Ma koliko bile gromoglasne, Herceg-Bosna se ne treba se bojati bošnjačkih prijetnji. Na njih treba samo pravodobno i adekvatno odgovoriti! Uostalom, riječ o hrvatskoj, a ne o turskoj zemlji!
Iz stanovite rezerviranosti međunarodnih čimbenika, a posebice međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini, prema sve grlatijim bošnjačkim ratnim trubama ne skriva se političko odobravanje jačanja islamističkoga ekstremizma među Bošnjacima, nego očito interes velikih sila za rješenjem bosanskohercegovačkoga pitanja, ali i drugih neriješenih balkanskih pitanja.
U tom kontekstu valja gledati sve agresivnije prijetnje vodećih, ali i manje evažnih bošnjačkih političara hrvatskom narodu u BiH.
Naime, već postojeće teritorijalno razgraničenje sa Srbima, odnosno opstanak srpskoga entiteta u BiH djelomično rješava bošnjačko-srpske odnošaje, jer će Republika Srpska, naravno kad se zato steknu povoljni uvjeti, napustiti državnu zajednicu s Bošnjacima i krenuti u samostalan život ili se pak priključiti Srbiji, što priželjkuje najveći dio pučanstva Republike Srpske.
Toga su potpuno svjesni bošnjački političari pa su upravo zato njihove ratne prijetnje i usmjerene protiv hrvatskoga naroda s kojim, unatoč postojanju hrvatskih županija unurat Federracije, bar formalno dijele zajednički entitet.
Kako bošnjački političari, unatoč ustavnom određenju o tri konstitutivna naroda, tvrde da je BiH njihova nacionalna, zapravo islamska vjerska država, dok su ima druga dva ustavna naroda tek manjine, onda je posve jasna namjera takve politike da oružanim putem osigura sebi što veći i funkcionalaniji prostor za opstanak svoje države.
Da bi to doista i mogla ostvariti s područja Herceg-Bosne moraju potisnuti Hrvate. Kako hrvatski narod i dalje nastoji izboriti pravo biranja vlastitih političkih predstavnika, čime pokazuje određenu žilavost, onda nestrpljivim Izetbegoviću, Radončiću pa i patuljastim bošnjačkim strančicama ne preostaje ništa drugo nego da Hrvate oružanim putem istrijebe iz Herceg-Bosne.
Neuspjeh svih dosadašnjih hrvatsko-bošnjačkih pregovora o postizanju ustavne jednakpravnosti potvrđuje kako su politička sredstva manje-više potrošena pa za rješavanje odnosa između Bošnjaka i Hrvata preostaje zadnji argument – oružje!
A to je upravo ono što jasno poručuje Bakir Izetbegović kad kaže kako “bez konflikta i rata ne može doći do trećeg entiteta”.
Koliko su u tomu suglasne sve ključne bošnjačke političke snage potvrdio je oporbeni bošnjački političar Fahrudin Radončić svojom dvoznačnom porukom predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku kako “ne će biti trećeg entiteta po cijenu rata na cijelom teritoriju BiH”.
Naime, iz Radončićeve poruke nije teško iščitati kako se predsjednik Republike Srpske može baviti izdvajanjem tog entiteta iz sastava BiH, nu bude li podupirao hrvatsku jednakopravnost, Bošnjaci će mu otvoriti rat i na području Republike Srpske.
Poučena iskustvom muslimanske agresije na Herceg-Bosnu devedesetih godina i pokušajima da se Izetbegovićev islamistički režim dolinom Neretve dočepa Jadranskoga mora, hrvatska se politika ne bi treba čuditi aktualnim muslimanskim prijetnjama ratom.
Naime, odgovorna hrvatska politika mora biti realna pa vlastiti narod, bez obzira na vođenje političkih pregovora, što bolje pripremiti na ozbiljnu mogućnost nove bošnjačke agresije, koja je zbog sve usložnjenijih odnošaja među velikim silama i sve jamačnija.
Uostalom, na ljutu ranu se i stavlja ljuta trava! Naime, hrvatski političari mogu jasno razabrati iz povijesti vlastitoga naroda kako viktimizacijom nažalost ništa ne mogu dobiti, što su u poraću jasno pokazale masovne bleiburške žrtve stradale od jugoslavenskih komunista, a još jasnije hrvatske žrtve u Bosni i Hercegovini tijekom ratova devedesetih godina.
Ma koliko one bile gromoglasne, ne treba se bojati bošnjačkih prijetnji. Na njih treba samo pravodobno i adekvatno odgovoriti! Uostalom, riječ o hrvatskoj, a ne turskoj zemlji!
Ivan Svićušić
