TAJ BRIJEG
Dok ga promatram spoznajem
kako se nekoć
pod stoljetnim hrastom rodila duga
i svojim bojama otkala Brijeg.
Umivajući ga zorama,
hranila ga molitvom,
čvrsnući za nadolazeće
nevere i oluje.
Odrastao je poput feniksa.
Nadrastajući uvrede i boli
prerastao u izvorište smiraja.
Taj Brijeg pod kojim se sanja i živi,
rađa, umire, putuje, moli.
Taj Brijeg – pod kojim jesam i bit ću. 
RASTAKANjE
Dan je na izmaku.
Dok umorne sekunde
odlaze na počinak.
Puhači stakla zauzimaju svoje
mjesto na verandi.
Ja,
rastačem misao,
jednu te istu
već odavna.
Prevrćući je poput klikera
po jagodicama
kako bi upila moje otiske,
poput tragova u beskraju.
Unatoč tolikoj
masi prolaznosti
nakupljenoj
u razmeđu vremena,
ti postojano JESI.
Sve su godine rastočile,
osim zavjeta
što ga pohranismo
u liniji života.
Grlim vlastitu misao
i u njoj tebe,
izbavljajući te tako
iz prolaznosti.
… obasjan mjesečinom
ostaješ
najljepši trag u beskraju.
PROBUĐENI SONET
Dosjetile se zvijezde
u vidopoljskoj noći
od kamene prašine
ovremenit poemu.
I rastvori se Hercegovina
ko krilo majke
prozbori tišinom kamena
i modrinom rijeke.
I gle iz prašine
probuđen burom
stasa kameni spavač.
I progovori
Vremenu,
Moru,
Nebu,
…ponizan,
na koljenima u molitvi za Madonu.
ŽENA POD SUNCEM
Zazivljuć ti ime,
pred Tobom u Ružariju prostiremo ruže,
dok Ti svojim dlanovima sabireš;
naše zavjete, molitve i suze,
bdijući kao u Kani, nad časom uslišanja.
Jer, u dvanaest zvijezda tvoje Krune,
pohranjena su naša sazvježđa,
u Tvojim majčinskim rukama
naše sudbine.
I dok ti stoljeća nadimlju Ime,
prije svega
ti bivaš Majkom darovanom nam pod Križem
i pod ovim Brijegom što ti danomice izriče zahvalu
„Žena nad ženama“!
