Škoro je Stankovića predstavio poluinteligentom i zalupancem i iako nije imao prilike u najvažnijim pitanjima pokazati u čemu je i zašto drugačiji od najozbiljnije konkurencije, jasno je pokazao nebesku udaljenost od blata iz kojega strše šape tipova kao Stanković. Stanković je u tom ponižavajućem statusu i položaju imao, dobrim dijelom upravo zbog Škorine apsolutne dijaloške, kulturološke i intelektualne nadmoći i puno sreće. Recimo, na inzistiranje o natječaju za direktora Orfeja, a pošto se radi o HRT-u u najširem smislu, malo konfliktniji čovjek od Škore bi ga pitao: “Prema kojem ste natječaju i u kakvoj konkurenciji vi Stankoviću dobili ovaj termin i ovu emisiju?”.
Jučerašnja emisija HTV-a “Nedjeljom u 2” zorno je istaknula jedan od ključnih uzroka dugogodišnjeg valjanja Hrvatske u živom blatu. Na Stankovića odavno ne treba trošiti riječi, a pogotovo ne na njegova osobna idejna ili vrijednosna stajališta, na što se većinom zalijepe kritičari s tzv. desnog spektra pa kvalificirajući ga u rasponu od “komunjare”, “jugoslavenčine” do “četnika” i “srbende”, zapravo amnestiraju tragičnu činjenicu da tako neuk, intelektualno zapušten čovjek već 20 godina snažno utječe na odabir i stvaranje tipa javnih osoba, koje u pravilo obilježavaju hrvatsku svakodnevnicu.
Činjenica da takva osoba silno utječe na stvaranje javnih standarda u Hrvatskoj, gotovo da i nema uzročno-posljedične veze sa samim Stankovićem, pogotovo u društvu s potpuno razorenim pravilima stvaralačke konkurentnosti, jer i s najvećeg dijela kritičkog spektra polazi se od toga da takvog neukog i zapuštenog novinara zamjeni “naš” pajdaš, svodeći odnose na naše i njihove, a ne na minimum nužne kvalitete autorskog novinarstva. Stanković je proizvod opasnog i bolesnog državno-političkog poretka koji na tisuće važnih pozicija dovodi za ruku jednako toliko “stankovića”, a oni onda, ovisno o javnoj dostupnosti pozicije dnevno štancaju kolone vlastitih klonova, razarajući minimume društveno poželjnih mjerila i svode cijeli društveni poredak na svoju razinu.
Zato se kritike i fokusiraju na tip zahtjeva – neću njega, hoću svoga. I zato Hrvatska tone. Čisto novinarski i autorski, uz to i s minimumom intelektualne informativne znatiželje jučer je bilo normalno očekivati da se s Miroslavom Škorom, potencijalnim kandidatom za predsjednika Republike pokuša raspraviti i pred očima golemog broja gledatelja rasvijetliti razloge tolikog početnog interesa svih društvenih skupina za Škorine najave ozbiljnih državno-političkih promjena. Ne toliko zbog samoga Škore, iako je kao inicijator tih rasprava itekako zavrijedio i on takav pristup, nego zbog toga da se nasuprot dugogodišnjim polemikama i javnim sukobima oko potpuno površnih pitanja i još površnijeg personalnog svrstavanja iza proizvedenih političkih mediokriteta, konačno zaviri ispod površine društvenih pojava i pokuša pronaći uzroke slabosti, te javni razgovori usmjere u tom pravcu. No, to treba znati.
Stanković se odmah na početku emisije potvrdio kao diletant, postavljajući pitanje Škori o razlogu i fokusiranosti njegovog interesa za promjene ustava, umjesto, kako misli Stanković, neupitne potrebe i interesa ljudi, da se raspravlja o ekonomskim pitanjima? Škoro ga je poučio da je društvena uvjetovanost ekonomije i političkog poretka abeceda znanja o društvenim odnosima, stoga je bilo očekivati da Stanković nakon takvog primitivnog pitanja, barem donekle pokuša spasiti čast i usmjeri razgovor u pravcu testiranja Škorinog znanja o konkretnim efektima državno-političkog poretka na nacionalno stvaralaštvo uopće, tako i u ekonomiji.
No, baš na toj točki emisije moglo se vidjeti sva tragična zapuštenost Aleksandra Stankovića, jer uz blijedi izraz lica i prilično tup pogled koji bi s vremena na vrijeme neoprezni redatelj ponudio na ekranu, razgovor je usmjeren na pokušaj ukupnog predstavljanja Škore kao jednoga od mnogih, koji se pojavljuju u hrvatskoj politici. Zato je slijedio niz pitanja o tzv. osobnim preferencijama i karijernoj prošlosti Miroslava Škore, uz voditeljsko obrazloženje da javnost mora sve znati o potencijalnom predsjedniku. Točno. No, kada je Stanković i uopće mainstream u hrvatskim medijima u pitanju, kao i sve važno to načelo je toliko isprostituirano, da više baš nitko ne vjeruje koliko crno ispod nokta, da novinar postavljajući takva pitanja nastoji zaštititi željenu visoku razinu državnih funkcija od potencijalnih uljeza.
Škorin potencijal, barem prema prvim njegovim porukama leži upravo u tome da se jasno predstavi drugačijim, a Stanković je kreirao ili su mu kreirali emisiju, koja to treba onemogućiti. Takva su bila pitanja, a potenciranje Sanadera, Mesića, njihove navodne bliskosti sa Škorom ili potpore u slučaju Mesića, dodatna su ciljana sidra, koja su Škoru imala prikazati kao – ništa novo.
Jasno je također kao dan da, iako je njegov intelektualni domet na razini interesa je li ugrizao vuk magare ili magare vuka, Stanković nije posve sam kreirao takvu koncepciju razgovora sa Škorom. Previše je imaginacije bilo potrebno za kreiranje koncepta u kojemu će se, ili potpuno zaobići, ili smanjiti na minimum mogućnost otvaranja razgovora o ozbiljnim državno-političkim i sistemskim pitanjima, koje je do sada jedini Škoro kandidirao, a sve s očitom namjerom da ga se onemogući prikazati drugačijim od političke konkurencije. Škorin potencijal, barem prema prvim njegovim porukama leži upravo u tome da se jasno predstavi drugačijim, a Stanković je kreirao ili su mu kreirali emisiju, koja to treba onemogućiti. Takva su bila pitanja, a potenciranje Sanadera, Mesića, njihove navodne bliskosti sa Škorom ili potpore u slučaju Mesića, dodatna su ciljana sidra, koja su Škoru imala prikazati kao – ništa novo. Cilj stvaranja takvoga dojma je, zašto se mučiti, zašto izlaziti na izbore vi kojima se sve to gadi, kada su svi isti. A kada su svi isti, obično se nema razumnog razloga mijenjati. Isti vrag, jel tako?
Čak i u tom konceptu, koji je po ironičnom pogledu i izrazu lica s blago prikrivenim sažaljenjem, i podrugljivim, a umjesnim zaključcima o kandidaturi za gradonačelnika Gospića, papi Franji i Staljinu, Škoro je sugovornika predstavio poluinteligentom i zalupancem i iako nije imao prilike u najvažnijim pitanjima pokazati u čemu je i zašto drugačiji od najozbiljnije konkurencije, jasno je pokazao nebesku udaljenost od blata iz kojega strše šape tipova kao Stanković. Stanković je u tom ponižavajućem statusu i položaju imao, dobrim dijelom upravo zbog Škorine apsolutne dijaloške, kulturološke i intelektualne nadmoći i puno sreće. Recimo, na inzistiranje o natječaju za direktora Orfeja, a pošto se radi o HRT-u u najširem smislu, malo konfliktniji čovjek od Škore bi ga pitao: “prema kojem ste natječaju i u kakvoj konkurenciji vi Stankoviću dobili ovaj termin i ovu emisiju?”.
Isto se odnosi na moralnost prihvaćanja tzv.otpremnine. U čemu se vidi minimum morala da netko tipa Stanković bez ikakve konkurencije, bez ikakvih usporednih mjerila izvrsnosti godinama u državnoj tvrtci prima golemu plaćurinu za isporučene usluge, koje u pristojnoj Hrvatskoj ne bi bile dostatne ni za kuhanje kava iza javne pozornice? Zato je još jednom ova emisija bila zorni pokazatelj blata u kojemu se Hrvatska valja godinama i iz koje ju tipovi i poredak koji je ozakonio valjanje u blatu s takvim tipovima, ne mogu izvući. Škori se ova emisija jako isplatila, iako nije imao izgleda pokazati ono za što bi ga trebalo pozivati u takve emisije. Uz još jednu potvrdu dijaloške gospodštine, koja nije dovoljna za pobjedu na predsjedničkim izborima, ali je važna, sa svojim suradnicima mogao je razotkriti strategiju poretka, koji će na sve načine pokušati nametnuti umjesto ozbiljnih nacionalnih pitanja, koja je otvorio i na kojima može pokazati razliku u odnosu na konkurenciju, dijaloški banalan koncept u kojima razlike neće biti uočljive. To onda ide na ruku čuvarima poretka ili svima koji ništa ne bi mijenjali, jedino bi umjesto nje i njega došao ovaj ili onaj.
