|
Između poezije i
 inspiracije
Panta rei, rukopis nove
(druge) zbirke poezije
Sanijele Matković
donosi nam zreo plod stihozbirnog
uobličenja onoga što se
želi ukoričiti kao knjiga s konceptom,
odnosno pokušajem da se
neuobičajenim kazalom pokaže da
je koncept sublimiran u poeziji a
ne u poglavljima. Naime, u kazalu
možete pronaći pjesme (naslove)
upisane abecednim redom.
U 77 pjesama pronaći će te haiku
i solidan dio kratkih pjesama od
5-6 stihova pa sve do pjesama iz
više dijelova (Izbor) ili pak pjesama
koje imaju svoju unutarnju dramatizaciju
(Kažeš…)
Njezina poezija tematski je u
međusvijetu između jave i sna,
između tlapnji i ispraznosti, ona
se bavi uprisutnjenjem prolaznosti
u svopćem kretanju i traganju za
ljubavlju, njezinom oslobođenju
od pohote … No, ona se bavi i
samom poezijom, nerijetko u
njezinim pjesmama nailazimo na
metatekstualna propitivanja, tako
da, zapravo, Sanijela živi između
poezije i inspiracije (stvarnosti),
bježeći svaki put pjesmi kad god
se ili emocionalno ili intelektualno
zbuni, kao načinu samoispovijedanja
i propitivanja začudnosti
rogobatne svakodnevnosti.
Pjesme imaju izgrađen jedan mini
unutarnji ritam, stišanu melodiju
iza koje se nazire snažan i stabilan
duh, osoba koja je u samoj svojoj
biti pjesnikinja, koja nas je poslije
prve, vrlo zrele knjige poezije,
(što se rijetko pojavljuje) nanovo
iznenađuje vještim kormilarenjem
u susret nekim novim bajkama.
Toplo preporučujem ovu knjigu za
tiskanje.
Vitez, 1
JESENI
 Ostani trijezan
dok budeš ispraćao
obećanja,
metući ispred vrata
zagrljaje.
Dok zvono
starog sata
odbrojava sate,
ti izbroji zavjete
da ih možeš prodati
izvagaj bol
suze u epruvetama pohrani
da imaš što piti
kad ne budeš
imao skim sniti
i ostani trijezan.
Inače,
kad jeseni svrate
prohladne
tašte,
odnijeti će te vjetrovi
zajedno
sa suzama! VEZOVI SNA
 Rekao si
“budi vjetar mojih mora”
i ja spletoh ružu vjetrova,
uskurlah rijeke podmornice,
potjerah s krovova ptice.
Budi sunce,
rekao si
i ja postah tekućom lavom,
što zemlju sažiže, postah
prijetnjom uplašenim srnama.
Rekao si
“budi obala”
i ja na ramenima izgradih dokove,
od kose spletoh konope
da možeš na njima privezati sne.
Poradi tebe
lutala sam sazviježđem
malog medvjeda,
skupljala divlje jagode,
plakala nad lopočima…
Danas,
u potrazi za novim obalama,
dozivam razbježale ptice,
vežuć kosom sunce
… o nova pristaništa!
I više ništa
neće zbog tebe biti,
živeći javu
ne trebam čak ni sniti,
sreću,
koju nemoram
vezivati vjetrom!
|
||||||||||||
