Samonikla ruža u Čarobnoj šumi na kraju grada rasla je i rasla i nikako da prestane rasti.U ponedjeljak je bila već puno viša od ostalog šumskog cvijeća i trave.U srijedu je procvjetala.Njezini cvjetovi bili su nježni,bijeli i ružičasti.I naravno,bila je jako na njih ponosna.I bili su to doista prekrasni cvjetovi.
Ali,( u svakoj priči ima neko „ali“),ruža je primijetila da ju stanovnici šume gledaju s divljenjem.Malo pomalo, ruža postade ohola,poče misliti da je uistinu nešto posebno i da vrijedi više od drugih.Kad bi tuda prolazio zec,smijala mu se i govorila:“Jaao,jao,kolike su ti uši!To je tako smiješno,ha,ha,ha!“
Kad bi prolazila lisica,vikala bi za njom:“Kakav ružan rep imaš,ha,ha…!
A da ne govorimo da nikako nije leptirima, skakavcima i bubamarama dozvoljavala da .se odmore na njezinim cvijetovima.“Pokvarićete mi cvjetove!“,vikala je na njih.Ptice isto tako ni blizu nisu smjele prići oholoj ruži.
Dosadilo to slušati i gledati šumskim životinjama i odlučiše ju naučiti pameti.U petak se okupiše oko ruže i povikaše na sav glas:“Tko si ti?“
„Čuj,tko sam ja,ha,ha,pa to svi znaju,ja sam najljepša ruža na svijetu!“
„Ha,ha,baš smiješno!Mi smo vidjeli dolje kod potoka puno ljepšu ružu od tebe!A znaš li zašto?Puna je leptira i bubamara i na njenim granama slobodno cvrkuću ptice!I ne viče za svakim tko prođe da je ružan,ovakav ili onakav!“
„Ne,to ne može biti!“na to će ruža,“ako je netko lijep onda sam to ja i nitko više!“
„Nije stvar u ljepoti,draga naša ružo,nego u dobroti.Ruža kod potoka ima manje lijepe cvijetove,ali je ljepša od tebe jer se nikome ne ruga i usrećuje svoje susjede,na primjer bubamare i ptice!“
To rekoše i odoše.Ruža se nije zbog njihovih riječi promijenila,ali su se promijenili oni.Nisu više uopće na nju obraćali pozornost.Ta je uskoro pozelenila od jada što nitko ne gleda u nju i ne obazire se na njezino ruganje.
Pozelenila je zaista.Otpali su joj svi lijepi cvijetovi.Doduše ,opali su i onoj ruži kod potoka,ali je ona oko sebe imala veselo i šareno društvo.A ohola ruža je samovala,žalila za svojim lijepim cvijetovima i u jednom trenu shvatila da su šumske životinje bile u pravu.
„Ja sam samo jedna ruža kao i sve ostale u šumi,evo i meni su otpali cvijetovi kao i ostalima…To što su bili ljepši nije moja zasluga.….Kako sam glupa bila…“
Tugovala je tako ruža…dođe jesen,opade joj i lišće…Zatim i zima.Dođe opet i proljeće.Ruža čvrsto odluči da će kad procvjeta biti puno bolja nego prošlog petka,pardon,…proljeća…M M
