..JER
Čekat ću te u slijedećem proljeću.
Ovo se ne računa…
Previše je zagonetki na njegovim krošnjama…
Čekat ću te na do sada nepoznatim raskrižjima.
Uporno, poput stopera na putu…
U lunama…
svim godišnjim dobima
u smjenama dana i noći.
Čekat ću te.
Jer,
vlakove i putnike,
uvijek je netko dočikao i ispraćao .
Neka te
na obrisima stakala
dok noć skuplja školjke.
Na poklopcima čatrnja,
olucima s ostacima kiše,
u sjenama na zidu,
neka te.
Znam nedavno si
izašao iz mojih dnevnika
rukom ispisanih
i plaši te ovaj propuh
emocija.
Ova kiša koju udišemo
ali neka te.
U pupoljcima orhideja,
u ukrašenim tabakerama,
u proredima lepeza
Posvuda neka te.
Ne vraćaj se u dnevnike
s malim katancima,
s podvučenim redcima…
Ne želim pisati
već ispisane stihove
dok srce novima stremi.
Ostani s ovu stranu rijeke,
na kojoj sunce dva put izlazi
rađajući neobična jutra
…u danas i sutra.
Jer bez tebe
ni vremena,
ni nevremena nije!
|
|||
KAMEN i MORE
Smiraj je.
More se razgovara s planinom,
tom kamenom prašinom
prostorom ispod sunca.
I pita je more
otkuda joj pravo,
da se u njegovu
plavetnilu zrcali.
“Ajde mi zabrani veli mu planina”
bijah prije
nego su te izrodile kiše,
i moje se ime velikim slovom piše,
dok ti možeš biti
i maleno more.
Ja sam se nebu
protegla visoko,
a ti se valjaš
zarobljen osekama.
“Sve si u pravu” veli joj more
tvoje su zore
i velebni vrhunci,
al ja imam nešto
što ti nećeš nikad,
ja mogu romorit
i u ljudskoj ruci.
A Biokovo šuti,
šuteći more gleda,
u njegovu plavetnilu vrhunce ogleda
…svjestan svoje blizine Nebu!
