Sa stajališta realpolitike, neemotivno, dolazak Milorada Dodika u Zagreb treba smatrati pametnim potezom. I treba biti siguran da ga Zoran Milanović i Andrej Plenković ne bi poduzeli a da se prije toga nisu konzultirali gdje je to trebalo učiniti. Potez je izazvao tektonske poremećaje u službenom Sarajevu.
Dobro, jer to mu je i bila namjera. Već je godinama realistima jasno ono što je Dodik usred Zagreba kazao, da je Dayton bio kompromis, ali u kojem su Hrvati za sebe imali dovoljno zaštitnih mehanizama, te da BiH može funkcionirati samo na temeljima izvornog Daytona, a Hrvati moraju imati zajamčena prava konstitutivnog naroda.
Piše: Davor Ivanković, Večernji list
S Dodikom se iskomuniciralo stoga što on tamo ima političku moć koju Hrvati u BiH nažalost više nemaju. Izvorni Dayton su, naime, tzv. visoki predstavnici međunarodne zajednice rasturili i stvorili pretpostavke da Bošnjaci, koje predvodi Bakir Izetbegović, agresivno krenu brisati političku ravnopravnost Hrvata, što je u konačnici dovelo do njihova preglasavanja i gubitka ravnoteže između tri konstitutivna naroda. Plenković i Milanović ovaj su potez poduzeli u zajedničkoj koordinaciji, što dokazuje da njih dvojica mogu na stranu staviti međusobno natjecanje zbog državnih interesa. Neki politički preosjetljivi Hrvati misle da s Dodikom ne treba tikve saditi jer on, ako nije u vrijeme rata, sada pripada neprijateljskom velikosrpskom projektu koji opet dobiva na snazi. No riječ je o potezu koji je Zagreb morao poduzeti da bi hitno zaustavio agresiju vrha bošnjačke politike prema Hrvatima u BiH. To jest potez u duhu načela da je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”.
Politika Izetbegovića, koji je nažalost za nekoliko kopalja manje umješan političar od oca Alije, veliki je izvor političke nestabilnosti u BiH. Ako ti de facto u cijelosti rasturaš Dayton tako da Hrvatima biraš predstavnike, onda je jasno da je taj koncept neodrživ. Znalo se to i prije, no ovaj sastanak u Zagrebu je prekretnica i znak da Hrvatska više neće tek pasivno promatrati što se zbiva i čekati da se bošnjačka strana urazumi. Dakle, u ovom “dodiru” lidera Hrvatske i Republike Srpske nema nikakve filozofije. To je čista matematika, ona pučkoškolska. To znači da Zagreb više neće tek ponavljati Sarajevu vapaje o ravnopravnosti, dok godine prolaze, a Hrvati postaju sve manja manjina, što je toliko daleko od Daytonom osiguranog statusa. Poruka koja je iz Zagreba otišla Izetbegoviću glasi: urazumi se, jer ima i drugih metoda.
Hrvatska je članica EU i NATO-a, koji ne mogu podržati stav koji pragmatično provodi Sarajevo, da jedan narod bira predstavnike drugom narodu. Što je ispod minimuma svake demokracije. Vjerovati da je moguć nastavak takve politike, kao i prijetnje Izetbegovića da će Hrvatima na isti način birati i druge predstavnike u vlasti, i da će to proći, može misliti samo politički bedak. To je možda i moglo prolaziti u nekim drugim vremenima, kada su Hrvatska i Hrvati bili žigosani kao tobože mrzitelji Muslimana, no u sadašnjim standardima takva frazeologija protiv Hrvatske više ne prolazi.
Kakvi su, pak, standardi Izetbegovića, vidi se u tome što on istodobno želi Hrvatima birati predstavnike i želi BiH u EU! Neće ići. Dakle, podjela vlasti po Daytonu je tripartitna i, kako je očito da Izetbegović želi srušiti tu tripartitnost, došlo je vrijeme da se njegovoj političkoj bahatosti pošalje poruka. I ona je poslana. Realno, dakle, u odnosu prema BiH prestaje “hrvatska šutnja”. Hrvati u BiH, naime, i institucionalno i stvarno nestaju i ima ih navodno tek oko 350 tisuća, no to u pogledu daytonskih prava ne znači ništa. Da njihov broj padne i na 50 tisuća, oni ne mogu izgubiti svoja prava.
Treba podsjetiti da je Hrvatska 20 godina bila u podređenom položaju prema zaštiti Hrvata u BiH zato što je sama donijela odluku da odustaje od posebnih odnosa s BiH. Taj u povijesti diplomacije nevjerojatan potez dogodio se prije 20 godina nakon dolaska Vlade Ivice Račana i predsjednika RH Stjepana Mesića. To je bila politička glupost, amaterizam i izraz bolesnog sluganstva prema tadašnjim kreatorima međunarodne politike. Hrvatska se odrekla međunarodnog akta koji joj je davao puno pravo da bude umiješana u političke procese u BiH. Srbiji, naravno, nije takvo što palo na pamet. I vidimo kako se taj “plemenit” potez Hrvatske sada odražava na Hrvate u BiH. Izetbegović osjeća toliku zahvalnost da misli da je normalno da on postavlja Hrvatima politička vodstva. Kako to čini na ekonomskom planu, vidi se iz nevjerojatnog podatka da Hrvati, kojih je u odnosu na Bošnjake u Federaciji oko 20 posto, daju 50 posto poreznih prihoda, što znači da ih se i financijski uništava.
Ako, dakle, Sarajevo sada traži krivca zbog “dodira” Hrvata i Srba, naći će ga upravo u politici Bakira Izetbegovića. I ako se netko pita hoće li ovaj događaj relaksirati i ukupne hrvatsko-srpske odnose, odgovor je – hoće.
