PREMINUO JE KOMODOR IVICA TOLIĆ

0
900

Odlazak ratnika koji je imao svoj stav: Iscrpila ga je opaka bolest, a još više nepravde koje je doživio. Izrastao je iz tvrdog imotskog kamena, a s 22 godine stao je obranu Hrvatske Rezultat slika za ivica tolić komodor

Ima nekih vijesti za koji biste voljeli da nikad nisu stigle. Takva je bila i ova koja je stigla u subotnje jutro: Otišao je komodor Ivica Tolić.

Hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata, ratnik, nekadašnji eurozastupnik. Pridružio se brigadi svojih suboraca koji više nisu mogli živjeti s nepravdom na ovom svijetu. U noći s petka na subotu, na sam blagdan Gospe od Suza, nazvao me prijatelj Marko i pitao jesam li čula za Ivicu.

Šta je bilo? Nisam imala pojma. Ivice više nema. Nisam mogla vjerovati. Odmah sam okrenula njegov broj mobitela. Javio se njegov sin. I rekao mi: Moj je otac sinoć preminuo.

Kako je to bolno, Bože moj!

A bolno je bilo i Ivici posljednjeg dana njegova života. Petak je proveo u splitskoj bolnici. Toliko ga je boljelo da je to bilo neizdrživo. Njemu, ratniku posebnog kova, čvrstog, nepokolebljivog karaktera, koji se nikada nije žalio.

Zovem redom sve njegove suborce kojih se mogu sjetiti iz Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade. TadijuIvicuTrpimiraMatu, Biloga… ali i one druge koji su se družili s njim.

S velikom tugom o Ivici Toliću progovorili njegovi suborci: Stalno mi je u glavi rečenica koju mi je rekao kao zapovjedniku Treće imotske bojne…

Dan prije 51. rođendana preminuo bivši eurozastupnik i ratni veteran Ivica Tolić

Beskompromisni zapovjednik

Svi su u šoku. I nevjerici. Svima riječi zapinju u grlu.

– Bio je karakter. Čvrst, snažan, tvrd – kaže mi Milan Klarić, njegov suborac, šokiran. Nedostaje mu riječi. Isto kao i Borisu Klapiriću:

– Ivica je priša granicu. Svima nam se to može dogodit – reče.

Zovem i Slavena Zdilara, danas glavnog inspektora Hrvatske vojske, nekadašnjeg Ivičina suborca. Jedva može išta reći od tuge. Čuli smo se, kaže, prije nekoliko dana. I sve je bilo u redu.

– Bio mi je dozapovjednik. Od prvog dana u obrani Hrvatske – reče Slaven, a grlo mu se steže od žalosti.

Bolno je odjeknula vijest među braniteljskom populacijom o odlasku hrvatskog ratnika Ivice Tolića.

Izrastao iz tvrdog imotskog kamena u Vinjanima Donjim gdje je rođen 1968. godine, Ivica je sa samo 22 godine stao u obranu Hrvatske. Nema ratišta koje nije prošao, ne samo u obrani, nego i u oslobađanju Hrvatske. Počevši od Kruševa, preko obrane Zadra, pa sve do oslobađanja hrvatskog juga.

U njegovoj biografiji ostat će zapisano da je bio dozapovjednik, a potom i zapovjednik Treće imotske bojne. Pisat će se i da je bio načelnik Južnog bojišta. Kao i to da je u akciji Maslenica bio na čelu 53. bojne desantno-mornaričkog pješaštva.

Jednako tako ostat će zabilježeno da je bio načelnik Flote Hrvatske ratne mornarice i načelnik Stožera HRM-a. To je tek dio zapovjednih dužnosti koje je obavljao. I to vrlo uspješno. I beskompromisno.

Trebao je postati zapovjednik Hrvatske ratne mornarice. Ali rekli su mu da je mlad. Tada mu je nanesena prva velika nepravda. Nakon svih bitaka u Domovinskom ratu nije dobio priliku zapovijedati HRM-om. A bio je i iznimno školovan časnik Hrvatske vojske.

Uspješno je prošao Zapovjedno stožernu školu u Zagrebu kad je sobu dijelio s Tadijom Barunom i Mirkom Klarićem Bilim, a jednako tako uspješno je prošao i NATO-ovu školu u Rimu.

Usprkos svim tim karakteristikama, zapovijedanje je dano drugim ljudima.

Ivica se tada već razbolio i otišao iz hrvatskog vojnog sustava. Otpočeo je bitku za svoje zdravlje, za svoj život. I činilo se da je tu bitku dobio. U moru stručnjaka kojima se obratio, posjećivali smo istog liječnika, slušali iste savjete. Ivica se bio sjajno oporavio. Tako je barem izgledalo.

U naponu životne snage, nije mogao mirovati. Dodatno se obrazovao na ekonomiji i strojarstvu. Bio je aktivan i u svijetu branitelja koji su otišli u mirovinu, posebno u Zboru veterana gardijskih brigada. Imao je takvu karizmu da su ga svi htjeli vidjeti u svojim redovima. Na listi HDZ-a ušao je u Europski parlament i otišao u Bruxelless.

Velika nepravda

I tamo je, kao i u vojsci, pokazao da ima svoj stav. Nije podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije, rekavši kako je “spreman podržati svaki prijedlog koji vodi zaštiti dostojanstva žene, ali kako nikada neće podržati pokušaje nametanja rodne ideologije niti bilo koji pokušaj nametanja novih ‘vrijednosti’ perfidno ubačenih pod maskom zaštite prava žena. To bi bilo u suprotnosti s mojim osobnim svjetonazorom, ali i svjetonazorom birača koji su mi dali svoj glas na izborima”.

Nadređeni mu to nikada nisu oprostili, pa tako Ivica Tolić nije uopće bio kandidat za EP na proteklim izborima. Tada mu je učinjena druga velika nepravda.

Oni koji su pratili njegov rad u Bruxellesu znaju i da je Ivica bio jedan od onih koji se usprotivio smanjenju prevođenja na hrvatski jezik, zbog čega je, zajedno s kolegicama u EP-u, uputio pismo predsjedniku Europskog parlamenta, te Predsjedništvu EP-a i glavnom tajniku EP-a.

Uvijek je imao svoj stav i nije se bojao reći što misli. Svoj hrvatski identitet i svoju katoličku vjeru nikada nije zatajio. U tom znaku je pobjeđivao. U Boga se uzdao, njemu se molio, njemu je otišao.

Iscrpila ga je opaka bolest a još više nepravde koje je doživio. Nikad se nije žalio, samo je znao reći: Snježe, sve znaš. Volio je svoju Hrvatsku. Volio je svoj hrvatski narod. Mogla bih ga nazvati srcem vatrenim, hrabrim, beskompromisnim.

Sad je otišao na raport Gospodinu i pridružio se plejadi hrvatskih ratnika na onome svijetu koji su bili spremni umrijeti za svoje ideale. bpz.ba

 NASLOVNICAHRVATSKA 

VIŠE NA WEBU