JEDNOM DAVNO OTIŠLA SAM U SVIJET
Jednom davno otišla sam
u svijet gdje se bolje živi
ostavila oca, majku
kuću rodnu, kamen sivi.
Otišla sam lijepa, mlada
i ponijela pregršt snova
ljubav, čežnju i obilje
roditeljskog blagoslova.
Mislila sam u tuđini
pronaći ću ljepše sutra,
ali su mi tamo bile
duge noći i surova jutra.
Sanjala sam često majku
i suze na njenom licu
dok uveče tiho moli
krunicu za svoju dicu.
U mislima nosila sam
kuću trošnu, majku staru
jer mi dio srca osta
u tom škrtom kamenjaru.
Prošle mnoge su godine
dobrog oca nema više,
a tuđina na mom licu
trag ostavlja, bore piše.
Sve te dane u tuđini
dala ja bih ovog trena
da se mogu tamo vratit
i otvorit vrata njena.
Da još jednom na prag sjednem
vratim se u prošle dane
pustila bih tada suzu
da niz moje lice kane.
Da isplačem bol i tugu
za godine izgubljene
da zagrlim majku staru
i obrišem suze njene…
Stihovi: Ljiljana Tolj
