Za krizu postoji univerzalni lijek.
Za tomislavcity piše: Marko Tokić
Svijet je uronjen u krizu, jer je to stanje koje odgovara onima koji nude navodna rješenja. Negdje u dubini sjene stoje oni koji kreiraju takav svijet u kojemu uvijek iznova mogu ponuditi novu viziju sretnije i bolje budućnosti, a njima je zapravo dobro (i tako treba i mora ostati). Ipak za krizu postoji univerzalni lijek.
Prije neki dan posve sluÄajno nabasah na intervju Hansa-Wernera Sinna njemaÄkog struÄnjaka koji je sudjelovao u kreiranju novog HDZ-evog gospodarskog programa, u kojem ovaj Å vabo (a tko će bolje od Å vabe) za hrvatsku situaciju nudi (prepriÄavam) posve pouzdan i spasonosni lijek: Hrvatice trebaju viÅ¡e raÄ‘ati i treba, u meÄ‘uvremenu, produžiti radni vijek. Zar je trebao Å vabo doći da nam to kaže?!
Prvi korak oporavka i izlaska iz krize jest povratak vjere u život, a život se može održati jedino i iskljuÄivo novim raÄ‘anjima. I to je kultura života. RaÄ‘ati život mogu samo oni koji vjeruju, pa Äak i unatoÄ svemu, u izlazak iz oÄaja (koji se usuÄ‘uju suprotstaviti narastajućoj spirali straha i beznaÄ‘a). I to je temelj na kojem se može graditi budućnost. Preduvjet svih uvjeta jest rad na demografskoj obnovi. UvoÄ‘enje takvih zakonskih i drugih životnih pretpostavki (gospodarskih, kulturoloÅ¡kih i inih) koje će stimulirati raÄ‘anje. Žalosno je da u Hrvatskoj i BiH možeÅ¡ dobiti poticaj za ovo ili ono, ali ne i za ono Å¡to je najvažnije – za dijete! Umjesto da cvilimo o pravima žena i njihovom raspolaganju vlastitim tijelom (kako bi opravdali neopravdivo: pobaÄaj) valjda bi borbu, pa i feministiÄku, trebalo usmjeriti u pravcu prava majke da s tri (i ako Bog da viÅ¡e) djece ima pravo na državnu plaću kao stalni zaposlenik odgojne ustanove: obitelji. Umjesto toga Å¡to radimo. Prisiljavamo majku da u ime oÄuvanja obitelji (jer se ne može živjeti od jedne plaće) ostavlja dijete na skrb predÅ¡kolskih odgojnih ustanova. I onda i te predÅ¡kolske ustanove zanemarujemo do te mjere kao da se tamo Äuvaju i odgajaju neÄija tuÄ‘a djeca. Nekada je bio problem nedovoljnog broja pedagoÅ¡kih radnika, danas, hvala Bogu, imamo dovoljan broj kvalificiranih „teta“, a ipak dopuÅ¡tamo da u naÅ¡im vrtićima jedan teta „Äuva“ i preko tridesetero djece. Ako ih uspije, u takvim okolnostima, uistinu žive saÄuvati to je za svaku pohvalu. (O odgojnim aktivnostima teÅ¡ko da uopće možemo govoriti, o skrbi i ljubavi za svako pojedino dijete, o odgajanju i usmjeravanju njegovih darova govore tek iluzionisti ili demagozi).
No da se vratimo temi demografska obnova i svim mogućim stimulacijama pronatalitetne politike (koja omogućava rađanje i održanje života). Što ona sve podrazumijeva?
I ovaj univerzalni lijek jest poÄetak, jer uvjetuje promjenu filozofije jednog druÅ¡tva (i jednog naroda), ali je on tek preduvjet svih ostalih uvjeta koji ga potom nužno moraju slijediti. I osiguranje radnih mjesta (i posao) i plaćanje tog posla. Svima je poznata, nažalost Äesto gorka istina, da se na žalbu kako radnici ovdje ili ondje ne primaju plaću i mi sami znamo narugati da tko je to joÅ¡ vidio da kad već imaju privilegij Å¡to rade oni bi i plaću. Ali… Plaćanje rada je preduvjet kakve takve druÅ¡tvene pravednosti. A poslovi koji donose zaradu cilj su svakog druÅ¡tva. I u tom pravcu treba usmjeriti ekonomski um. I to je posao koji treba obaviti nakon Å¡to se osiguraju navedeni preduvjeti: viÅ¡e raÄ‘anja i u meÄ‘uvremenu produženi radni vijek.
Produženi radni vijek izgleda da viÅ¡e nije problem, budući da se od „obiÄnih“ mirovina i ne da baÅ¡ živjeti ljudi koji se primiÄu odlasku u mirovinu poÄinju tražiti sve moguće naÄine da je odgode (ako je to moguće). I gotovo da bi se tu mogao postići druÅ¡tveni konsenzus ili se makar tako Äini.
Ali, što je radilo naše društvo? I kako se ponaša?
Hercegovinom kruži anegdota kako se navodno nedavno potužio neki Äovik da bi dobro bilo, ako ga zdravlje posluži, izdurat na poslu joÅ¡ ove tri godina pa da ko i dica ode u mirovinu.
PriÄa može i ne mora biti istinita, ali ona govori o preranom umirovljenju i apsurdu okolnosti u kojima živimo. Sjetite se samo recimo umirovljenja naÅ¡ih vojnika (HVO-a i HV-a) za koje se, na ovaj ili onaj naÄin, tražilo opravdanje, te usklaÄ‘ivanje s NATO standardima, te odricanje od svih onih koji su sudjelovali u ratu, te ovo, te ono… Prisjetimo se i priÄe o takozvanoj Rojsovoj inženjeriji, koju se raspustilo postavljajući pitanje njezina legaliteta, pa i problema s umirovljenjem tih ljudi… A zamislimo samo da je netko u Hrvatskoj vodio hrvatsku politiku (a ne politiku stranih cestovnih korporacija i/ili konzorcija, kad bih joÅ¡ samo znao Å¡to ovi izrazi znaÄe) i umjesto raspuÅ¡tanja tih inženjerskih postrojbi i umirovljenja vojnika usmjerio novac u njezino tehniÄko i tehnoloÅ¡ko unaprjeÄ‘enje, a hrvatske vojnike umjesto u mirovinu usmjeravao u te postrojbe koliko bi naÅ¡e autoceste bile jeftinije i brže izgraÄ‘ene (i druge ceste u Hrvatskoj i BiH gdje žive Hrvati). I koliko bi hrvatskih vojnika joÅ¡ uvijek bilo na raspolaganju svojoj hrvatskoj državi i svome hrvatskome narodu.
Umjesto toga iÅ¡lo se na prisilna umirovljenja. I optuživalo, i optužuje se, one koje se umirovilo da žive na druÅ¡tveni raÄun. I ne samo one koje su prisilno umirovilo, nego Äak i one koji su izgubili svoje najdraže u nametnutoj agresiji (i krvavom ratu), pa Äak Å¡to viÅ¡e i one koji su stopostotni ratni vojni invalidi koji su svojim tijelom Å¡titili i branili svoj narod i njegov opstanak.
Mi živimo u vrijeme apsurda, ali da ćemo doživjeti da u naÅ¡oj zemlji, a nitko ne zna u ime Äega (i navodno se ne zna u ime koga), okupljaju se navodno sluÄajno neki navodno ljudi kako bi napali upravo te ljude (koji opravdano prosvjeduju) protiv poniženja i omalovažavanja, protiv negacije njihove žrtve i žrtve im poginulih suboraca. Protiv posvemaÅ¡nje negacije i omalovažavanja povijesne istine da je na toj žrtvi, i na sveukupnom prinosu hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu pod vodstvom predsjednika Franje TuÄ‘mana, uspostavljena Republika Hrvatska (meÄ‘unarodno priznata, suverena i demokratska). Ima li većeg apsurda od toga da u državi, koja je stvorena na njihovoj krvi i krvi njihovih pokojnih suboraca, stopostotni ratni vojni invalidi ovih dana oÄekuju napad. Od koga? Ima li hrvatske države? Pod ovom i ovakvom vlašću, izgleda nema. Umjesto da se o tome priÄa, Å¡pekulira i dižu tenzije sve državne službe do sada su morale otkriti aktere, organizatore, nalogodavce i poduzeti sve potrebne korake da se takve antidržavne i protunarodne elemente sprijeÄi, zaustavi i sankcionira. Ne! Države se od njih ne brani, dapaÄe njezini organi ih hrane, potiÄu i novinski promoviraju kao da su oni, a ne oni koje će napadati, branili Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Zagreb i oslobaÄ‘ali Hrvatsku u Bljesku i Oluji…
Ovakvu zamjenu teza svijet jedva pamti! Izgleda da je braniti vlast i jednog ministra (i njegove pomoćnike) važnije nego obraniti državu.
Kako u takvim okolnostima usmjeriti pamet u pravcu ozdravljenja? Kako se vratiti priÄi o raÄ‘anju života (njegovoj zaÅ¡titi i oÄuvanju), kako se vratiti uopće na priÄu o nužnom produženju radnoga vijeka, kako se vratiti na priÄu o osiguranju posla i iznalaženju takvih poslova koji donose zaradu kako bi oni koji rade mogli imati plaću?
Za poÄetak je izgleda ipak nužno promijeniti vlast! No, ni to nije dovoljno nužno je mijenjati i dosadaÅ¡nju politiku, jer sadaÅ¡nji pravac samo je nastavak (ili kako to danas vole reći kontinuitet) politike apsurda. Izlazak iz zaÄaranog kruga, uvijek je i jedno moguć, odbacivanjem praznovjerja.
Prava vjera i prava nada uvijek je povezana s poÅ¡tivanjem istinskih vrijednosti, a uvijek i svako ljudsko pravo poÄinje od onog temeljnog: prava na život.
Stoga, iako nisam ekonomski struÄnjak, vjerujem da je Å vabo s poÄetka bio (i ostao) na pravom tragu istinskog izlaska iz krize.
