Košićeva propovijed na Cvjetnicu: Prihvaćanjem Istanbulske pljunuli su nama katolicima u lice

0
702

Sisački biskup u porpovijedi na Cvjetnicu poslao je kritiku vladajućima zbog najavljene ratifikacije Istanbulske konvencije. Propovijed prenosimo u cijelosti.Košićeva propovijed na Cvjetnicu: Prihvaćanjem Istanbulske pljunuli su nama katolicima u lice

Dragi vjernici,

Danas smo ušli u Tjedan muke Gospodnje, dapače i današnja se nedjelja naziva nedjeljom muke Gospodnje. Ona ima dva dijela: prvi je bio čitanje Evanđelja o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem, te drugi dio s  čitanjima iz SZ i NZ te muke Gospodina našega Isusa Krista po Marku.

Isusa su, čuli smo u izvješću, pozdravljali građani Jeruzalema kad je on jahao na magarcu tako što su mu klicali: „Hosana!“ i „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Bio je to kraljevski ulazak u grad u kojem će međutim Isus za par dana doživjeti najveća poniženja, odbacivanje, lažne optužbe i samu smrtnu osudu. Ipak, trebalo je da on uđe u Jeruzalem kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kao Mesija koji donosi mir – jer je magarac simbol mira, za razliku od konja koji je bio ratni simbol. Trebalo je to upravo zato jer je slijedila – muka, raspeće i smrt.

To što smo i mi, poput židovskih suvremenika Isusovih, ponijeli grane maslina i palmi, što smo pošli u povorci pjevajući pjesme Kristu Kralju, znači da i mi sudjelujemo u Isusovoj muci. Premda toga nismo uvijek svjesni, željeli bismo si posvijestiti tu činjenicu. I naš je životni put hod s Kristom poniženim, klicanje i veličanje ali i nošenje križa.

Uvod u muku Kristovu bilo je čitanje knjige proroka Izaije (Iz 50, 4-7). Kao da sam Krist govori po proroku o svojoj patnji, o tome kako je odbačen i popljuvan, kako je predan na volju mučiteljima: „Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.“ – kaže Mesija koji trpi, ali koji zna zašto je to trpljenje dragovoljno preuzeo.

Psalam 22. je molitva pravednika koji nevin trpi. Najteže mu je što osjeća da ga je i Bog napustio, no na kraju svoje molitve iznosi Bogu svoju nadu da će mu Bog pohititi u susret.

Pavlova poslanica Filipljanima (Fil 2, 6-11) je pjesma o Kristu poniženom i uzvišenom: Apostol kaže da on „ponizi sam sebe poslušan do smrti, smrti na križu… zato ga Bog preuzvisi.“

 Muka Kristova kako ju opisuje sveti Marko (Mk 14, 1 – 15, 47) koju smo danas slušali je puna dramatike, puna teških momenata ali i poučnih i simboličkih elemenata koji daju nazrijeti tko je Isus i zašto je trpio. Dapače, iz Markova se opisa jasno vidi i to da on zna kako je Krist po svojoj muci pobijedio đavla i svako zlo i grijeh, te da je ta njegova muka – slavna!

Upravo o takvom muci Kristovoj govori i čitava današnja liturgija. Jer nije Krist trpio da bismo ga mi sažalijevali, nije on podnosio nepravdu jer je bio slab i nemoćan, nego baš stoga što je Sin Božji, što je moćan vladar i kralj svega svijeta on je muku svijeta i svakog čovjeka ponio na svojim leđima da bi ju pobijedio i svemu svijetu donio novi život, pun radosti i smisla.

Pred našim se očima redaju slike: glavari svećenički i pismoznanci kuju zavjeru; Isusa u Betaniji pomazuje jedna žena skupocjenom pomašću – on kaže da je to njemu učinila za ukop; Juda, jedan od apostola, izdaje Isusa; na pashalnoj večeri Isus blaguje s učenicima i razgovara s njima o izdaji; daje im euharistiju – svoje tijelo i krv u kruhu i vinu; nakon večere Isus moli u Getsemanskom vrtu, a učenici spavaju; Isusa su uhvatili stražari velikog svećenika nakon što ga je Juda izdao svojim poljupcem; Isus je doveden pred Veliko vijeće koje ga ispituje, a on ne odgovara; Petar je Isusa triput zatajio; carski namjesnik Pilat ispituje Isusa i želi ga pustiti ali narod traži Isusovu smrt te im on popušta i osuđuje ga, a pušta na slobodu razbojnika Barabu; Isusa izruguju Pilatovi vojnici; Isus nosi svoj križ na Golgotu gdje ga rimski vojnici razapinju među dva razbojnika; Isus visi na križu do devete ure i tada umire; izdaleka ga slijede žene; pokapa ga Josip iz Arimateje u novi grob.

Svi su nam ti podaci poznati, no Evanđelista je želio iznijeti opis Kristove muke da bi u nama probudio svijest koliko je Bog nas volio, koliko je bio spreman dati za nas, koliko je velika Božja ljubav. S druge strane: koliko je slab čovjek – jedan Isusov apostol ga izdaje, drugi ga zatajuje; Pilat ga nevina osuđuje, vojnici i svjetina mu se podruguju. Ipak ima tu i ljudi koji su sućutni, koji ga prate s ljubavlju: Petar plače kad spoznaje svoju slabost, Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ, žene ga prate i plaču nad njim, a Josip iz Arimateje ga pokapa u svoj grob. Na kraju, nakon što Isus umire na križu, rimski satnik zaključuje: „Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ I mi bismo trebali doći do tog zaključka i zahvalno se pokloniti Gospodinu koji je za nas, premda Bog, trpio i umro.

Gdje smo tu mi? Zna Gospodin da smo slabi, zato je i ponio križ za sve nas. Koliko je strašan Judin poljubac! Da ga je bar ošamario, ne, Juda je Isusa poljubio. Ono što bi trebao biti znak ljubavi i nježnosti, on je pretvorio u znak prijevare i izdaje. Koliko prijetvornosti često ima u svima nama ljudima!

Kada bismo trebali biti blizu onima koji trpe, mi okrećemo oči od njih; kada bismo trebali priskočiti u pomoć, mi radije ostajemo u svojoj komotnosti; kada bismo trebali dići svoj glas protiv nepravde i protiv zala ovog svijeta, mi radije šutimo… Judin poljubac! Koliko je to strašna pouka – za sve ljude, za sva vremena. A jesmo li što naučili, jesmo li spremni priznati svoje nedosljednosti i ispraviti ih, poći za Isusom i nositi svoj križ s vjerom da je to put spasenja?

Molimo danas, braćo i sestre, Gospodina koji je za nas trpio, koji je za nas bio nepravedno osuđen, koji je bio izrugivan, nosio svoj križ i bio raspet, da i mi ne jadikujemo i ne izmičemo kada nas drugi ne razumiju, kada nam podmeću i žele ukloniti s lica zemlje…

I danas se Krista razapinje kada se ponižava, vrijeđa i progoni Crkvu. Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istanbulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju. Ne smiju to ni oni koji su nevjernici, zbog pravnih i moralnih razloga i zato što bi se time prihvatio nadzakon koji bi nadzirao domaće zakone. A radi se o duboko nekršćanskom zakonu i, kako je rekao predsjednik HBK, oni koji to zlo podupiru sami sebe ekskomuniciraju iz Katoličke Crkve. Molimo se, braćo i sestre, i dalje da to zlo ne prevlada.

Krist je pobijedio. On će dati da i mi s njime pobijedimo. No, kroz mnoge nam je nevolje proći… ali s vjerom, uzdignute glave, svjesni da nismo sami i da je to put spasenja.

Zato: „Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te jer si po svojem svetom Križu pobijedio svijet!“ Amen.

direktno.hr