.
MILJENKA KOŠTRO
TOPLINA OGNJIŠTA I DOMA U HERCEGOVINI
Naši preci, djedovi i pradjedovi, živjeli su u vrlo skromnim kućama, zidanim od kamena, pokrivene slamom, poslije crijepom. Ognjište je bilo središnje mjesto u kući. Uz ognjište se rađalo, odrastalo, umiralo, odlazilo, ali i vraćalo njemu. Uz ognjište se zajednički Bogu molilo, a molitve su obično predvodili stariji. Svi članovi kućne zajednice, a bivalo ih je, za današnje vrijeme i previše u malom prostoru, slušali su domaćina, a mlađi starije. Znalo se što su čije obveze. Stopanjica (domaćica) se brinula o kućnim poslovima. Bilo gdje da su se susretali ili kada bi se ulazilo u kuću, pozdravljalo se sa Hvaljen Isus i Marija. Usprkos siromaštvu djeca su smatrana najvećim bogatstvom. Nekoliko dana nakon rođenja dijete se nosilo na krštenje. Za krštenje se birao djetetu kum. Kumstvo je i danas neizostavan dio običaja ovog kraja, bilo da se radi o krštenju, krizmi ili vjenčanju. Kumstvom se obitelji povezuju. Poslije krštenja, ujne, tetke, strine, kume i druge, dolazile su na tkz. babine. Novorođeni sin bio je metafora ognjišta i jamac da se ognjište neće ugasiti. Danas su kuće ogromne,na žalost, poneke i prazne. Ognjište je zamijenjeno centralnim grijanjem. Stare kamene kuće danas su svjedok vremena kojemu se, u modernijem obliku, vraća jedan dio graditelja.
A sve što se rodi, i umire…
U slučaju smrti, kao i sada, glas žalosne vijesti do rodbine i prijatelja širio se tužnim brecanjem crkvenoga zvona. Posebno je bio zanimljiv običaj naricanja za pokojnikom, koji je iščeznuo. Ženski članovi obitelji duže vrijeme, neki i doživotno, nosili su crnu odjeću .I danas se donekle zadržao taj običaj. Kako se mijenjao način života, tako su se mijenjali i običaji u slučaju smrti. Na grobljima, u novije vrijeme, uz kapele su sagrađene mrtvačnice. Gradnjom mrtvačnica gubi se običaj čuvanja pokojnika u kući, do sahrane. Grobove su danas zamijenile lijepo uređene obiteljske grobnice.
Čovjek ovog podneblja, kako u prošlosti tako i u ovom vremenu, uglavnom iz ekonomskih razloga, napuštao je drago ognjište, odlazeći na privremeni rad „trbuhom za kruhom“. Obično bi išli muški članovi obitelji, od kojih bi neki poslije za sobom odveli i druge članove. Posušaci su odlazili u Slavoniju i ravničarske krajeve, poslije u zapadnu Europu, najčešće u Njemačku, ali i na druge kontinente.
U potrazi za zaposlenjem i danas mladi ljudi odlaze, neki trajno. No, danas, puno češće nego prije, ne odlaze samo muški članovi, nego idu cijele obitelji. Hercegovačka sela su sve praznija, te iz tog razloga seoske škole imaju sve manje učenika, ali ih je u gradu više. Ipak, za zapadnu Hercegovinu može se reći da se stoljećima raseljavala, ali se nije raselila.
