1948. – godina koja se vratila!

MeÄ‘u kreatorima Å¡aÅ¡avog Kukuriku kalendara doÅ¡lo je do ozbiljnih razmimoilaženja. Kamo dalje – u četrdesetosmu ili osamdesetčetvrtu? – postavila se pred njih naizgled nerazrjeÅ¡iva dvojba, jer srce vuče na obje strane, a pogubljeni razum ne uviÄ‘a da tu neke velike razlike baÅ¡ i nema. Ipak, prema trenutnom razvoju dogaÄ‘aja može se zaključiti kako su radikalni četrdesetosmaÅ¡i trijumfirali nad “umjerenim” osamdesetčetvrtaÅ¡ima.

Barem ako se po stanju u pravosuÄ‘u Hrvatske – genitiv ovdje tek dočarava duh tih vremena – godina poznaje. No, bila ’48 ili ’84, jedno u tom crno-bijelom svijetu ostaje nepromjenjivo. Crno je vazda bijelo, a vrijedi i obrnuto – dakle, bijelo nije niÅ¡ta drugo nego crno.

ÄŒini se da je presudan trenutak u srazu dviju struja nastupio nedavno kad je nenadano odrubljena “savezna” glava dvoglave crvene aždaje ili bijelog orla s istim brojem glava, kako vam drago. Ovisno o sastavnici koju ova čudoviÅ¡na stvorenja predstavljaju – komunistički titoizam ili velikosrpski hegemonizam. Jer s potonjim svako jugoslavenstvo prikriveno započinje i u njemu deterministički, nakon Å¡to padnu sve maske, posve otvoreno zavrÅ¡ava. S druge se strane, već dobro načetoj “republičkoj bulji”, koja se na vratu “živinčeta” joÅ¡ uvijek nekako klatari, sad u agoniji smrtnoga hropca priviÄ‘a “slavna” četrdesetosma.

U tom bunilu glavne role igraju Zoka, Leka i ÄŒeka. Zoka je neprikosnoveni vladar koji suvereno odreÄ‘uje tko će i kad u zatvor. A zaÅ¡to – e, do takvih detalja se u toj Å¡koli nikad nije previÅ¡e držalo. Vjerni mu Leka nije predsjednik Sabora – on je samo sekundant – već zadnji “preživjeli” od tri početna pačića Ostojića (Raje, Gaje i Vlaje) – onaj koji operativno upravlja ÄŒekom. Nadimak smo mu nadjenuli ne samo zbog rime, već kako bismo naglasili upadljivu sličnost s originalom iz četrdesetosme. A ÄŒeka – kako su joj izvorno ime dali joÅ¡ davne 1917. godine – je služba koja u igru “uskače” po potrebi, pritiskom na gumb. U ono olovno doba je u zemljama iza željezne zavjese – pa evo i u ovom postkomunističkom komunizmu, toj poÅ¡alici povijesti koja nas je neoprezne i u ovo nevrijeme zatekla – glumeći neovisno istražno policijsko-pravosudno tijelo, koriÅ¡tena kao sredstvo za eliminaciju političkih protivnika.

Kao trenutno najopasniji politički oponent prepoznat je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik biran od naroda na tu dužnost pet puta uzastopce. Pet puta, kako voli naglasiti iznova utamničeni Milan, a tome i pridodati kako jednom na vlast može doći svaka budala. Je li pritom mislio na aktualan “Zoran primjer” i je li se u toj izjavi sam primjer prepoznao, ne možemo sa sigurnošću znati. No, zbog toga izrečena tvrdnja nipoÅ¡to ne gubi na uvjerljivosti.

Pravosudno mrcvarenje Bandića započelo je pred predsjedničke izbore – nakon Å¡to je medijsko sustavno podgrijavano joÅ¡ od nagovjeÅ¡taja izlaska iz obljubljene Partije – jer se očito u kampanji odbio ponaÅ¡ati kako se od njega tražilo. Usput je njegov slučaj odigrao ulogu dimne zavjese kako bi se za obje glave (“saveznu” i “republičku”) neugodna minhenska pravosudna dogaÄ‘anja stavila u zapećak, poÅ¡to im je zaista prisjeo proÅ¡logodiÅ¡nji Oktoberfest.

Sadržaj početnih optužbi izgledao je prilično Å¡turo, posve neuvjerljivo kao razlog da se u interesu daljnje istrage gradonačelnika najvećeg hrvatskog grada liÅ¡i mogućnosti obavljanja dužnosti. S vremenom su kapilarno u javnost kapali slučajevi Å¡tete reda veličine nekoliko stotina tisuća kuna. Razumno je upitati se može li sumnja u takvu, skoro pa simboličnu Å¡tetu predstavljati dovoljan razlog da se slobodno izabranom gradonačelniku glavnog grada onemogući obavljanje dužnosti. A onaj jedini viÅ¡emilijunski slučaj za kojeg ga se tereti takve je prirode da ako neÅ¡to učiniÅ¡, već će se naći stavka u zakonu po kojem te se može goniti. Ako pak ne učiniÅ¡ niÅ¡ta, gonit će te zbog nemara. Klasičan primjer kako zakonska, sama u sebi ciljano proturječna, infrastruktura staljinističkog tipa – koja za svako djelo nalazi zakon koji će ga sankcionirati – služi kao formalna podloga istovrsnom pravosudno-represivnom aparatu. Sve u svemu, prilično su to tanke optužbe za jednog “lopova nad lopovima” koji si je priskrbio famoznih “200 kaznenih prijava” pa “mora da tu neÅ¡to ima”. Time, naime, u nedostatku pravomoćne sudske presude i krupnih slučajeva pod istragom dežurni razapinjatelji gradonačelnika Bandića podgrijavaju atmosferu linča.

U zadnjem obratu usvojena je Bandićeva žalba i dopušteno mu je obavljati dužnost gradonačelnika. No, Čeka se već udobno smjestila na odavno pripremljenoj čeki i spremno dočekala lovinu prilično neuvjerljivom optužbom koja počiva na pretpostavci smanjene ubrojivosti optuženika. Gradonačelnik je tako, saznajemo, tijekom boravka na slobodi utjecao na svjedoke, i to opet po nekom potpuno efemernom pitanju. S obzirom na godinu koja se vratila, i više nego dovoljno da Čeka ishodi njegov povratak u pritvor. Zanimljivo, sve to u trenutku kad se počeo pripremati za parlamentarne izbore utemeljenjem stranke s naglaskom na rad i solidarnost.

Radi se o tradicionalno lijevim vrijednostima koje izazivaju posvemaÅ¡nje gaÄ‘enje u većine pojedinaca u vrhu vladajućeg bloka lijevog usmjerenja, uglavnom pripadnika druge generacije “crvene buržoazije”. Stoga su ih nastojale promovirati razne lijeve strančice čija se snaga lako može podeÅ¡avati medijskim napuhivanjem odnosno ispuhivanjem anketnog mjehura, kako već potreba nalaže. A kad su ključni izbori joÅ¡ daleko, treba ih napuhavati. ÄŒisto kao pokriće kako bi se opravdao medijski prostor koji im se velikoduÅ¡no ustupa u udarnim terminima da bi komentirajući sve i sva u maniri sveprisutnog i sveznajućeg Puhovskog promovirali svoje ekstremno lijeve, ogromnoj većini naroda potpuno strane i neprihvatljive, vrijednosti. Pritom se joÅ¡ nadaju kako će ih upornim i nadasve zamornim ponavljanjem učiniti druÅ¡tveno prihvatljivim i relevantnim. A vladajućima uvijek dobro doÄ‘e netko tko će pričati ono Å¡to sami misle a ne usude se kazati, barem dok za to ne sazrije vrijeme. S druge strane, s približavanjem parlamentarnih izbora neminovno slijedi ispuhivanje kako bi se izbjeglo rasipanje lijevih glasova.

No, Milan Bandić je pokazao da posjeduje političku moć i karizmu otporne na medijsko “cipelarenje” Å¡to znači da ga se niti “tvrdim” huÅ¡kačkim metodama, a bome ni onim “mekim” anketarskim ne može kontrolirati. Prije svega, pokazao je to na zadnjim lokalnim izborima kad je prvi put pobijedio nastupajući samostalno, nakon Å¡to je istupio iz SDP-a. Å toviÅ¡e, pokazao se pravim penicilinom, ne samo za SDP, već i za ostale mu medijski napuhane instant prirepke. Tako je, primjerice, onog laburističkog “labradora” – koji se silno nakostrijeÅ¡io u onom prvom pohodu na Å ator a pomolio je “njuÅ¡kicu” i u ovom ponovljenom – bez problema sveo na pekinezera. Stoga se u Bandićevu slučaju pokazalo nužnim pristupiti četrdesetosmaÅ¡kim mjerama.

Otok naÅ¡ih dana nalazi se u jugozapadnom rubnom dijelu Zagreba. Potrebe za Å¡palirom “dobrodoÅ¡lice” sastavljenim od trenutnih pritvorenika viÅ¡e nema. Naime, za javno sramoćenje medijski bičevi su se pokazali znatno efikasnijim sredstvom, dok se od preodgoja kao i od ideala, po svemu sudeći, ionako odustalo. Racionalizam je u potpunosti zamijenio idealizam i sve se svodi tek na puku optimizaciju koristi. Osim podgrijavanja loÅ¡e slike “izabranika” u javnosti, te nezaobilaznog sramoćenja, mediji preuzimaju i ulogu fanfara, najavljivača budućih dogaÄ‘aja. U tu svrhu, baÅ¡ kao glodavci bolesti, tako i oni “samo prenose” ispitivanja javnog mnijenja “uglednih” agencija. One svoj “ugled” imaju zahvaliti tome Å¡to su im rezultati ispitivanja javnog mnijenja o provjerljivim dogaÄ‘anjima poput izbora toliko nahereni ulijevo da u trenutku istine doživljavaju opće potonuće. Pritom viÅ¡e energije gube na pojaÅ¡njenje svojih promaÅ¡aja, nego na poboljÅ¡anje metodologije ispitivanja. A zaÅ¡to bi je i poboljÅ¡avali, kad su stvarni rezultati po njih i njihove gazde tako neugodni da je najbolje i dalje glavu držati duboko u pijesku.

Koliko li su tek daleko od istine kad ispituju javno mnijenje o dogaÄ‘ajima koji se naknadno baÅ¡ nikako ne mogu provjeriti? Tako je jedna komercijalna televizijska kuća požurila izvijestiti javnost kako trenutna zamjenica i vrÅ¡iteljica dužnosti gradonačelnika uživa veću podrÅ¡ku od gradonačelnika Bandića. Pitanje je naravno postavljeno tako da se vjerodostojnost odgovora baÅ¡ nikako ne može naknadno provjeriti Å¡to anketara oslobaÄ‘a od bilo kakve odgovornosti. Kao Å¡to su nedavni lokalni izbori pokazali, SDP može doseći dvoznamenkasti postotak glasova samo ako se “zalijepi” uz neku lokalno viÄ‘eniju osobu, obično negdje u sredini prateće kompozicije podupiratelja, taman da se dobro prikrije. Sad je po ustaljenom obrascu i u Zagrebu u tijeku već viÄ‘eni proces umjetnog stvaranja jedne takve persone kojoj će se Partija pokuÅ¡ati “priÅ¡lepati”. Inače, vrijedi primijetiti kako su komercijalne tv kuće – barem kad je u pitanju bespogovorno služenje vladajućoj hobotnici – potpuno neopravdano i nezasluženo u sjeni javne im sestrice. Å toviÅ¡e, njihova pravovjernost i dosljednost u servilnosti u mnogim elementima čak nadmaÅ¡uje Radmanovu mlinicu za mljevenje istine i preraÄ‘ivanje iste u laž. Jer ne treba zaboraviti da tamo u onom mračnom zabačenom kutku, priguÅ¡en na zadnjem kanalu, ipak vegetira jedan Studio 4.

Druga pak komercijalna kuća u sklopu priprema za drugu ofenzivu na Šator slavodobitno objavljuje rezultate ankete koji pokazuju da branitelji u Šatoru nemaju većinsku potporu javnosti. Od te tvrdnje pa do one da jurišnici na Šator uživaju većinsku naklonost Hrvata sasvim je mali koračić, za njih mačji kašalj. Naime, pomalo nekoordinirano, medijski trbuhozborci vladajućih su se zaletjeli i tu tragikomičnu povorku egzibicionista i diletanata već i prije objave rezultata ankete proglasili narodom. I u naglašeno blagom i obzirnom postupanju policije s uličnim izazivačima nereda drug Leka je uočio ugrožavanje ljudskih prava, te s pozicije nadležnog ministra kritizirao ponašanje policije, ne bi li izgrednicima pribavio status žrtve, a sebi zaštitnika ljudskih prava. Usporedno s time uštimani je medijski orkestar intenzivno popratio performance nekog čudaka spremnog život dati za premijera i ministra koji to više nije, samo se pravi da to još ne zna. A pravit će se, prema konzervativnoj procjeni, još nekih desetak mjeseci.

TeÅ¡ko je ne uočiti sličnost ovog medijsko-politikantskog igrokaza s onim već viÄ‘enim prilikom tzv. Facebook prosvjeda iz 2011. kojima se ruÅ¡enjem Vlade i odgodom zavrÅ¡etka pregovora s EU htjelo elegantno rijeÅ¡iti već spomenutu “Oktoberfest” neugodnost. Branitelji su prepoznali rukopis i lucidno ismijali glavnog nalogodavca protu-prosvjeda, stanara KrajiÅ¡ke na privremenom radu u Banskim Dvorima. “Brdo” se zaputilo “Muhamedu” pa ga nevičnog dvosmjernoj komunikaciji – ne teÅ¡kim riječima i urlanjem do dugo u noć ispred njegova stana s ciljem zastraÅ¡ivanja poput medijima simpatičnih Facebook prosvjednika onomad – već ohrabrujućim usklicima pokuÅ¡alo potaknuti na dijalog.

Inače, organiziranje provladinih jurišnih odreda uličnog tipa za napad na nezadovoljnike vlašću retro je pojava čak i iz četrdesetosmaške perspektive. Zadnji put je to bilo popularno još u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Unatoč u nedavnoj prošlosti već viđenom sličnom scenariju, ima ih koji kažu kako iza ovog dejavua stoji američka pamet. Kakav je nauk u modi na društvenim odjelima tamošnjih sveučilišta, ta tvrdnja i ne zvuči baš tako neuvjerljivo. Eh, ako je doista tako, koliko li su samo godina oni u tome iza nas! Čak i sad kad smo nemilosrdno privremeno vraćeni u četrdesetosmu.

A u ono vrijeme, joÅ¡ i prije dvadesetih, orjunaÅ¡ki su juriÅ¡nici nepoćudne prosvjednike na srediÅ¡njem zagrebačkom trgu znali malo proÅ¡arati mitraljezom, o čemu svjedoči spomen ploča postavljena na njegovoj istočnoj strani. Gle čuda, bijahu to baÅ¡ roÄ‘aci ministrice koja naslućujući nepovoljan ishod skorih parlamentarnih izbora već traži “azil” u Ujedinjenim narodima, ni manje ni viÅ¡e nego na mjestu generalnog tajnika. DanaÅ¡nji nasljedovatelji mentalne baÅ¡tine tih “divnih” vremena svoje se želje ne libe nostalgično izreći Å¡to na stupcima opskurnih dnevnih novina, Å¡to na druÅ¡tvenim mrežama. Oni koji ipak ne bi baÅ¡ osobno “Å¡arcem” Å¡arali, samo jadikuju Å¡to se nije produljila četrdesetpeta pa da drugi to čine umjesto njih, dok bi oni samo navijali. I zato ne čudi Å¡to su se devedesetprve povukli u miÅ¡je rupe s kitama cvijeća u rukama kako bi imali čime dočekati Armiju, taj najveći “jugo-brend”, uspije li “stopirati teror Å¡atoraÅ¡a u trapericama”. No, nade su im se izjalovile, cvijeće im je u meÄ‘uvremenu uvenulo a u rukama su im ostale samo kite. Ista će ih sudbina, po svoj prilici, zadesiti i sada kad ih je dopalo u rukama držati Zokine i Lekine karanfile.

ÄŒini se kako ugledni američki stručnjak nije Zoranu M. prodao, a ovaj zduÅ¡no prihvatio, samo – na ovim prostorima autentično – četrdesetosmaÅ¡tvo sa zadahom Orjune, nego i neÅ¡to znatno modernije, neÅ¡to Å¡to seže čak u rane Å¡ezdesete kako to pokazuje slijedeći primjer.

Gdje god vidite nerazumne zapreke, vriÅ¡tite! – zavapio je Zoran obraćajući se nedavno zbunjenim gospodarstvenicima. NaiÄ‘e li ovaj vapaj na Å¡iri odjek u javnosti, Zoran bi uskoro na svakom koraku, čim ga vide, mogao biti dočekan s histerijom nezabilježenom od vremena Beatlesa. Istina, prosječan američki svijet u očima naÅ¡ih ljudi ne slovi kao neÅ¡to naročito inteligentan. No, kakvi li su tek potencijalni Kukuriku glasači u očima američkih stručnjaka za prepariranje javnosti?!

Grgur S.