Miljenko Stojić: Putokazi

0
833

S proljećem dođe polako i uskrsno vrijeme. Ma baš lijepo, ljudi moji! Mislim na ovaj vidljivi okoliš, onaj nutarnji je sasvim nešto drugo. On ovisi o tomu kakve smo putokaze postavljali ili ih postavljamo u svomu životu. Tko razumije Uskrs, trebao bi razumjeti i to.

Kao uvod u naše uskrsno vrijeme zapali se, ili su nam je zapalili, crkva Notre Dame u Parizu. Oni koji nastoje ne biti politički korektni kažu da je netom prije toga u Parizu i u cijeloj Francuskoj bio velik broj napada na crkve. Različiti su odgovori na to što se zapravo događa. A meni se, ipak, čini samo jedan. Još prije nego što je sve ovo počelo zapaljena je vjera u Francuskoj. Srca, ona ljudska, ostala su tamo zgarišta i ruševine. Uzalud što je Francuska revolucija drečala: liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo). Upravo je ona nemilosrdno čekićala vjeru svojih Francuza. Ubila je na tisuće kršćana i proglasila »kult razuma«. Crkvu Notre Dame je obeščastila i u nju postavila bludnicu. Htjela je državu bez Boga, s njima kao elitom na čelu. I dobili su, a i mi s njima, što su dobili.

Ni hrvatskom se društvu s obje strane granice ne piše puno bolje. Mlatnuše ga, između ostaloga, onom Istanbulskom konvencijom i ono još uvijek glavinja. A tako su se pohvalili i još se njome hvale! Nema tu mjesta nekom velikom čuđenju. Moralo se nešto takvo dogoditi kada metla lustracije nije odradila svoj posao. U raznim državama kojima naša elita zna pametovati lustracija je proizvela i proizvodi odlične uspjehe: u Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Njemačkoj… I zbog toga smo bolesno društvo. Ne mogu totalitaristi izgrađivati demokratsko okružje u kojem kažemo da živimo. Oni znaju samo za zlosilje i ništa više. Ljudska suosjećajnost njima je tuđa, a o božanskoj da ne govorimo.

Kakvi su dobro smo vidjeli na primjeru Bleiburga i Križnih puteva. Pobili su na stotine tisuća ljudi, ali njima je to i dalje prirodno, ta neprijatelji su. Pa su se tako radovali kada ove godine dođe do poteškoća s obilježavanjem obljetnice na austrijskom polju gdje je sve to i počelo. A mi smo se živcirali. Čemu? Treba samo upregnuti pamet i hrabro poći naprijed.

Prisjetiti nam je se ovdje svakako biskupa dr. Mile Bogovića. Otišao je u mirovinu prije nekoliko godina, previše u tišini. Nisam čuo da ga je ova naša elita primila, da su mu dodijelili kakvo odličje… Naravno da su trebali. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog Crkve hrvatskih mučenika na Udbini i svega onoga što je s njom povezano. Tu svakako spada i namisao Hrvatskog križnoga puta. Dobro, nije još zaživjela, ali to ne znači da je loša. Ona ide ukratko ovako. Prva postaja bila bi na Bleiburgu gdje sude naš nevini hrvatski narod, druga bi mogla biti u Maclju gdje je ubijeno i u jame zbačeno oko 13.000 naših sunarodnjaka, treća bi mogla biti u Vukovaru gdje se sve nastojalo ponoviti, četvrta bi mogla biti na Radimlji kraj Stoca gdje se računa da je pobijeno oko 10.000 Hrvata, peta bi mogla biti na Groblju mira na Bilima koje simbolizira naše stradanje… Svaka biskupija, svaka župa dodala bi u taj nedovršen niz još svoje postaje i mogla bi ustanoviti dan kad će moliti ovaj put križa. Sve bi onda zajednički završavalo početkom rujna na Udbini. Okupili bismo se kao narod u crkvi, a ako bismo u međuvremenu pronašli posmrtne ostatke svojih pobijenih koje ne bismo mogli identificirati pokopali bismo ih u Svehrvatski grob dolje na poljani ispod Crkve hrvatskih mučenika. Zar sve ovo nije odlična zamisao? Zar ovo nisu pravi putokazi koji nas vode prema pravom životu, a to je Uskrsli Krist? Jesu, jesu, pravi su to putokazi. Pokazuju smjer, a ničemu ne smetaju. Bleiburg i dalje može ostati što je bio, tako i Macelj, i Vukovar, i Radimlja i sva naša druga mjesta. Važno je da se molimo i onda okupimo na molitveni sabor na Udbini, kao nekada davno naši predci.

S ovim se Ivo Josipović jamačno ne će složiti. Imali smo na našu žalost priliku, a i na njegovu žalost, čuti ga prošlih dana. Proglasio je pobijene širokobriješke fratre legitimnom vojnom metom. Doživje kritike s raznih strana, a njegovi su šutjeli valjda razmišljajući što mu je ovo trebalo. Kada je u tijeku predsjedničke kampanje dolazio na Široki Brijeg, gdje njegovi napraviše masakr, onda je nastojao drukčije zboriti. Htio je jednostavno prevariti vjernike. Ali nije uspio, nije postao predsjednik. S njim i bez njega, Široki Brijeg je i nadalje ostao svoj. Putnicima namjernicima pruža mogućnost pokajati se, postati bolji, pa tko voli neka izvoli.

 

Miljenko Stojić