Dok hodimo ovom zemljom, sluge smo svoga Gospodina ili njegovi suradnici, ako nam riječ sluga stvara nelagodu. Bog Otac rekao je to Isusu, a on prenio na nas. No, znamo li zapravo koja je naša uloga?
Donesimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno.
Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike
»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«
Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.
Nema nam, dakle, druge nego zahvaliti Bogu na svemu onom vremenu koje nam je darovao da slobodno možemo disati. Uz to je samo time učinio puno drugih stvari u našemu životu. Mogli smo činiti dobro, nekoga voljeti, izroditi djecu, dokazati se u svojoj struci, ma jednostavno odlučiti se hoćemo li s Bogom ići ili ne. I što god da smo učinili svi su računi bili plaćeni. Isus ih je platio na križu.
Sjetimo se toga na početku ovoga Velikog tjedna. Ne dopustimo da nam neodgovorni odnose sjećanja i ruše simbole naše vjere. A puno smo toga već nažalost dopustili. Tako u 5. nedjelju korizme, koja se još naziva i Gluha, obično nismo prekrili slike i križeve kao podsjetnik da se saberemo jer Bog naš odlazi na križ kako bi nas spasio. Propustili smo to važno vrijeme, ne propustimo ga sada u ovom velikom tjednu.
Zaboravimo pri ovome na onu priču o sveopćem bratstvu u kojem se ne zna tko je tko, ni je li žensko ili muško. Bog to nikada nije želio. On nas odgaja kao pojedince, vrijedne članove određenih zajednica koje se onda kao takve okupljaju u sveopću zajednicu nazvanom Crkva. Poslušamo li onu ispraznu priču prepustit ćemo se pohlepi, jednaku ovoj koja danas vlada. Ako i proizvedu cjepivo za koronavirus, bit će skupo jer ga proizvode privatnici koji trče samo za dobitkom. A da je to učinila država, čija je briga skrbiti za sve svoje članove, bilo bi to sasvim nešto drugo.
Pročistimo zaista misli ovih dana. Naš je Bog jedini pravi put. S njim se može biti i uspješan, i poznat, i radostan, i zdrav, i… Ali to nije samo u službi nas, nego i onih oko nas. Kako da svijet tada ne bude bolji i lijep!?
