vlade i oporbe u postizanju konsenzusa o temeljnim državnim i društvenim pitanjima, pitanjima od nacionalnog interesa, gdje moramo napraviti odlučne korake, koji predmnijevaju i teške odluke.
Znači, mislite da ministar Goran Marić radi dobar posao?
-Rekla bih da i jedan i drugi Marić rade dobar posao. Ohrabrujem ih obojicu da tako nastave. Ministra financija da nastavi s poreznom reformom, da poreznu upravu približi građanima i da bude manje represivna, a ministra državne imovine da ustraje u onom što je započeo, kako bi se ti mrtvi kapitali stavili u funkciju razvoja gospodarstva.
Spominjala se rekonstrukcija ovih dana, mislite li Vi da je Vladi potrebna rekonstrukcija i u kojim resorima bi to bilo?
-U to se neću miješati. Premijer se ne miješa u izbor mojih savjetnika pa se neću ni ja miješati u izbor njegovih ministara. Jedino što bih posebno istaknula jest pitanje demografije za koje neprestance ponavljam da je pitanje svih pitanja. Mislim da doista trebamo ministarstvo demografije koje će koordinirati sve mjere koje su potrebne za demografsku obnovu.
Demografska obnova nije pitanje samo dječjih doplataka ili rodiljnih naknada, ona ne uključuje samo otvaranje novih radnih mjesta, socijalnu politiku, već i klimu u društvu koja mora biti puno pozitivnija i optimističnija.
Izrazili ste nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji, nedavno u intervjuu rekli ste da služba vanjskih poslova nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti i kakvu od nje očekujete, da se čeka imenovanje veleposlanika i generalnih konzula i da stvari idu presporo. Koja bi imenovanja najprije trebalo riješiti?
-Osobno dolazim iz službe vanjskih poslova i imam najbolje mišljenje o puno ljudi koji tamo rade. To su kolege koji se doista mogu mjeriti s najboljim svjetskim diplomatima. Međutim, stanje je vrlo šaroliko i držim da je sustav u ovom trenutku prespor, inertan i trom i da ne dopušta pojedincima da naprave puno više od onoga čemu danas svjedočimo. Do sada sam uglavnom šutjela, nisam htjela da opet ispadne da „kritiziram“ Vladu ili Ministarstvo, međutim ne mogu dalje, to je jedna od mojih ustavnih ovlasti.
Ne znam što bih više rekla predsjedniku Erdoganu kada se susretnemo i kada me pita kad ćemo imenovati novog veleposlanika ili novu veleposlanicu u Ankari. Prošle su gotovo tri godine. Turska je snažna država, sve više investira na prostoru jugoistoka Europe, gdje je i važan politički čimbenik. Turska je članica NATO-a, dakle apsolutno mi je neprihvatljivo da tri godine u Ankari nemamo nekoga tko će zastupati hrvatske interese, jer ono što je najgore – to se tumači kao politička poruka ‘vi nama niste važni’ ili čak kao nekakvo zahlađenje odnosa.
Sva sreća, mislim da postoji razumijevanje s turske strane što se zapravo događa. Ali evo pogledajte i Izrael. Nemamo veleposlanika ili veleposlanicu već više od dvije godine, a u ovom trenutku Izrael je jedna od četiri države koje su dale ponudu ne samo za zrakoplove, već i za cijeli paket strateške suradnje, ulaganja i slično, koje netko mora voditi i odraditi. Po meni, veleposlanici, a i ostalo diplomatsko osoblje, danas se prvenstveno moraju baviti gospodarskim pitanjima, javnom diplomacijom, promocijom svoje države i, naravno, prenošenjem političkih i diplomatskih poruka.
Oni ne mogu biti političari, oni ne mogu kreirati politiku, nego je moraju provoditi, ali naravno u svemu tome moraju davati svoj input, svoje mišljenje i tu računam i na njihovu kreativnost. Čeka nas nekih četrdesetak mjesta veleposlanika i generalnih konzula koji moraju ići u rotaciju, a u demokratskim državama postoji i pravilo rotacija koje idu redovito svake tri ili četiri godine upravo zato da diplomati ne bi potpali više pod utjecaj države primateljice nego utjecaj države koja ih je poslala na mandat.
Spomenuli ste Izrael i taj proces borbenih zrakoplova – kako Vi gledate, kao vrhovna zapovjednica, na taj posao koji bi eventualno se mogao dogoditi s Izraelom?
-Čekam dogovor premijera i ministra obrane, nakon čega ćemo sazvati Vijeće za obranu. Konačna odluka je na Vladi, koja će i potpisati ugovor s Vladom države čiji će zrakoplovi biti odabrani.
Tu sam, spremna sam u bilo kojem trenutku, sazvati Vijeće za obranu. Donijeli smo političku odluku na razini Hrvatske. I Vlada i oporba, svi smo se složili da želimo i da moramo zadržati sposobnost borbenog zrakoplovstva i svi se slažemo da resursi zrakoplova koje trenutno imamo ne samo da se umjetno produžuju iz godine u godinu, već je riječ o zrakoplovima druge generacije, dok naši susjedi i cijeli euroatlantski prostor ima zrakoplove četvrte, pa neki već i pete generacije.
Dakle, minimalno nam trebaju zrakoplovi četvrte generacije. Neću se miješati u donošenje odluke u smislu odabira ponude, jer držim da osobno, uza sve afinitete koje imam prema oružanim snagama, nemam dovoljno stručnog znanja za odabir prave opcije za Hrvatsku. To je odluka koju prije svega trebaju predložiti stručne službe, stručnjaci koji su tu uključeni, od samih pilota do ostalih u Ministarstvu obrane i Glavnog stožera u odnosu na to što nam je potrebno. Prihvatit ću onu odluku koju stručne službe ocijene najboljom za Hrvatsku.
Što je presudilo Vašoj odluci da je došlo recimo na potpis imenovanja, da ne potpišete imenovanje Borisa Blažekovića za generalnog konzula?
-Mislim da o tome ne treba javno govoriti, jer ipak je riječ o tajnom postupku. Ono što mogu reći jest da u konačnici ne bi bilo dobro ni za državu, ni za hrvatsku iseljeničku zajednicu u Americi, a niti za samog gospodina Blažekovića da je taj postupak išao dalje, uvažavajući sve okolnosti koje su se otkrile.
Kakav je dojam na Vas ostavio novi američki veleposlanik Kohorst, kakvu suradnju i po kojim pitanjima očekujete?
-Izvrstan, doista izvrstan. Mislim da je on doista osvježenje općenito u diplomaciji onako kako na nju ja gledam danas, u dvadeset i prvom stoljeću. Spadam među one osobe koje doista polažu puno više važnosti na sadržaj, nego na formu. Protokolarna ograničenja postaju suvišna u suvremenom svijetu. Veleposlanik Kohorst upravo je takav, neopterećen formom.
Dolazi iz privatnog sektora, usredotočen je na biznis, na ispunjenje konkretnih ciljeva, a pri tome je vrlo neposredan i izravan. S njim se doista iskreno može razgovarati, možete imati potpuno povjerenje da će u tim razgovorima zastupati interese, naravno prije svega Sjedinjenih Američkih Država, ali i Hrvatske, da napravimo što je moguće bolji posao i za jednu i za drugu državu.
On se bez okolišanja usmjerava na srž problema, postavlja otvorena pitanja koja možda ne bi bila u skladu sa zastarjelim diplomatskim priručnicima, ali po meni su vrlo poželjna i to i jest upravo ono što mi se sviđa kod njega i to i jest način na koji želim razgovarati. Želim otvorenost, želim iskrenost, želim transparentnost, želim da u bilo kojem trenutku, ako postoji bilo kakav problem ili nedoumica, da to iskreno rješavamo iskrenim razgovorom. Postoje brojna područja suradnje u kojima takva neposrednost može donijeti konkretne rezultate, a tu prije svega mislim na gospodarstvo.
Mislim da će on imati puno više senzibiliteta prema, primjerice, potpisivanju Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji je bitan za naše iseljenike, posebno one koji će se vraćati u Hrvatsku u mirovinu, ali i za svakoga tko želi poslovati između Hrvatske i SAD-a. Mislim da će on dalje raditi na ulaganjima u Hrvatsku koja su nam neophodna. Očekujem njegovu daljnju suradnju i oko Inicijative triju mora te potporu glede LNG terminala na Krku i nekih drugih projekata u području energetske i druge infrastrukture i, naravno, nastavak vojne suradnje.
Ministar Božinović je nedavno posjetio SAD. Kako Vi, u političkom smislu, tumačite taj poziv njemu i kako ga tumačite u svjetlu LNG-a?
-Pozdravljam njegov posjet SAD-u i mislim da bi se takvi posjeti na razini resora trebali događati puno češće. Ne znam zašto u Hrvatskoj postoji nekakav zazor ili sumnjičavost prema bilo kome tko putuje u SAD. SAD je jedna od naših najsnažnijih saveznica. Mislim da treba proširiti suradnju i na druge resore, da se ne treba uopće bojati tih izravnih razgovora, štoviše oni su nama u interesu.
Kada je riječ o posjetu ministra Božinovića, mislim da je ključno da se nastave razgovori oko ukidanja viza, odnosno ulaska u takozvani visa waiver program, koji bio omogućio hrvatskim državljanima da putuju bez vize.
S druge strane, nedavno relativno ste bili u Rusiji. Nakon toga je ruski veleposlanik Azimov baš u intervjuu za Direktno rekao da bi volio u ovoj godini u Zagrebu otvoriti ruski kulturni centar i da nije normalno da centar nisu uspjeli već deset godina otvoriti.
Mislite li da je to važno?
-Naravno, to apsolutno podržavam. Inače, pitanje kulturnih centara se rješava. Upoznata sam s time da ministarstva poduzimaju određene korake kako bi se ono reguliralo ne samo za rusko, već i za ostala veleposlanstva. Ne vidim nikakvu opasnost u otvaranju kulturnih centara, štoviše mislim da kulturni centri mogu samo pridonijeti razumijevanju i prijateljstvu između naroda. Naravno da će hrvatski građani biti iznimno zainteresirani za kulturni centar Ruske Federacije koja ima toliko toga za pokazati u području kulture.
U Bruxellesu nisu baš s odobravanjem, čini se, dočekali odabir kineske tvrtke za gradnju Pelješkog mosta. Očekivalo se da će Hrvatske ceste izabrati ponudu neke od europskih ponuditelja. Imate li Vi ikakve informacije o tome? Kako gledate na jačanje suradnje s Kinom?
-Nisam sudjelovala u postupku odabira izvođača, pa ga time i ne mogu komentirati. Naravno, ono što želim jest da on bude u potpunom skladu sa svim hrvatskim zakonima i propisima. Jednako tako, kad govorimo o kapitalu – svaki je kapital dobro došao, sve dok je „čist“ i dok posluje u skladu s hrvatskim zakonodavstvom.
Ankete o rejtingu potencijalnih predsjedničkih kandidata govore da ste u značajnoj prednosti pred ostalima koje se sada pokušava nametnuti kao protukandidate. Kada najkasnije namjeravate donijeti konačnu odluku hoćete li se ponovno kandidirati?
U pravilu ne komentiram ankete. Čvrsto stojim na zemlji i kada su one pozitivne i kada su one negativne i ono što mi je najbitnije jest kako reagiraju ljudi na terenu. Građani su u konačnici ti koji odlučuju. Želim ovaj mandat odraditi najbolje što znam u interesu Hrvatske države i građana, a o svojoj kandidaturi očitovat ću se kada za to dođe vrijeme.
Koliko Vama osobno znači vjera, prakticirate li je i pomaže li Vam vjera u izazovima u kojima se suočavate na Vašoj visokoj funkciji?
Vjernica sam. Ne idem u crkvu onoliko koliko bih možda i željela, jednostavno zbog životnih okolnosti, ali meni je vjera jako bitna moralna vertikala i unutarnji moralni kompas.
I svatko tko je pravi vjernik, bilo koje denominacije, bilo da je riječ o islamskoj vjeroispovijesti, o kršćanskoj kojoj mi pripadamo, ili nekoj trećoj, vjera pruža tu jednu moralnu okosnicu koja nam pomaže u trenucima kada zakoni nisu sasvim jasni ili kada se nađete u situaciji kada morate prosuditi kako reagirati, kako se postaviti, posebno prema građanima kojima treba pomoć u bilo kojem pogledu.
Usudila bih se reći da vjera učvršćuje i borbu protiv korupcije, jer Božje su zapovijedi u temeljima cjelokupnog zakonodavstva i sustava vrijednosti, moralnih i etičkih načela koja drže društvo na okupu i koja nas povezuju, i kršćane i muslimane i židove i sve ostale.
>>Fra Jozo Grbeš: Pomoć Kolinde Grabar Kitarović bila je presudna za izlazak Zvonka Bušića
U četvrtak ste bili na promociji knjige ‘Tko je ubio Zvonka Bušića’ i tamo smo mogli čuti da ste Vi osobno svojevremeno posjetili Zvonka Bušića u zatvoru. Ta informacija, čini mi se, nije do sada bila poznata u javnosti. Možete li ispričati detalje? Kako je došlo do tog susreta?
-Nisam o tome govorila jer nisam željela da se to koristi u bilo kakve političke svrhe, a posebno nisam željela i ne želim ostaviti dojam da Zvonka iskorištavam na bilo koji način. Moj odlazak njemu bio je motiviran ne samo činjenicom da sam tada bila veleposlanica Republike Hrvatske u SAD-u koja je bila dužna brinuti o hrvatskim državljanima, već i ljudskom, moralnom obvezom prema nekome tko je tako dugo bio u zatvoru zbog nečega što je počinio kako bi skrenuo pozornost demokratskoga svijeta na hrvatsko pitanje.
Ako hoćete, nastavno i na prethodno pitanje, to proizlazi i iz mojih vjerskih osjećaja koje nas potiču na brigu o bolesnima, nemoćnima, zatvorenicima… Naravno, tu je i činjenica da smo u to vrijeme vrlo intenzivno radili upravo na njegovom transferu u Hrvatsku. Ne želim govoriti o detaljima, možda ću progovoriti o toj bitci jednoga dana kada to sve bude prošlost. U sedmosatnom razgovoru u tzv. maximum security zatvoru upoznala sam čovjeka nevjerojatnog optimizma, zavidne fizičke snage i snage volje koju nisu uspjele slomiti niti desetljeća zatvora.
Ono što me je fasciniralo tijekom tog našeg razgovora, jest činjenica da se ni u jednom jedinom trenutku nije požalio ni na svoju sudbinu, ni na uvjete u kojima je živio u zatvoru, ni na američki sustav, niti na svoje ograničene kontakte sa svijetom, jer je zapravo u istoj prostoriji s njime, osim zatvorskog osoblja, mogao sjediti jedino svećenik ili hrvatski veleposlanik ili veleposlanica. U njemu nije bilo ni trunka mržnje, ni gorčine. Govorio je o svojoj Hrvatskoj, o svojoj Bosni i Hercegovini u kojoj je rođen, o svojim roditeljima, o svojoj obitelji, o svojim mislima, idejama.
Bio je iznimno načitan, jako je puno čitao u zatvoru, što god je mogao dohvatiti. Razgovor je bio prožet filozofskim razmišljanjima, reminiscencijama i analizama prošlosti, ali me je posebno fascinirala snažna okrenutost budućnosti, takva vjera u Hrvatsku da ne možete, a da pred time ne osjetite ogromno poštovanje da bez obzira na sve što je prošao u životu, bez obzira na neke elemente iz vlastite prošlosti zbog kojih je on osobno žalio, i dalje je plamtjela vjera u vlastitu i hrvatsku budućnost koja mi se tada činila nesalomljivom.
I zbog toga me je trenutak kada si je oduzeo život duboko šokirao, jer poznavala sam jednog drugačijeg Zvonka Bušića.
M.M.
