Još od vremena kralja Zvonimira Knin je središnje mjesto i mitsko središte hrvatske državnosti. U Kninu su i Srbi i Hrvati kroz povijest formirali svoj nacionalni identitet. Danas i oni kojima je povijest i politika zadnja rupa na svirali znaju za izreku kako su Srbi ubojice, a Hrvati izdajice. O tome je davno pisao vrhunski cinik Antun Gustav Matoš.
Ali, kako se kaže u Hrvatskom saboru, ”džabe”. Srbi već od 5. kolovoza ”neke” povijesne godine ne ubijaju. Nisu u formi. Međutim, oporavit će se oni i dignut će formu. Ne bojim se ja za njih. Ali, zato Hrvati ne padaju u formi. Izdaju ”sve u šesnaest”, samo im treba pružiti priliku. Na dnevnoj bazi.
Koliko ste puta pročitali kako je Lijevu našu ”onog” povijesnog kolovoza napustilo oko 250.000 Srba? Kako je na Fejsu napisala Ana Bjelousov: ”Užasssss!!!” Za 300.000 tisuća Hrvata izgnanih iz SAO Krajine i oko 100.000 iz Vojvodine nema ni riječi.
Ovih je dana u Saboru izašla za govornicu zastupnica koja je ”onog” kolovoza 1995. godine imala osam godina te nam je dirljivim riječima dočarala kako je doživjela odlazak iz Knina. I lijevi i desni narodni zastupnici ispratili su je pljeskom.
Nije spomenula koliko su godina tog kolovoza imali njeni roditelji, jesu li tada, ili kasnije čuli za Milu Martića i njegovu miliciju, Knindže kapetana Dragana, Vukove s Vučjaka, Škorpione, Bele orlove, Crvene beretke, Arkanovce, za Srpsku vojsku krajine, za Šiltove, Šešeljevce, Alfe, postrojbe Dušana silnog…?
Jesu li ikada čuli za ”jednu djevojčicu u plavom kaputiću iz Vukovara”, koja je svojim zaplašenim očima govorila daleko više od današnje Anje u Saboru. Naši vrli zastupnici u Saboru sigurno su čuli za tragični slučaj djevojčice Zec, ali sigurno pojma nemaju, kao ni ta Anja, o 405 ubijene djece u Domovinskom ratu, a za koje se nitko nikada neće pojaviti u Saboru s pitanjem tko je odgovarao za njihovu smrt.
Gledam slike koje je Stipo Majić objavio na Fejsu. Kolone traktora, kamiona, automobila koji idu prema Sremskoj Mitrovici, natovareni frižiderima, televizorima, hladnjacima… Plijenom nakon tragičnog 18. studenog 1991. godine.
Ministar branitelja odlazi u Grubore
Za to vrijeme Anjini su sunarodnjaci naše branitelje i civile strijeljali na Ovčari i u bolnici, a ostale odvozili u logore u Srbiju. ”Djevojčici u plavom kaputiću” nije bilo nikada omogućeno da izađe pred Sabor RH. Njoj ne treba emocionalna manipulacija, niti bi doživjela ovakav pljesak kao naša Anja. Štoviše, ministar branitelja će otići u Grubore i pokloniti se grobovima pet ubijenih Srba nakon akcije ”Oluja”.
Branio sam u tom procesu saborskog zastupnika Željka Sačića koji je, nakon tromjesečnog zatvora, na kraju bio oslobođen. Ako su za Hrvateke Grubori ekvivalent onoga što su u Domovinskom ratu doživjeli Hrvati, onda je Matoš imao pravo.
Dana 13. i 14. veljače 1945. godine, njemački je grad Dresden doslovno bio sravnjen sa zemljom mada je Drugi svjetski rat tada već bio odlučen. U gradu nije bilo nacističkih vojnika. Britanci su 37 sati bombardirali grad i ubili skoro 30.000 tisuća civila. Mislite li da su se saveznici ikada ispričali za taj avio-genocid? Objašnjenje je u pravilu bilo lakonsko: Njemačka je napadač, agresor pa je sama bila kriva i za Dresden…
Dobro, mi smo danas drugačiji ljudi, humaniji i objektivniji, a ni ovo nije bio Drugi svjetski rat… Ovo je za agresore i njihove pristalice bio samo neki ”građanski rat”. Krivnja je bila, naravno, obostrana kao i zločini. Uostalom, što ste vi radili u Jasenovcu…
Obljetnica napada na Dalj
Ovu kolumnu pišem 1. kolovoza, na dan kada je prije 29 godina agresor, čijim podupirateljima se danas plješće u Saboru, smaknuo 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG-a i 4 pripadnika Civilne zaštite. Policajci su šest sati branili policijsku postaju u Dalju. U obrani nije bilo zarobljenika, niti mitskih traktora s američkim ambasadorom na čelu kolone.
Od 39 ubijenih nitko nije imao djece da se jednog dana s ”djevojčicom u plavom kaputiću” pojavi pred Tomaševićem, Ankom Taritaš Mrak, Radom, Vili Matulom, Katarinom Peović, Uršom Raukar…i doživi aplauz. Premda i neiskren…
I hvala Bogu, ima i nas pametnih, makar bili i akademici. Tako nas je akademik Zvonko Kusić riješio nekih povijesnih stigmi. Kaže naš Zvonkec: ”Dolazak Miloševića u Knin skida stigmu da su Srbi protiv hrvatske države”. Akademik je u pravu. On zna da je Milošević trebao doći u Knin puno ranije. Recimo, odmah nakon što je tenkovima sravnjena policijska postaja u Dalju, negdje oko 1. kolovoza ljeta Gospodnjeg… Da je onda Milošević došao u Knin, naravno preko Zagreba, koja bi to izdajnička fešta bila…
Nema tu ni cinizma ni jeftine ironije. Naš narod i narodnosti pokazao bi zorno koliko je retrogradni i zaostali Anton Gustav Matoš bio u krivu kada je nas, progresivne ljubitelje Juge, proglasio izdajicama. Ali, ovaj skidač stigmi, Milošević, može sada napokon, u starom srpskom kraljevskom gradu Kninu, početi skidati stigme. Prije 29 godina vjerojatno bi skidao glave onaj drugi, nikad prežaljeni – Sloba Milošević. Samo da je došao u priliku.
Hoće li zločini iz Domovinskog rata biti gurnuti u ‘zonu sumraka’?
I još nešto, pozitivno. Bio sam do sada prilično skeptičan prema rahitičnom humoru naših akademika. Sada sam Kusićevim cinizmom ugodno iznenađen, ali ne i uvrijeđen. Stigma ”da su Srbi protiv hrvatske države” humor je ravan NewsBaru na N1. Inače je to ekipa kolektivno operirana od humora. Operacija je 100 posto uspjela. Kako je netko napisao na Fejsu: Došli na tenkovima, pobjegli na traktorima, vraćate ih limuzinama, isti ste…uvrijedili ste one koji su u srpskim zatvorima morali ”držati glavu dolje i ruke na leđima”, koji su ”čistili WC jezikom…”.
Napravili ste ”ploveće kazalište” za Index, RTL, Slobodnu, Jutarnji i Obzor, koji će se sjatiti u Grubore zbog pet hrvatskih zločina i tako gurnuti u ”zonu sumraka” sve zločine iz Domovinskog rata. Da o onima iz 1945. godine i ne govorimo. Važno je samo da ”stigme”, što god to značilo, više nema.
Nastavljam ovu tmurnu kolumnu, ovaj put bez uobičajenog pseudo-humora. Davno sam već iznio stav da su Srbi najmanji problem ove države. Osobito danas kad ih je manje od četiri posto, kada imaju zagarantiran broj zastupnika u Saboru, kao i 4,5 milijuna hrvatske dijaspore, a što je najviši standard manjinske zaštite u EU… Potpisujem, naime, ono što je na Fejsu iznio Berislav Borovina: ”Mislim da su najveći hrvatski problem hrvatske JUDE. Hrvati koji pušu u četnički rog… Problem su ti ljudi koji su u stanju negirati zločine, negirati ogroman broj stratišta diljem bivše Jugoslavije…”.
‘U Odesi je počelo…’
Bilo je to vrijeme kada je vrijedilo pravilo koje je savršeno definirao Fric Krleža: ”Može se, kada se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće”. Krleža priča kako je počelo u Ukrajini, gradu na Odesi, krvavi novembar, a Krleža je napisao:
”U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u ‘Kanatnom zavodu’, gdje se masakriralo en mass i gdje su, pokapajući mrtvace, rekli onom grobaru da ne treba da zna tko su ti ljudi…jer to su Hrvati’‘.
U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici… Oficiri srpske vojske prisiljavali su hrvatske zarobljenike da stupe u srpske dragovoljačke postrojbe i da se očituju Srbima. I kada je došlo vrijeme da se zločin zamjeni lažima, ispalo je da je ubijeno 13 Hrvata… I tako je to. Dok istina navuče gaće, laž je već proputovala pola zemaljske kugle.
Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, Srbi i ruski kozaci poubijali su i bacili u Crno more oko 10 tisuća hrvatskih vojnika u periodu između 1916. i 1917. godine. Te genocidne godine trebali bi nam osvijetliti naši dični povjesničari s ”revolucionarnog” Filozofskog fakulteta u Zagrebu – Klasić, Jakovina, Markovina i Goldstein… I oni bi se složili s Krležom. Možda bar dijelom. Bojim se ipak kako bi prije svega ustvrdili da je brojka od 13 mrtvih prenapuhana te da je to bila odmazda zbog kasnijih ustaških zločina.
Ustaški zločini bili su inspiracija i šefu policije u Zagrebu, Grgi Angjelinoviću, kada je 5. prosinca 1918. godine naredio da se s kuća oko trga Bana Jelačića puškomitraljezima otvori vatra na prosvjednike koji su bili za republiku, a ne za kraljevinu SHS-a. Tada je bilo ubijeno 13, a ranjeno 17 prosvjednika. Hrvatski juda dr. Grga Budislav Angjelinović bio je također čvrsti borac protiv ”ustaša” jer je kasnije u beogradskoj skupštini izjavio: ”Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim”.
A danas drugi, doktor Zvonko Kusić, sretan je jer se konačno ”skida” stigma da su Srbi protiv hrvatske države. Neka uvaženi akademik nađe vremena i pročita kapitalno djelo Stjepana Loze, ”Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”. Ako ju je slučajno već pročitao, onda je očito nije shvatio. I dobro je da ministar Medved ide u Grubore. Možda tako Hrvateki, koji uvijek nađu izliku da glasuju za HDZ, napokon progledaju. Nema više dr. Grge, nema više Odese, nema više Bleiburga, Križnih puteva, Golih otoka…
“Traumarično” iskustvo srpske zastupnice
Kada srpska zastupnica svoje ”traumatično” iskustvo vožnje na traktoru iznosi u Saboru na srpskom jeziku, pa kada ”dosadna” Karolina prigovori da je u Saboru službeni jezik ”hrvatski književni jezik” i zaradi pritom opomenu, onda možemo samo privremeno odahnuti. Ne daj Bože, da smo u nekim drugim godinama, recimo 1916., 1917., 1918. ili 1945. godini; ponestalo bi jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Hrvati su sposobni stvarno sve progutati. U ime lažnog ”mirotvorstva” sposobni su opravdati i kad bi se sljedeće godine u Kninu u mimohodu pojavila postrojba Mile Martića, a Medved otišao na proslavu osnivanja SAO Krajine u ličku šumu. U tom slučaju od stigme ne bi više ostalo ni ”s”.
Zločesti Mate Knezović citira zapovijed generala Ante Gotovine za Škabrnju 1993. godine: ”Zovite Skeju i HOS-ovce!” Ima li danas netko iz ”Generalskog zbora” da izda novu zapovijed – Ulovite Skeju i HOS-ovce?”.
Stara lička uzrečica glasi: ne bi lisica bila tako lukava da kokoš nije tako glupa…
Mijine hlačice
Hajmo sad malo na našu političku klasiku – našu neizlječivu dvoličnost, farizejstvo. Helenca Pirnat Dragičević je lijeva pravobraniteljica za djecu. U nekoj HRT-ovoj emisiji ”prekaljeni” voditelj Meštrović izazvao je ”javnu sablazan”. On nije komentirao sadržaj spota Mije Negovetić, nego je bezobrazno pozvao gledatelje riječima ”da treba uživati u Mijinim hlačicama”.
Javila se, sva užasnuta, Jelena Veljača iz Beograda i Zagreba istovremeno. Helenca je odmah stvari postavila na pravo mjesto: ”Voditelj je zanemario da je mlada pjevačica još uvijek dijete, da ima 17 godina”. Znači, za nekoliko mjeseci, kada bude imala 18 godina, ostat će bez zaštite Jelene i Helence.
Pitat će netko gdje je tu farizejstvo? Namjerno sam napisao da je Helenca ”lijeva”, kao i naša Jelena. Sjećate li se da je ikada netko od lijevih, ultra lijevih, orjunaša, jugovića, jugonostalgičara…napisao, ili javno zamjerio našoj ”ljubičici bijeloj”, jer je bio pedofil?
Naime, prva žena Josipa Broza, Pelagija Denisova, s kojom se Tito vjenčao u Sibiru, imala je 14 godina. Molim, samo bez nostalgičarske musake. Djevojčica od 14 godina je uvijek bila i bit će dijete. Danas kad netko aludira na ”Mijine hlačice’‘, diže se na noge sve što je lijepo, ženstveno, dražesno na ”Istanbulskoj” sceni i nesretni i nespretni voditelj može samo zažaliti što nije 1919. godine vodio neku zabavnu emisiju na TV Sibiru. Tamo je inače bilo zabavnih i raskošnih stvari.
Tito je i danas za mnoge obožavani demokrat
Joža je tada bio upoznao Pelagiju kao partijski svjesnu 13-ogodišnjakinju. I kada je pročitala sve što su napisali Marx, Engels i Mika Špiljak, palo je vjenčanje… Čudno je kako za vrijeme Juge nitko nije ništa pisao o sudbini Pelagije Denisove. Valjda zato što je Tito tada, a i danas još uvijek, za mnoge obožavani istinski demokrat.
Upravo je ovih dana izraelski književnik David Grosman objavio roman ”Kad je Nina znala’‘. U romanu ”ulogu” ima i grad Čakovec gdje je rođena glavna junakinja, a onda i ostali dijelovi Juge, sve do Golog otoka.
Eva Nahir Panić, iz židovske obitelji, nije bježala od nacista, nego od Titove UDBA-e, koja joj je muža, partizanskog heroja, natjerala na samoubojstvo. Za potrebe knjige Grosman je putovao i na Goli otok. Rekonstruirajući sve torture koje je Vera prošla na otoku, napisao je za Židova jednu zanimljivu rečenicu: ”Goli otok bio je gori od Auschwitza”.
A razlog zbog kojeg je Vera završila na hridinama sjevernog Jadrana je šala ili vic. Neoprezna Vera je u nekom društvu ispričala da je Jugoslavija osvojila grand prix na svjetskoj izložbi cvijeća. Uzgojila je ”ljubičicu bijelu” od 100 kila. I tako jedan židovski pisac, za kojega mnogi misle da mu ni Nobel neće izmaći, širi laži u našem Golom otoku i ”slobodarskom” režimu druga Tita.
U doba Tita, rekla bi Peović koja to zna preko babe s pištoljem, ionako smo svi išli na more. A sada bi ga trebali ”olajavati” zbog 13-ogodišnje Pelagije, prekaljene revolucionarke. Meštroviću savjet neka se privremeno pretvori u kip Ivana Meštrovića dok bura oko ovog groznog ”ispada” prođe. Naši farizeji poznati su po kratkoj pameti koju je teško produljiti…
Fjodor Dostojevski jedanput je napisao: ‘‘Originalno lagati je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine. U prvom slučaju ti si čovjek, a u drugom samo papagaj.”
