Redarstveno-vojna operacija Oluja jedan je od ključnih događanja novije hrvatske povijesti i
imamo je pravo slaviti ma što o tome mislili i govorili naši istočni susjedi. Oluja je, zapravo, njihova odluka jer Srbi, ili vodstvo paradržave “Republike Srpske Krajine” koju, osim jedne države u svijetu, ne mogu se sjetiti imena i pitanje je postoji li uopće još, nitko nije priznao, pa čak ni majka Srbija, dakle “krajiški” Srbi i njihovi mentori u Srbiji nisu pristajali ni na kakve pregovore. I Bljesak je počeo tako što Srbi nisu pristajali ni razgovarati o planu Z4 koji im je davao veliku autonomju unutar Hrvatske, na što je Zagreb pristajao samo da se već jednom završi rat i prestane ubijanje i razaranje. Hrvati, zapravo, moraju biti neizmjerno zahvalni na toj srpskoj gluposti, na nepristajanju na Z4, jer da su pristali, još dandanas bi se na ovim prostorima ratovalo. Bljesak je napravio ono što su Srbi htjeli – oslobodio zapadnu Slavoniju, a tamošnjim Srbima ispunio želju da ne žive u “ustaškoj Tuđmanovoj Hrvatskoj”, kako su to naveli u referendumskom pitanju o odvajanju iz Hrvatske, već u “velikoj Srbiji” po onoj narodnoj “Gdje je jedan Srbin, tu je Srbija”.
Srpsko vodstvo, ono u Kninu i u Beogradu, izgleda, nije izvuklo nikakve pouke iz Bljeska, a Tuđmanova je poruka bila jasna svima osim onima koju su donosili odluke o sudbini Srba – za Hrvatsku je ratna opcija na drugom mjestu, na prvom su pregovori i mirno rješenje, ali ako ne ide mirno, imamo kapacitete i za govor jezikom kojei bolje razumijete. Svaka škola se plaća, a loši učenici koji odbijaju učiti, bahate se i tuku slabije od sebe, budu kažnjeni pa je nakon tri mjeseca uslijedila Oluja i sve postavila na svoje mjesto. U Srbiji se i danas prigodice zaklinju, a u tome prednjače neki od njihovih najlošijih učenika, ime im je Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, kako Srbi više nikada neće dopustiti Oluju kao da je to i dosad ovisilo o nekom drugom, a ne o Srbima. U Srbiji bi bili najsretniji kada bi iz abecede mogli izbaciti slovo U, a iz leksika pojam jakog vjetra, oluje.
Već vidim, kako se približava dan kada obilježavamo godišnjicu oslobodilačka akcije Oluja, u Srbiji počinje ludilo i u medijima se skoro natječu tko će nabacati što više blata na ovu akciju nazivajući je “zločinačka”, “slave progon 220.000 Srba”, “Srbi žale, a Hrvati slave ‘pobedu‘” i slično, ali nikada ne spominju ono ključno – što su radili Srbi četiri godine za trajanja te cirkus-državice, u kojoj se inflacija brojala na tisuće posto pa je jaje koštalo 2,5 milijardi dinara. Pekli kolače djeci? Uređivali turističke kapacitete na Plitvičkim jezerima?
Ono o čemu se u Srbiji ne govori danas, a nije ni ranije, jest progon Hrvata i etničko čišćenje provedeno u tom, okupiranom dijelu Hrvatske jer tada bi se umanjila tobožnja žrtva Srba. U njihovom poimanju povijesti jedino su Srbi žrtve, svi su drugi zločinci koji ništa drugo ne rade nego smišljaju kako napakostiti Srbima, ubiti nejač i starčad i opljačkati srpske svetinje.
Jedino se beogradski Fond za humanitarno pravo okuražio i prije nekoliko dana podsjetio na činjenice koje Vučić, Dačić, Vulin i slični silom žele zaboraviti. Izrekao je tri rečenice koje se nikada do sada nisu čule u Srbiji, a one glase: “U Srbiji se rat u Hrvatskoj promatra poglavito kroz prizmu stradanja srpskih civila tijekom ove operacije i prešućuje činjenicu kako su hrvatska sela bila etnički očišćena dok su ovo područje kontrolirale srpske vlasti, nakon proglašenja takozvane Republike Srpske Krajine (RSK) 1991. Također, ne pominje se ni aktivna uloga službenog Beograda i Državne sigurnosti u obučavanju i financiranju pripadnika samoproglašene RSK. Početkom 1991. uz potporu Državne sigurnosti Srbije, osnovan je kamp za obuku u Golubiću, mjestu udaljenom pet kilometara sjeverno od Knina, u kojem su se obučavale postrojbe Milana Martića, tadašnjeg ministra policije RSK.”
Da su ove rečenice izrečene ranije i da su u Srbiji prihvaćene kao neupitne istine, puno toga bi bilo drugačije. Ovako, možemo samo konstatirati da je Oluja pomela sve ono što nije voljelo Hrvatsku.
