…Ti odlaziš, a mene razdire strah da nećeš biti sretna. Ti oblačiš bijelu haljinu, a meni svaka ura nemirom pjeva. Želio bih umrijeti, jer on ti prsten u znak vjernosti pruža i uživa u tvom pogledu.
Danas kiša neumorno pada i sluti patnju u vlažnom jesenskom danu i nije to slučajno tako. Trulo je lišće, trula je jesen, ali lako mi je za ovu jesenju trulež, ona je prolazna.Trulo je previše toga u meni i oko mene dok vrijeme se neumorno valja rijekom trajanja. Ti odlaziš i ne slutiš koliko mi srce pati. More sumnji u meni se jača, a pred očima vidim samo tvoj lik koji mi izmiče u praznoj daljini ovoga mutnog jesenjeg dana. Oh, da te mogu zaustaviti, da te smijem zaustaviti, da te imam pravo zaustaviti i zagrliti…Ubija me taj prokleti osjećaj da s njim nećeš biti sretna, a tako sam nemoćan pred ovim izazovom što me do srži razdire i pretvara u ogoljelu ruševinu gdje me i najmanji pokret guši. Bježim u tajanstvena prostranstva, a pobjeći ne umijem i ne mogu pa se spotičem na svakom načinjenom koraku. O, Bože, Ti gledaš s visine, ne znam činiš li išta, ili sam slijep pa ne vidim, ali te molim da me izbaviš iz ovog dubokog mora nesklada u kojemu mi radost olako oteta. Sam ne mogu objasniti ovaj skučeni osjećaj koji me guši. Trebao bih se pročistiti od vlastitih želja i nadanja, ali to je izvan moje moći. Sve to je zbog Paole…
