I opet su se pojavili moralni arbitri, prijeki suci, priznati intelektualci, renomirani stručnjaci, ugledni novinari te brižni politički i elitni oci da nas nauče kako se trebamo ponašati pred svijetom. Okupili su se, iako uvijek u ogromnoj manjini, da poruče prije svega vanjskim pratiteljima velikog dočeka, a zatim i nama samima, da nemamo pravo na proslavu kakvu smo mi mali, marginalni i primitivni poželjeli i zamislili, nego to bezgranično pravo i nepogrešivo znanje imaju samo oni. Progresivni, moderni, liberalni, antifašistički i tolerantno nastrojeni naspram zadrtih i neukih viceprvaka svijeta, njihovog izbornika s preko 550 000 ljudi iz naroda kojeg su svojim igrama, pozitivom i ljudskošću nakon dugo vremena izvukli na ulice…

Naravno, iznad svih ovih epiteta moraju stajati podebljani i veliki navodni znaci. Jer, osim velike sportske i moralne pobjede naše reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ona nam je donijela i još jednu važnu pobjedu. Svi ti lažni borci za ljudska prava i slobode, a zapravo umiveni totalitaristi, ovom veličanstvenom pobjedom i nezaboravnim dočekom na trgu u metropoli izvučeni su iz svojih jazbina na svjetlo dana te se svakim danom sve više otkrivaju. Bilo da su zaposlenici fakulteta, nekog toplog ureda u javnoj službi, na plaći u jednoj od besmislenih udruga civilnog društva ili prekaljeni stranački njonje, suzdržavali su se cijeli ovaj nogometni turnir koji je probudio nacionalni ponos u ljudima i napokon vratio malo kakve-takve pozitivne atmosfere…

I onda se u autobusu reprezentativcima priključio Marko Perković Thompson… I sav bijes i jal koje su čuvali duboko zatomljene u sebi isplivali su na površinu, krenulo se s parolama “to nije moja Hrvatska“, tražilo se među 550 000 ljudi onih pet koje će optužiti za bujanje fašizma, krenulo je omalovažavanje i vrijeđanje neistomišljenika ili čak osobe drugačijeg glazbenog ukusa…

Mediji su to sve pretvorili u proizvodnju umjetne opasnosti novim podjelama i razlikama među nama. A i ako jesmo različiti, ako jesmo oko nekih stvari podijeljeni, neka smo i to nije nužno ništa loše. Ne moramo svi biti ukalupljeni jednako, ne moramo svi željeti bratstvo i jedinstvo među narodima i narodnostima. Ta vremena su prošla. A drugovi neka pokušaju podnijeti da ljudi na najvećim feštama ipak poslušaju pokoji Thompsonov hit, a ovakvi malo žešći, poput mene i Peđe Grbina, zagrmimo i uz “Čavoglave“… Vi slobodno slušajte “Odu radosti“ ili “Bandieru Rossu“, a nama ostavite naše pjesme i pjevače koje želimo slušati.

I bolje je da smo podijeljeni jer to znači da sve više okrećemo leđa elitama, njihovim politikama i ne vjerujemo u establishment. A oni? Oni su opet odlučili uzeti nam naše novce iz džepa i ulupati ih u propali i kriminalom duboko zaraženi Uljanik, namjeravaju nam uvaliti muda pod bubrege i našim novcima izgraditi „nacionalni“ stadion kako bi njihovi povlašteni rođaci i prijatelji dobili preplaćene milijunske poslove prefarbavanja zidova ili oblaganja stolica… Druga strana iste partije vodi unutarstranačke bitke i međusobno se gaze zbog pozicija, dok ih sve skupa okuplja i identificira jedna gubitnička, propala, znanstveno opovrgnuta i zastarjela populistička ideologija… S takvima se ne moramo ujedinjavati, s takvima se ne moramo identificirati i dobro je da smo drugačiji od njih…

Završit ću zato stihovima jedne od pjesama tog pjevača koji je ni kriv ni dužan bio pozvan na jednu od najvećih fešti koje smo ikada imali, kojem su ni krivom ni dužnom isključili struju nakon pet minuta pjevanja bez matrice i kojeg su mnogi najradije u ponedjeljak htjeli odvesti na “obavještajni razgovor“ zbog opasnosti od “ustaškog državnog udara“. Možda netko od dežurnih stručnjaka za lijepo i ispravno i u tom tekstu pronađe sramotu za naciju i osjeti miris povampirenog ustaštva, no ja u tim stihovima vidim nit vodilju.. Ja, i oko 500 000 drugih… marginalaca…

E, moj narode

… A mi gluhi, nijemi, slijepi

Svatko u svom mraku strepi

Narod biran od Boga

Guši nesloga.

Iz povijesti naše slavne

A i ove ne baš davne

Sve smo što nam je vrijedno

Stekli zajedno.

E, moj narode, e, moj narode…

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću

Ni ja više tako ne mogu ni neću…

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću

E, moj narode, e, moj narode.

Generacije junaka

I pobjednička vojska jaka

Još se brine i gine…

Zbog Domovine!