Oj drugovi, jel` vam žao; rastanak se primakao

Fred Matić mogao je biti apolitični heroj Vukovara i borbe za hrvatsku samostalnost. Imao je sve predispozicije. Obrana Vukovara, logor, djelatnost u OSRH. Ali ne. Matić je odlučio ići putevima Partije.

Najprije kao savjetnik Josipovića, a potom kao „nestranački“ ministar u Vladi Zorana Milanovića. Iako je njegov ratni put (kojeg mnogi osporavaju) bio preduvjet za preuzimanje Ministarstva branitelja, a ujedno i dobar temelj za razumijevanje branitelja, Matić se od početka pozicionirao kao stranački čovjek koji branitelje ne razumije, vrijeđa, omalovažava, a svom šefu poslušnik je kao niti jedan drugi ministar.

Matić opet laže

U njegovoj beskrupuloznosti najveći je dojam ostavilo iscrtavanje novinarima po ploči primanja jednog stopostotnog invalida Domovinskog rata pokušavajući ga tako diskreditirati u očima javnosti. Nastavilo se to prostačkim izjavama na račun predsjednice Grabar Kitarović u izbornoj noći. Kulminacija je uslijedila prošli tjedan kada je denuncijatski pred novinarima palamurdio o dostojanstvu branitelja s cijenom od 20 milijardi. Iako se radilo samo o nacrtu prijedloga zakona, gdje je svoj prijedlog mogla dostaviti i baba Manda iz Hrvatskog Polja, što joj ne osigurava da će i njezin prijedlog proći, Matić je varanjem javnosti sve sabrao i došao do velikih 20 milijardi kuna.

Trebao je samo taj iznos pomnožiti s 20 pa bi dobio, po relevantnim ekonomskim ekspertima, cifru štete koju je aktualna Vlada, u kojoj je, nažalost, i Matić ministar, počinila Hrvatskoj u svom mandatu. Po tome se čak i ovih, izmišljenih Matićevih 20 milijardi, čini vrlo malo. A Matić bi morao znati, a vjerojatno i zna, da zdravlje, dostojanstvo i životi hrvatskih ratnika jednostavno nemaju cijenu. Ali cijenu nemaju niti ljudi poput Matića. Njegovu beskarakternost, sebičnost i amaterizam ne može platiti niti Zoran Milanović. Ili možda može. Ministarskom plaćom nakon naglog ozdravljenja od PTSP-a. Sljedeći korak bio bi da se Matiću uruči plaketa za čudotvorno ozdravljenje, a istu bi mu mogao uručiti njegov kolega, ministar Varga. Na svečanosti, upriličenoj državnim novcem, posebni gosti za razgaljenog Matića mogli bi biti Angelina Jolie i Rade Šerbedžija.

Predsjednica u Njemačkoj čuva domovinske vrijednosti

Dok Matić i njemu slični pustoše zemlju kojom vladaju, državnica Grabar Kitarović krenula je u vanjskopolitičku inicijativu. Otvaraju joj se redom sva vrata najutjecajnijih država svijeta. Prijateljska Njemačka fokus je hrvatske vanjske politike, barem ponovno postaje, ako to zaslugom Milanovića i Josipovića nije bila. Predsjednica je dobro učinila kada je njemačkom predsjedniku Gaucku suptilno replicirala kako Hrvatska nije dio Zapadnog Balkana, već punopravna članica EU i NATO-a i kao takva važan subjekt međunarodne i sjeveroatlanske politike. Također, dobro je da je predsjednica primijetila Gauckovo nespretno baratanje pojmom „građanski rat“.

Raduje činjenica kako na čelu države konačno nakon Tuđmana imamo nekoga tko se neće libiti suprotstaviti sugovornicima, ma kako moćni oni bili, ako će to koristiti ugledu Hrvatske. Ne dvojim da bi se Josipović, Milanović i Pusić s takvim terminima i složili, štoviše poduprli nastojanja srbijanske diplomacije da Domovinski rat prikaže „konglomeratom loših politika“. Predsjednica stoga pokazuje ne samo zavidno razumijevanje međunarodnih tokova, već i daje tu notu domoljublja koja je za vrijeme dvojice bivših predsjednika toliko nedostajala.

Ode Tito preko Sljemena

Po povratku iz Njemačke, predsjednica je imala pune ruke posla. Trebalo je očistiti Pantovčak od biste jednog od najkrvoločnijeg svjetskih diktatora. I ne samo bistu, trebalo je očistiti preko stotinu predmeta što ih je ovaj svjetski hohštapler i bonvivian donosio s različitih krajeva svijeta družeći se nerijetko s kolegama diktatorima. Predsjednica je i tu pokazala građansku i državničku hrabrost suočivši se s lošim povijesnim razdobljima u hrvatskoj povijesti. Jer treba biti iskren i reći: Tito je bio zločinac, i to jedan od najvećih. Ubijanjem svog, vlastitog naroda, on je neporecivo zauzeo mjesto među najgorim sinovima našeg naroda, te kako takav ne smije biti javno slavljen i čašćen.

Tito se nije razračunavao samo sa neprijateljima, on je i na čelo KPJ došao na način da je Staljinu cinkao svoje drugove komuniste i njihovim ubojstvima zasjeo na čelo jugoslavenskih komunista. Takav čovjek ne smije biti uzor mladim generacijama. Poznato je Meštrovićevo svjedočenje o Titu. Kad ga je Meštrović priupitao zašto je dopustio tolike jezive zločine nad Hrvatskom vojskom na Bleiburgu i poslije njega, Tito je mrtav hladan odgovorio: „morao sam pustiti Srbima da se zadovolje“. Takvom čovjeku nije mjesto u Predsjedničkim Dvorima, simbolu hrvatske nezavisnosti i borbe protiv crvene zvijezde petokrake.

Allegro Barbaro ponovno jaše

Baš kad sam pomislio da smo se konačno odmorili od Ive Josipovića, razočarao sam se. No, kad bolje razmislim nemam zašto biti razočaran. Ivo Josipović pokazao je svoje pravo lice. Ponajprije ga je pokazao kad je pristao pisati na portalu čiji je glavni urednik Drago Pilsel. Drago je jedno vrijeme trebao biti analitičar bivšeg predsjednika, ali je potom izletio poslije pritiska medija kada je napisao jedan vulgaran i prostački tekst. Josipović je u svojoj kolumni hrvatske branitelje nazvao „šatorašima“, stavljajući se tako uz bok štakorašima kojima hrvatski branitelji personificiraju rušitelje neprežaljene im Jugovine. Josipović se potpuno raskrinkava kada kaže kako je otišao u šator jer ne bi mogao podnijeti da nije nešto pokušao napraviti.

Dakle, on u šator nije otišao zato da doista pokuša pomoći braniteljima, već da opere odgovornost sa sebe. Nešto slično, prije dvije tisuće godina, napravio je Poncije Pilat. Opravši ruke pred pravednikom i Istinom, on se nije spasio, već naprotiv, ostao zabilježen u povijesti kao kukavica i čelnik koji se svima pokušao svidjeti. Kasnije će ni kriv ni dužan „uletiti“ i u Apostolsko vjerovanje. Ali znali su apostolski oci zašto baš Poncija Pilata stavljaju u Vjerovanje. Kako bi bio vječna opomena svim kukavicama i beskičmenjacima. Šteta za Josipovića što je agnostik. Da je vjernik, možda bi mu i bilo spasa.

Potpuni sumrak Vesne Pusić

Političku karijeru Vesni Pusić neće zapečatiti desnica. Bože sačuvaj! Zapečatit će je mladi jurišnici iz njezine strančice. Po mnogima najuspješniji župan u državi, Matija Posavec krenuo je u realizaciju potpunog lobotomiziranja vrha HNS-a. Dovevši HNS na samo 2% potpore, Pusićka se prometnula u jednu od najomraženijih političarki u zemlji. Izlaznu strategiju Becna je vidjela u kandidiranju za Generalnu tajnicu UN-a. Ali, ne samo da Vesnica neće dobiti agreement od matične Vlade i predsjednice, već će ta podrška izostati i od matične stranke.

Vesnicu čeka sudbina njezinog prethodnika Čačića. Ali s jednom malom razlikom. Čačić će se u HNS, kad ga preuzme Posavec, vrlo vjerojatno vratiti. Vesnici će povratak ipak biti onemogućen. Moći će se zadovoljiti eventualno s Antifašističkom ligom brateca Zorana.

Bal jugonostalgičara u Gradskoj vijećnici

Upravo ova asocijacija osnovana je kako bi, prema riječima osnivača, branila zemlju od najezde fašista i ustaša. Podsjetilo me to na jedan niskobuđetni finski horor „Snijeg“ u kojem jedno adolescentsko društvo negdje u finskim snježnim stepama nailazi na zombije naciste koji su uskrsnuli 70 godina nakon Drugog svjetskog rata. Ne znam u kojem su predjelu Hrvatske „antifašisti“ naišli na ustaše zombije, ali uvjeren sam da ako bi ih i sreli, pobjegli bi u šumu glavom bez obzira. Kao i 70 godina ranije. Naravno, svima je jasno kako se ova jugofilska asocijacija nije osnovala kako bi građane branila od zombija, već kako bi afirmirala zločinački komunistički režim i njegovo nasljeđe, kao i lik i djelo voljenog maršala.

Da budemo precizni, antifašizam kao civilizacijska vrijednost ima svoj značaj u svjetskoj povijesti. Ali antifašizam kako maska za komunizam nema opravdanja. A upravo se o tome ovdje radi. Zoran Pusić kaže kako je antifašizam ustao u obranu demokratskih vrijednosti nasuprot fašizma i nacizma. S tim se mogu složiti. Ali komunisitčki antifašizam jedan je totalitarizam zamijenio drugim, jer je prava borba počinjala po završetku Drugog svjetskog rata. Partizanima, pardon, antifašistima, tada neprijatelji nisu bili Nijemci i ustaše, već goloruki narod, djeca, starci, svećenstvo i inteligencija. Jednom riječju, klasni neprijatelj. Trebalo je očistiti hrvatski narod od nositelja uljuđenog i inteligentnog sloja kako bi tifusari, pardon, partizani, mogli zasjesti na sve važne funkcije i osigurati si neograničenu vlast. Eto, za takav sustav vrijednosti danas se bori Antifašistička liga, što ju čini protudržavnom organizacijom. Sva sreća da je jugoslavenskom orgijanju došao kraj.

Otišla je Titova bista, a sa suđenja bivšim udbašima uskoro će iz prijateljske zemlje Njemačke zapuhati vjetrovi lustracije. Gotovo sam siguran da će i u tome Antifašistička liga ponovno vidjeti prikaze u nacističkim odjelima.

Tomislav Stipić