PREDSTAVLJAMO VAM MARU VUKADIN”BABU OD NAŠEG NAČELNIKA TOMISLAVGRADA IVANA VUKADINA”PREDLOŽENOG ZA NOVOG                                 MANDATARA VLADE  HERCEG-BOSANSKE-ŽUPANIJE

Ako vas put nanese kroz Mandino Selo kraj Duvna smješteno na sjeveroistočnom kraju Duvanjskoga polja sigurno ćete na polovici sela zapaziti jednu veliku murvu pod kojom uvijek sjede ljudi, žene, djeca, momci i djevojke. Svake nedjelje pod Joskanovića murvom vode se važni razgovori o najnovijim cijenama, politici, modi, Dinamu i mnogo čemu drugom. Ipak u tolikoj gomili, obično okupljenoj nedjeljom, upast će vam u oči starica izborana lica, na kojemu se ocrtavaju sve nevolje, bri­ge, boli, patnje i radosti jednoga života. U nemoćnom tijelu i izboranom licu vidi se život, vjera, vjera u život, vjera u Boga i čovjeka.

Nema mještanina koji vam ne bi znao reći da je to Joskanovića baba, neumorna žena koja još i danas u 85-oj godini života prede i čuva svoju unučad.

„Rođena sam za Vrane Jozipa“, počet će baba priču, priču života, priču o nevolji i radosti. „Kod sedmero braće bila sam jedina ženska. Budući da je otac bio star a braća mala, morala sam zajedno s majkom zarađivati crni često znojem i krvlju na­topljeni kruh.

U neimaštini nas je zatekao Prvi svjetski rat. Neizdrživa bi­jeda i glad posjetila je i našu i inače siromašnu kuću. Često sam morala od ranoga jutra do kasno uvečer prati rublje bogati­jih obitelji da bih dobila šaku ječma za sebe, braću, staroga oca i majku. Sjećam se jedanput sam dobila malo više ječma u selu koji je moja majka ispržila i podijelila djeci. Za sebe je ostavljala najmanje. Ja sam dobila jednu šaku. Bila je to moja hrana za jedan dan kod tuđih goveda koje sam čuvala. I bila sam sretna jer sam imala čak cijelu šaku prženoga ječma. Ipak, najčešća hrana meni i mojoj braći bilo je zelje ili obična trava bez začina, od čega su se crijeva prevrćala. Ipak s pomoću Božjom prošao je i rat, te smo nekako stali na noge. Čuvali smo seoska goveda da bi preživjeli. Bio je to život od danas do su­tra. Život za koru kruha. Ali Gospa je pomogla. Nikada ja, moj sinko, nisam zapustila sv. misu ili molitvu. Krunica me je pratila kroz život.

Poslije rata sam se udala u vrlo imućnu obitelj. Došla sam u kuću s četvero čeljadi. Veliko imanje je tražilo i radnike te sam često sama s mužem radila od ranoga jutra do mraka. I pored tolikog posla i muke rodila sam osmero djece. I hvala Bogu, nije mi žao. Ponosna sam na svojih 6 sinova koji su sada zreli ljudi, katolici. Još kao mlada žena dobila sam padavicu. Sjećam se, bilo je to noću. Išla sam umorna i trudna kroz visoku travu. Iznenada me za haljinu otraga uhvatio pas koji se odnekud po­javio. Izbezumljena od straha, nisam znala što je to. Taj strah prouzrokovao je padavicu koja je tek u starosti pre­stala.“

„Ali moj sinko nije to sve, reći će baba, proživila sam ja i Drugi svjetski i njegove teške posljedice. Bogata kuća je ostala bez igdje ičega. Danas sam sretna, mirna. Imam hvala Bogu svega i svačega. Ni s jednom od 6 nevjesta nisam se nikada posvađala. Sinovi su se podijelili, ali su oni uvijek u mome srcu zajedno. Ne prođe dana, a da za svakoga ne izmolim barem po jednu kru­nicu. Danas  živim  okružena  s  34  unučadi  i  praunučadi od kojih je jedna časna sestra i jedan sjemeništarac.“

Na slici je baba Mara s dijelom svoje unučadi i praunučadi. To je eto, sažeta povijest babe Mare, povijest koja je svjedodžba da se vjerom u Boga može sve postići. Povijest iz koje se ima što naučiti.

Krešimir Počitelj

prenio Mladen LJUBIĆ -VAJTA