Moje svjetske karijere ne bi bilo da nije bilo maršala Tita

Žižek je mit. “Enfant terrible” moderne svjetske filozofije.

Mnogi ga obožavaju, neki mrze. Fenomenalan komunikator, ozbiljan istraživač, sjajno školovan i iznimno duhovit čovjek. Sljedeće subote ima nastup u “Filozofskom teatru” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Autor: Dobroslav Silobrčić

Ako ga želite sluÅ¡ati i gledati, jer Slavoj Žižek je sam po sebi predstava, morate se Å¡to prije pobrinuti za ulaznicu. Prof. dr. Slavoj Žižek je slovenski akademik, ima dva doktorata: iz Ljubljane – doktor filozofije, iz Pariza – doktor teorijske psihoanalize. Žižek je napisao mnoÅ¡tvo knjiga koje na raznim jezicima kruže svijetom. ÄŒesto putuje i sudjeluje u javnom životu na svjetskoj sceni, a dom mu je u Ljubljani, povremeno u Portorožu, ljeti na Hvaru. Žižek piÅ¡e onako kako i govori, uzbuÄ‘uje, izaziva, emfatičan je, paradoksalan… Zna biti vrlo oÅ¡tar u svojim porukama i zaključcima, a privatno je mio i koncilijantan. Tvrdi da je pesimist, ali mislim da nije. Tvrdi da je ateist, ali… Ukratko, fenomenalan tip.

Pijete Coca-Colu, vidim…

– Jako ju volim. Znam, ne bih smio, jer imam dijabetes. Dobio sam ga jer sam – puno grijeÅ¡io.

Imate jako buran život iza sebe. Sad vam je 65, a još ste “enfant terrible” svjetske filozofije.

– Možda jesam. Ali, ugodno me iznenaÄ‘uje da one knjige, one debele knjige koje sam napisao, na primjer, o Hegelu – da se jako dobro prodaju. To čita sasvim druga publika od one koja čita moju knjigu viceva. Znate da sam napisao knjigu viceva?

Znam. Izvrsni su. To je više od običnog vica. Neki su i prosti.

– Jasno. To su, ipak, vicevi. Politički i prosti. No, najdublje zadovoljstvo mi izaziva činjenica Å¡to vidim da nije sve u toj glupoj komercijalizaciji. Postoji joÅ¡ i neka ozbiljna publika koja čita teÅ¡ke, ozbiljne knjige o Hegelu. Moja knjiga “Less than nothing”, to je ludost, ima hiljadu stranica o Hegelu.

U kojoj fazi je danas filozofija?

– Od 80-ih godina proÅ¡log stoljeća bila je faza postmodernizma filozofije. Grubi naturalizam, znanstvene knjige o mozgu, darvinizam i agresivniji ateisti… dakle radikalni materijalizam. S druge strane, istovremeno se javljaju neke analize diskursa, nema realnosti, sve je samo jezička konstrukcija. Relativizam, radikalni historicizam. Tako je bilo do nedavno. Sada se pojavljuje opet neÅ¡to novo: povratak metafizici. Ponovno je dozvoljeno da se postavljaju “velika pitanja”: Å to je smisao života? Å to je realnost? Jesmo li slobodna bića?

To su vječna pitanja.

– Da. Neke biogenetske i bioloÅ¡ke analize pokuÅ¡avaju dokazati, na pozitivistički način, da nema slobodne volje. Na primjer, kad god vi donesete odluku da ćete neÅ¡to učiniti, može se detektirati da djelić sekunde ranije – vaÅ¡a muskulatura to već zna! Dakle, i prije nego Å¡to ste vi toga svjesni. To je nekima dokaz da nema slobodne volje.

Tijelo to zna – prije mozga?

– Da. Dobro, možda je to neÅ¡to u mozgu, ali svakako prije vaÅ¡e svijesti o tome. To nije tako jednostavno shvatiti. To me veoma fascinira. Kad u Kini nekoga zaista mrziÅ¡, onda mu kažeÅ¡: “kad bi ti živio u interesantnijim vremenima”. A, interesantna vremena, sa stajaliÅ¡ta svjetske historije, vremena su kad milijuni umiru. Kao Å¡to je Hegel lijepo kazao: “sretna vremena su prazne stranice u povijesti svijeta”. Ne?

Znate li vi, filozofi, odgovore na “velika pitanja”?

– Mislim da je filozofija mnogo skromnija disciplina nego Å¡to to ljudi misle. U osnovi, to uvijek ponavljam, filozofija ne daje velike odgovore već samo – raščišćuje pitanja. Filozofiju ne zanima toliko odgovor, ne zanima je da neÅ¡to novo otkrije, koliko je zanima ispitivanje onog Å¡to već znamo. Na primjer, kod znanosti, filozofiju zanima na koji i kakav način mi pristupamo prirodi u modernoj znanosti? Mi shvaćamo prirodu kao jedan mehanizam. ObjaÅ¡njavamo razumijevanje prirode. Ili, sloboda? Filozofsko pitanje nije – da li smo zaista slobodni ili nismo, nego Å¡to mi podrazumijevamo kad nekom kažemo: ti si slobodan. Primitivno rečeno, slobodan sam kad nemam neku prisilu, nego ja sam, slobodno, neÅ¡to odaberem. Idem u kino ili ne idem, putujem u Kinu ili ostajem doma? Slobodan izbor. Je li to sloboda? To zanima filozofiju. Danas imamo veliki svjetski konflikt, fundamentalizma i zapadnog liberalizma. Koji je pojam slobode kad mi branimo naÅ¡a druÅ¡tva protiv religioznog fundamentalizma? Å to je, zapravo, sloboda koju mi branimo?

Približavamo li se “kraju povijesti”? Fukuyamina teorija...

– Duhovno značenje 11. rujna, terorističko ruÅ¡enje “Blizanaca” u New Yorku, to i sam Fukuyama zna, simboličan je kraj sna Francisa Fukuyame. Liberalno-demokratski kapitalizam nije najbolji mogući, ali je najbolji od mogućih realističnih svjetova. To je formula koju imamo, samo je treba preurediti da bude malo bolja. To prihvaća i većina ljevice u svijetu. Traži se samo viÅ¡e demokracije i viÅ¡e država blagostanja. To je bila velika utopija 90-ih godina. Fukuyama nije budala. No, taj Fukuyamin san viÅ¡e ne stoji.

Pa, Fukuyama je i sam odustao od tog svog sna…

– Naravno. Znam, pričao sam s njim. Na primjer, biogenetika? On kaže: to netko treba kontrolirati, jer inače smo u – užasu. Na jednom okruglom stolu u Frankfurtu sreo sam visokog kineskog znanstvenika i političara, to je tamo “dijalektički povezano”, koji mi je dao program njihovog instituta genetskih studija, na engleskom. Tamo piÅ¡e: zadatak biogenetike u Kini je briga za bioloÅ¡ko i – psiholoÅ¡ko blagostanje Kine. Dakle, oni direktno kažu: kontroliramo.

Profesore, možete li prepostaviti kako će svijet izgledati za 100, za 1000 godina?

– Ja se bojim. Svi modeli budućnosti koje bismo mogli zamisliti su suviÅ¡e jednostavne projekcije onoga Å¡to je danas. Ipak, viÅ¡e sam pesimist nego optimist. Problem je u sljedećem: mi smo svi uključeni u dinamiku globalnog kapitalizma koja se viÅ¡e ne kreće u pravcu sna Fukuyame, liberalno-demokratskog kraja povijesti, nego sve viÅ¡e ide u nekom autoritarnom pravcu gdje ima novih apartheida… ÄŒak je i Hollywood, na odreÄ‘enoj razini, to osjetio. Većina novih blockbustera, “The Hunger Games”, “Elysium” i slični – prikazuju neko druÅ¡tvo bliske budućnosti u kojem je radikalna klasna podjela. Jedni su unutar, drugi su izvan “kupole”. Veliko pitanje je kako, a da ne padnemo u joÅ¡ loÅ¡ije novo totalitarno druÅ¡tvo, kako istupiti van, kako se spasiti? Valter Benjamin je divno rekao, bilo je to usmjereno protiv one staljinističke i socijaldemokratske glupe metafore: “svi smo mi na vlaku povijesti koji kreće u budućnost”. Rekao je: problem je kako zaustaviti taj vlak? Već sada imamo velikih problema: ekoloÅ¡ku prijetnju, zatim tko će kontrolirati genetiku? To su užasne perspektive budućnosti svijeta. Uz to, Å¡to se već sada dogaÄ‘a u digitalnom svijetu? Sve viÅ¡e smo svi kontrolirani od obavjeÅ¡tajnih i sigurnosnih agencija…

To je skriveni dio svijeta o kojem, takoÄ‘er, nemamo pojma…

– To ste lijepo kazali. To je tako. To postoji. To je dio života koji je potpuno tajan. To je dio struktura javnih vlasti, a nije javan. To je, za mene, najtužnije danas. Mi toga uopće nismo svjesni, mislimo da smo slobodni, a nismo.

Mogu li danas filozofi, Žižek na primjer, mijenjati svijet?

– Ja u tome ne bih bio apsolutni pesimist. U 20. stoljeću dogaÄ‘ale su se užasne stvari, gulag, Auschwitz, holokaust… ali istovremeno ima, sad ću upotrijebiti užasnu riječ, ima neki minimalni etični progres. Kad je danas neka humanitarna katastrofa, pa milijuni ljudi umiru, barem smo toga svjesni. U 19. stoljeću nije bilo niÅ¡ta bolje nego u 20., bilo je katastrofa u kolonijalnim carstvima, posebno u Indiji i Africi. Ali nismo bili toga svjesni. Uz svu hipokriziju koja vlada, ipak, sada postoji neki minimalni napredak jer imamo neke prve elemente globalne svijesti. Ako neki ludi diktator u nekoj zemlji ubija stotine tisuća ljudi, svi se osjećamo loÅ¡e.

Ne želimo znati, ne vidimo?

– Moj prijatelj, desničar Peter Sloterdijk, ja volim inteligentne desničare, lijepo je rekao da je kapitalizam kao neka globalna kupola. Mi smo unutar nje, mislimo da vidimo sve, ali ono Å¡to ne želimo vidjeti – to ne vidimo.

Povijest je prepuna ratova. To je neizbježno?

– Bojim se davati prosudbe o ljudskoj prirodi. Nisam antropolog. Možda u ljudskoj prirodi postoji neka tendencija prema borbi, prema ratovanju. Možda sam i naivan u tome, ali neÅ¡to se može napraviti, to se može kanalizirati. Ima civilizacija koje su živjele u miru. U Japanu, Å¡ogunat obitelji Tokugawa, Edo razdoblje, to je bilo 17., 18. i 19. stoljeće – vlast Å¡oguna svjesno se odlučila za izoliran, miroljubiv život. Uspjelo im je to održati punih 250 godina. Nisu ratovali i lijepo su živjeli, razvijala se kultura, pjesniÅ¡tvo… Dakle, moguće je.

Ima li takve miroljubive političke volje danas?

– Napisao sam jedan članak o tome. Danas je neko opasno razdoblje. Vidim neku opasnu paralelu sa stanjem prije prvog Svjetskog rata, kad je Engleska počela slabjeti, Njemačka jačati. Sad se slično dogaÄ‘a Sjedinjenim Američkim Državama, a pojavile su se dvije nove super sile. To su Kina i Rusija. Prije sto godina centar nesporazuma bio je Balkan, danas je to Bliski istok. Uz to, užasno je kako nas mediji posljednjih mjeseci bombardiraju: “novi hladni rat, treći Svjetski rat…”. Prije Prvog svjetskog rata svi su bili svjesni Å¡to se sprema, znali su to apstraktno i intelektualno – ali nitko, zapravo, nije zaista vjerovao da se može desiti veliki rat. Onda se dogodilo. To je zanimljiv psiholoÅ¡ki mehanizam.

Slično se ponaÅ¡amo i sada: ne vjerujemo da će doći Treći svjetski rat…

– Točno. Nitko zaista ne vjeruje da će biti rata. Svi tek misle: moramo biti malo oprezniji… Ja mislim da oprez nije dovoljan… Rusiji ide dobro. Jedino Å¡to u Rusiji ide, pored nafte, je – obrambena industrija. Ozbiljno mislim da smo u – opasnim vremenima.

Tko danas vlada svijetom? Obama? Putin? Bilderberg?

– Apsolutno je jasno kako postoji neka velika “siva zona odluka” o tome. Ako uzmete ove posljednje ratove, na primjer, okupaciju Iraka. To je samo primjer, ja nisam apstraktno antiamerički pozicioniran. Ne mislim kao ovi glupi ljevičari da sve Å¡to je loÅ¡e ima izvor negdje tamo izmeÄ‘u Washingtona i New Yorka. Ali, jasno je bilo da je to s Irakom unaprijed odlučeno. Odlučuje se negdje drugdje. Mislim da je verzija po kojoj neki “skriveni centar” vlada – suviÅ¡e optimistična. Kad bi barem tako bilo. Držim da postoji nekoliko takvih centara u svijetu koji misle da vladaju, ali im onda dogaÄ‘aji izmaknu kontroli. Nema jedan centar koji zaista vlada svijetom. Zar mislite da je postojao neki skriveni centar koji je dirigirao propast Sovjetskog saveza? Ne znam. Ako postoji takav centar, on nije u Zapadnoj Europi. Zapadna Europa, kao jedna od super snaga – gubi. To me čini užasno tužnim. Jer, ja sam lijevi eurocentrist. Sve Å¡to je svjetlo u naÅ¡oj tradiciji, ideje, egalitarizam, ljudska sloboda – to je Europa. Svatko tu ima pravo suraÄ‘ivati u upravljanju državom. Zatim kršćanska ideja, isto velika, Å¡to kaže? Ja tako čitam Krista: “ako ne mrziÅ¡ svoju majku i oca – nisi moj sljedbenik”. Majka i otac su tamo simbol druÅ¡tvene hijerarhije. To je za mene – Sveti duh. Sada nam, viÅ¡e nego ikad, treba europska baÅ¡tina. ÄŒitao sam u novinama da sada Rusija financira tu europsku antiimigrantsku desnicu, na primjer, u Francuskoj Marine Le Pen. Ta desnica je opasnost za samu europsku baÅ¡tinu. Ako pobijede takvi “zaÅ¡titnici” Europe, s Europom je – kraj. To Putin zna. To je kulturni rat. I Kinezi idu na to. Sve to uzdizanje Konfucija i azijskih vrijednosti. Ako ovdje iščezne europska baÅ¡tina i civilizacija, onda idemo u neki svijet u kojem ja ne bih želio živjeti.

Gdje ste dočekali Novu godinu?

– To me je, skoro, stid kazati: sa svojom ženom u hotelu.

U vašem Portorožu?

– Da, ali pazite, to je bio čisti očaj. Sad ću vam neÅ¡to kazati, ali nemojte to uzeti kao ulizivanje Hrvatskoj. Moja žena je zaljubljena u Hvar. Svakog ljeta smo na Hvaru. A prije smo bili, jednom, u Budvi. Nisam protiv Crne Gore. Budvu usporeÄ‘ujem s Kotorom. Kotor je – divan grad, mali Dubrovnik. Budva je pak čista vulgarnost. Užas. Bili smo u onom hotelu Splendid u kojem se dogaÄ‘a onaj Casino Royal, film, James Bond. Iako hotel hoće biti tako, malo “nobl”, ali odeÅ¡ dolje na rivu, tamo je sve vulgarno, sve te jeftine slastičarne. E – isto takav je danas i Portorož.

Ali, Portorož je gradić vaÅ¡eg djetinjstva. Lijep je…

– … bio. Bio je lijep. U Austro-Ugarskoj. Ja sam tamo živio samo od prvog do sedmog razreda osnovne Å¡kole. To su bile pozne 50-e godine. Jedino čega se lijepog sjećam iz tadaÅ¡njeg Portoroža su – talijanska televizija koju smo tamo gledali i one pogranične propusnice kojima smo mogli redovno ići u Italiju. Dakle, Budva – horor, tamo nema ničeg, a bili su ranije i kazaliÅ¡te i knjižara i dva kina… A, onda – Hvar. Ipak je Hvar neÅ¡to drugo, pun je civiliziranih kafića… i svega. Divan je. I Kotor je lijep, priznajem.

Zagreb poznajete dobro?

– Daaa. Godina 70-ih stalno smo iÅ¡li u Zagreb. Imao sam 20 godina. U Gundulićevoj je bila jedna odlična knjižara, posebno za humanističke studije, filozofiju naročito. Imala je knjiga na engleskom, francuskom, njemačkom jeziku… To je bila najbolja knjižara u Jugoslaviji.

Nema više te knjižare.

– Å teta. Ja najviÅ¡e volim onaj dio Zagreba gdje je bivÅ¡e kino Balkan, sada Europa. To je za mene minimum civilizacije. Ulice za pjeÅ¡ake, kavane… Znate, u cijelom Los Angelesu vi nemate neÅ¡to takvoga, a i u New Yorku to iščezava.

Svjesni ste svojih tikova… Dodirujete rukom nos, uho, drugo uho, kosu, majicu… Kao Nadal prije servisa…

– ÄŒujte, ni meni to nije naročito ugodno. Taj ritual, moj “veliki trokut”. To je neÅ¡to nervozno, bioloÅ¡ki… Nenamjerni pokreti. Tikovi. ZaÅ¡to? Znate, mene stalno brine da se ne znojim. Zato dodirujem nos. Neki su me optužili da si ja, zapravo, prstima briÅ¡em nos. To nije istina. To ne radim.

Bili ste kandidat za predsjednika, 90-ih.

– Bio sam kandidat za PredsjedniÅ¡tvo Slovenije. Tad sam bio u liberalno-demokratskoj stranci. Ali, nisam to ozbiljno namjeravao, iako mi to ljudi ne vjeruju. Nakon Å¡to je Tito umro, politika je postala realan biznis. To me, zapravo nije interesiralo jer bih se, vjerojatno, sa svima posvaÄ‘ao. Jedino Å¡to me zaista interesiralo bilo je postati ministar unutarnjih poslova ili Å¡ef tajne policije.

Zašto?

– Zato jer – lako je biti apstraktno humanist. Netko, naravno, treba biti ministar ili Å¡ef tajne policije, konkretno. To je pravi heroizam. Boriti se protiv staljinizma nije samo da si ti deklarativno protiv tajne policije. Nikad nisam volio one liberalne ljepotane koji se kao drže nekih principa, a puste drugima da urade “prljave stvari”. Tajnom policijom mora upravljati humanist. Tako se mijenja druÅ¡tvo – na bolje.

Kako bi trebala izgledati danas uspješna država?

– Trebala bi biti kombinacija tržiÅ¡ta i veoma snažne države, izvanredno aktivne države. Kao Å¡to je to u Singapuru ili Južnoj Koreji, pa i u Njemačkoj. To su uspjeÅ¡ne ekonomije danas. To viÅ¡e nije neoliberalizam u stilu – samo tržiÅ¡te. To jest liberalni kapitalizam, ali s jako aktivnom i dinamičnom državom. Država mora biti snažna i intervenirati u gospodarstvo. Sad nam, viÅ¡e nego ikad prije, treba efikasna država. I Hrvatskoj i Sloveniji.

ViÅ¡e ne želite biti predsjednik Slovenije? Popularni ste u cijelom svijetu…

– Ja sam se povukao. Znate li vi koliko me ljudi – zaista mrzi? Kod nas u Sloveniji i u inozemstvu? U Sloveniji me sad i ljevica mrzi. Ja volim Sloveniju, ja nikoga ne mrzim. Živim potpuno povučeno, izvan javnog druÅ¡tvenog života. Imam tu nekoliko prijatelja filozofa, dva sina i ženu, naravno. Imam nekoliko prijatelja u New Yorku, u Londonu… Nije nužno da se s prijateljima i politički slažem. S prijateljem u Parizu, Alainom Badiouom, se politički ne slažem. Sve viÅ¡e sam skeptičan prema nekim jednostavnim ljevičarskim formulama koje traže da se osamostalimo od briselske birokracije. Ali, Å¡to ćemo onda? Biti kao Bjelorusija, kao LukaÅ¡enko? Kad govorimo o ekonomskom neokolonijalizmu, ne radi to samo SAD, nego i Kina to radi… i Rusija. Nema tu iluzija.

Kakva je budućnost velikih religija?

– Neće nestati. Privatno, ja sam ateist. Mene brine Å¡to unutar religije sada sve viÅ¡e vlada neka narcisoidno-orijentalna duhovnost. Znate ono: pogledaj duboko u sebe, naÄ‘i istinu, živi autentično… i tako dalje. Mislim da se gubi ono Å¡to je zaista joÅ¡ subverzivno u kršćanskoj baÅ¡tini – ideja univerzalnosti svetog duha i egalitarna zajednica. Brine me ta nova duhovnost, pseudoorijentalna. I Hrvatska i Slovenija imaju prilično konzervativnu Katoličku crkvu, ali dugoročno gledajući, oni time sami sebi jamu kopaju. Crkva se radikalno politički opredjeljuje pa je rezultat toga, Crkva je to shvatila pred deset godina, da ako ona nekog suviÅ¡e javno podrži na izborima, to će mu Å¡tetiti. Usput, vi imate sutra izbore.Tko će pobijediti?

Danas je dan izborne Å¡utnje. Reći ću vam to sutra… navečer.

– Dobro.

Ima li Boga?

– Nema ga, ali je nužan kao fikcija, kao virtualno biće.

Terorizam kao sredstvo postizanja političkog cilja?

– Terorizam je uvijek izraz nemoći. Akt terora je očajnička reakcija onih koji gube. Možemo li zamisliti u kakvoj su panici ljudi koji ubijaju zbog nekoliko karikatura i viceva? Teroristi nisu hrabri i ponosni ljudi, to su ljudi puni mržnje i resentimenta. .

Naš planet će kad-tad propasti?

– Da, naravno. Ja intimno mislim da je to dobro. Von Trierova “Melankolija” je, za mene, optimističan film. Život na zemlji je velika priča besmislenog trpljenja.

Žena je drugačije biće od muškarca?

– Jasno. Razlika je tako radikalna da žena i muÅ¡karac uopće ne pripadaju istom svijetu. Zato je ljubav takvo čudo – dva bića bez zajedničkog prostora.

Bili ste sportaš?

– Nikad, ni u snu. A najviÅ¡e mrzim skijanje. Kakva glupa ideja, popneÅ¡ se na vrh brda, zaÅ¡to? Zato da se onda spustiÅ¡ dolje, na polaznu točku. Zar nije bolje ostati dolje i čitati dobru knjigu?

Vi ste pobunjenik?

– Nisam. Mene ne zanimaju velike patetične demonstracije po trgovima. Mene zanima – dan kasnije… Å to se promijenilo kad se stvari vrate u svakodnevni ritam? To je bit.

Tko je zaslužan za vašu sjajnu svjetsku karijeru?

– Tito. Titovo pismo 70-ih. ZaÅ¡to? Zato jer da nije bilo tog pisma, ja bih dobio posao 1973. godine, kao asistent na Univerzitetu u Ljubljani. Izbacili su me, nisam dobio posao. Da nisu, danas bih bio neki glupi profesor, u penziji, ljubljanskog Univerziteta. Zbog komunističke opresije ja sam potražio kontakte izvan Slovenije i Jugoslavije. Uspio sam. Zar to nije lijepa ironija?

Sretan ste čovjek…

– Zaista jesam. Slobodno radim. Kad bih bio vjernik, rekao bih – hvala Bogu.

Jutarnji.hr