Hrvatski branitelji zaslužuju našu pomoć i poštovanje

U vrijeme Domovinskoga rata i u prvim poslijeratnim godinama, nakon osloboditeljskih akcija Bljeska i Oluje, hrvatski branitelji imali su poseban kutak u srcu i mislima svih Hrvata. Svi smo bili ponosni na njihovu ljudsku hrabrost i žrtve koje su iskazali i potvrdili u obrani domovine i u oslobađanju okupiranih hrvatskih krajeva.

Znali smo da bez njih ne bismo imali suverenu hrvatsku državu i zato onaj tko je volio Hrvatsku, taj je volio i branitelje. Nitko ih nije pitao iz kojih su hrvatskih krajeva, pripadaju li hrvatskoj ljevici ili desnici, i koliko su dugo bili na bojišnici. Državne institucije su im pružale potrebnu pomoć, a narod im iskazivao zahvalnost i poštovanje. Ispravan odnos državnih institucija i visokih državnih dužnosnika prema hrvatskim braniteljima bio je jasan znak da će branitelji, a posebno invalidi i djeca poginulih branitelja, i u buduće imati moralnu potporu, potrebno zdravstveno osiguranje, medecinsku njegu i materijalnu pomoć. U to vrijeme nitko, pa ni kasniji progonitelji hrvatskih branitelja i lovci na hrvatske generale, nije se suprostavljao tim pozitivnim razmišljanjima i obećanjima. Narod je u braniteljima vidio garanciju hrvatske državne opstojnosti i zato nije bilo neobično da su mnogi od njih bili popularniji od hrvatskih političara. Svatko je želio biti u društvu branitelja. “Za vrijeme rata branitelju, vojniku, svatko želi platiti kavu. Nakon rata krivo ga se gleda, potom ga se uopće ne gleda, da bi ga se u konačnici preziralo” (Dr. Slaven Letica)

Promjena odnosa prema državi i braniteljima

Poslije oslobađanja okupiranih krajeva i gospodarskog oporavka, a posebno nakon smrti predsjednika Tuđmana, odnos nosioca državne vlasti prema hrvatskim braniteljima počeo se naglo mijenjati. Uslijed međunarodnih pritisaka i pogrješne hrvatske politike, hrvatska država i oni koji su najzaslužniji za njezinu uspostavu i obranu bili su izloženi medijskim napadima od strane pojedinaca, kojima nije bilo stalo do države ni do branitelja. Stalnim medijskim ponavljanjem tvrdnje da su Hrvatska i Srbija jednako krive i odgovorne za rat išlo se za tim da se legitimnu i moralnu opravdanost stvaranja i obrane hrvatske države dovede u pitanje, a hrvatske branitelje izjednači s velikosrpskim napadačima. Više se vodilo računa o pravima i sudbini srpskih povratnika, među kojima je bilo i onih koji su hrvatsku državu napadali i rušili, nego o sudbini hrvatskih branitelja, koji su je stvarali i branili.

Taj krivi odnos najviših državnih dužnosnika, a posebno dvojice bivših predsjednika države i trenutačnog predsjednika vlade, prema Hrvatskoj i njezinim braniteljima, negativno je utjecao na hrvatsku javnost i branitelje. Teško je bilo vjerovati da se najviši državni dužnosnici poigravaju ne samo sudbinom branitelja već i sudbinom države kojoj su bili na čelu. Gubljenjem najosnovnijih prava, velik broj branitelja počeo je gubiti povjerenje u čelnike države i nadu u bolju budućnost, a s vremenom i u sam smisao života. Prepušteni vlastitoj sudbini, bez posla i materijalnih sredstava, u beznadnom stanju vlastite nemoći i samoće, neki od njih su potražili životno rješenje u samoubojstvu. Poznati vapijući krik, “svakim danom nas je sve manje”, koji je pred nekoliko godina hrvatskoj javnosti uputio hrvatski branitelj, još uvijek odzvanja u ušima javnosti, ali, nažalost osim tadašnjeg zgražanja, nije imao većeg utjecaja na promjenu životne situacije hrvatskih branitelja. “Deset godina tražim posao, kuća mi je zapaljena u Domovinskom ratu, a nije potpuno obnovljena”, očajnički je zavapio hrvatski branitelj Z. Marković, kada je prije nekoliko godina u trenutku vlastite beznadnosti i ljudske slabostii, nezadovoljan nepravdama, pokušao počiniti samoubojstvo.

Srećom, posredstvom prisutnog novinara, Marković je odustao od toga. Njegova daljnja životna sudbinanije poznata hrvatskoj javnosti, ali je dobro poznato da su mnogi hrvatski branitelji, prije i poslije njega, zavrÅ¡ili život samoubojstvom. Jedan od njih je bio Jerko Buterin čiju je tragičnu smrt prije tri godine Zadarski List opisao ovim riječima: „Jerko Buterin, 60-godiÅ¡nji hrvatski ratni vojni invalid, počinio je u srijedu navečer suicid vjeÅ¡anjem na balkonu stana u Ulici Ante Starčevića u kojem je stanovao posljednjih 20 godina. Prema riječima njegovih suboraca i prijatelja koji su se neÅ¡to iza 22 sata okupili pred kućnim brojem 11c, 60-godiÅ¡njeg muÅ¡karca u smrt su otjerali egzistencijalni problemi, odnosno pitanje krova nad glavom… Naime, prema priči njegovih najbliskijih prijatelja posljednih mjeseci Jere nije imao novca niti za grijanje. Dolazio je kod susjeda, kako bi se ugrijao, a bio je poprilično naruÅ¡enog zdravlja zbog čega je pio dnevno 20-tak tableta.“ (Zadarski List, 16. 2. 2012.).

Nažalost, Jere Buterin nije jedini branitelj koji je u beznadnom trenutku svoje osamljenosti, zbog osobnih poteškoća i gubitka vjere u budućnost, posegnuo za vlastitim životom. On je jedan od 100 hrvatskih branitelja koji svake godine počine samoubojstvo.

Na tribini održanoj 2012. u dvorani Gradske knjižnice u Zadru pod naslovom „Hrvatski branitelji se ubijaju jer su odbačeni i poniženi!“, Ivan Đovani Matešić Jeremija, pukovnik Hrvatske vojske i jedan od sudionika na tribini, izjavio je da se „svakog tjedna u Zadarskoj županiji održavaju tri vojna sprovoda, što zbog branitelja koji su umrli mladi, što zbog onih koji su sami sebi presudili. Osim pukovnika Ivana Đovanija Matešića Jeremije, na tribini su govorili Denis Sabljar, psihijator u PB Ugljan, dr. Slaven Letica, sociolog i Vera Bujas, majka troje djece i supruga hrvatskog branitelja koji je nekoliko godina ranije počinio samoubojstvo, objesivši se hrvatskom zastavom. Govoreći o tragičnoj smrti svoga supruga i o svom bolnom iskustvu gospođa Bujas je rekla i ovo: “Moj suprug nije izlazio iz kuće tri godine. Nigdje nije išao bez mene. Učila sam ga hodati kao malo dijete.”

Potresen teÅ¡kim ekonomskim stanjem velikog broja Hrvata, a na poseban način samoubojstvima hrvatskih branitelja, diplomirani ekonomist iz Zagreba Ivo Pancirov u pismu Vjesniku 2005. godine izrazio je svoju ljudsku ogorčenost i zabrinutost sljedećim riječima: “Kao domoljub i vjernik stidim se Å¡to se veteran Domovinskog rata iz Zadra objesio o zastavu za koju se krvavo godinama borio. Stidim se Å¡to sto tisuća ili dvjesto tisuća Hrvata odlazi na inozemna skijaliÅ¡ta, dok nam mnogi umirovljenici kopaju po kantama za otpatke. Stidim se…”

Ništa se nije promijenilo

Od tada do danas životna situacija hrvatskih branitelja nije se ni malo popravila. Što više, za neke od njih ona je puno gora, a to potvrđuje i broj braniteljskih suicida (samoubojstava) koji se od 2005. do 2013. godine povećao od 1367 na 2614. Danas je taj broj još veći.

U tekstu, objavljenom 11. prosinca 2014., pod naslovom “Jede li revolucija svoju djecu?” Snježana Vučković donijela je kratki komentar nepoznatog hrvatskog branitelja iz kojeg se može shvatiti duševno i fizičko stanje hrvatskih branitelja. “Nas iz 1991. i početkom 1992. čekala je ista sudbina kao one na Bleiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat. Nije to bio baš lijep osjećaj… Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost… Kao što su nas se sjetili kada je trebalo ratovati, sada znaju za nas samo kada treba glasati na izborima. I kako onda nećeš biti ogorčen, jer kad danas kažeš da si bio branitelj, skoro pa da te gledaju kao državnog neprijatelja i to u državi za koju si se borio. Zar je stvarno istina što je netko rekao, da revolucija jede svoju djecu?”

Tragediju hrvatskih branitelja koji rjeÅ¡enje svojih životnih problema vide u vlastitom samoubojstvu netko je opisao ovim riječima: “Ako digneÅ¡ ruku na nekoga, onda je to obrana ili napad, ali ako je digneÅ¡ na sebe, onda je to nemoć! Nemoć jer se viÅ¡e ne možeÅ¡ ni braniti, a ni napadati …!”

Razlozi za samoubojstva branitelja su različiti

Iako su razlozi i način braniteljskih samoubojstava različiti, činjenica je da se u većini dosadašnjih slučajeva najčešće spominju sljedeći razlozi: osjećaj društvene napuštenosti i vlastite usamljenosti, fizička i duševna bolest, nedostatak materijalnih sredstava, neodgovornost najodgovornijih državnih dužnosnika prema braniteljima i državi za koju su se branitelji borili, itd. Evo što o duševnom stanju običnog hrvatskog branitelja i o mogućim razlozima onih koji posežu za samoubojstvom kaže psihijatar, dr. Vladimir Gruden: “I moj sin je bio branitelj pa sam tako znao slušati i njegove priče iz kojih se dade štošta iščitati. Kao prvo, kad se javiš dragovoljno u rat, to je kao da dragovoljno ideš u smrt. Mahom su mislili da će svakim svojim odlaskom na teren poginuti i pomirili su se sa smrću. Ali, onda su preživjeli. To je kao da su se ponovo rodili.

Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostaje u njihovom mozgu zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak odluke za svjestan odlazak u smrt koji im se dogodio na bojišnici, se vraća.” Dr. Gruden smatra da država mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali.

Tko je odgovoran za sudbinu hrvatskih branitelja?

Na pitanje, tko je odgovoran za ono što se godinama događa hrvatskim braniteljima, te kako riješiti njihove probleme i zaustaviti samoubojstva, državni dužnosnici bezbrižno sliježu ramenima, a neki od njih javno izvrću ruglu branitelje koji se kroz legalne i legitimne prosvjede zalažu za promjenu situacije i državnih zakona koji danas, kako ističe dr. Gruden, ubijaju one koji su stvarali i branili državu. Nakon tolikog broja samoubojstva i teške situacije koju proživljava velik broj hrvatskih branitelja, teško je shvatiti pojedince, posebno državne dužnosnike, koji s velikom dozom mržnje govore o braniteljima i osuđuju one koji nekoliko mjeseci u Savskoj ulici prosvjeduju protiv nepravde i zakona koji omogućuju tu nepravdu. Bivši predsjednik Ivo Josipović, umjesto da se svojim autoritetom zalaže za dijalog između branitelja (prosvjednika) i predsjednika Vlade, nerazumno napada prosvjednike i bez ikakvih dokaza javno tvrdi da je njihov glavni cilj stvaranje tenzija.

Zoran Milanović prosvjednike iz Savske uspoređuje s ljudima koji vikende provode u kampovima. Zoran Pusić, jugoslavenski (anti)fašist i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava u razgovoru za Index, prosvjed branitelja u Savskoj opisao je kao cirkus. On smatra da su njihovi materijalni zahtjevi “toliko neproporcijalni situaciji kroz koju prolaze drugi ljudi da se sada već mnogi pitaju jesu li ratni veterani ovu zemlju oslobodili ili osvojili.” Na sličan način o braniteljima iz Savske reagirali su i neki režimski listovi, novinari i politički analitičari. Jutarnji list (18. 3. 2015) tvrdi da prosvjednici u Savskoj žive u privilegijama i da nemaju pojma o realnim problemima većine hrvatskih građana.

Žarko Puhovski nije sasvim siguran da li prosvjednici u Savskoj ulici manipuliraju ili su izmanipulirani. Ponekad mu se čini da oni manipuliraju HDZ-om više nego što HDZ manipulira njima. Zasto? Zato, jer su postali subjekt, smatra Puhovski, a do tog je zaključka došao na temelju toga što je predsjednica države išla k njima na razgovor, a ne oni k njoj. Čudno je da “vrsni” politički stručnjak i analitičar Žarko Puhovski posjet hrvatske predsjednice hrvatskim braniteljima smatra njezinom slabošću, iako bi se u svim drugim demokratskim državama takav posjet predsjednika ili predsjednice doživo kao znak njegove/njezine političke mudrosti i snage.

U dugi lanac neshvatljivih i zlobnih napada na prosvjednike iz Savske 66, na žalost, spada i potresno pismo Tihomira Cvetkovića koje je uputio Đuri Glogoškom, 18. 3. 2015. U tom dugom pismu, opisujući svoju i svoje obitelji tragičnu životnu priču, on napada branitelje, hrvatsku državu, Crkvu, svećenike i biskupe, ali šuti o onima koji su najkrivlji za njegovu tragičnu sudbinu, a to su bivši i sadašnji državni dužnosnici, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Umjesto Glogoškomu, gospodin Cvetković je trebao uputiti pismo Zoranu Milanoviću ili Fredu Matiću. Iako je Đuro Glogoški, kao ratni invalid, u svom dvadesetgodišnjem traganju za pravdom, proživio istu ili veoma sličnu tragediju, nepravdu i nerazumjevanje kao i Cvetković, ovaj ga bez razloga optužuje i misli da će na taj način dikreditirati i ušutkati prosvjednike.

Đuro Glogoški i Josip Klemm nisu krivi za tragičnu sudbinu Tihomira Cvetkovića i zato je njegov javni istup protiv njih nepravedan i nelogičan. Ljudske mane i propusti Savskih prosvjednika, koje Cvetković ističe, ne mogu biti opravdanje i razlog za njihovo javno ušutkavanje, jer je nepobitna činjenica da su spomenuti državni dužnosnici, iznevjerili hrvatske branitelje, uključujući i gospodina Cvetkovića. Umjesto da javno upre prstom u njih, on napada branitelje, a državu za koju se i sam borio, naziva nezasitnom državicom. Da bi njegov javni istup bio što privlačniji mešetarima i gospodarima javnih medija koji šire razdor i mržnju, Cvetković je morao napasti i Katoličku crkvu i to po istom receptu kojim su se u u Jugoslaviji služili jugokomunisti. Tko je taj koji koristi tragediju obitelji Tihomira Cvetkovića za javni napad na branitelje, hrvatsku državu i Crkvu? Možda će nam jednoga dana to otkriti sam Tihomir Cvetković.

Odgovor branitelja iz Savske

Na razne napade na prosvjednike iz Savske javno su reagirali Đuro Glogoški i Josip Klemm. “Ovdje prosvjedujemo od 20. listopada i tražimo dostojanstvo za svakog branitelja. Oni koji su na čelu institucija, ni nakon 146 dana, nemaju razumjevanja i gaze po najzaslužnijima. Postoji čovjek koji čitavo vrijeme ignorira branitelje, a to je predsjednik Vlade. Nije imao hrabrosti 90-tih stati u obranu domovine, a ni danas nema hrabrosti razgovarati s hrvatskim braniteljima”, izjavio je Đuro Glogoški. Josip Klemm je reagirao na sličan način. “Savska je naš dom. Mi tamo živimo i jedemo. Premijer nije ništa napravio da zaštiti branitelje.” Osvrćući se na razloge prosvjeda, Klemm je rekao da branitelji prosvjeduju zbog onih koji žele izjednačiti žrtvu i agresora, omalovažiti Domovinski rat i pretvoriti ga u ‘ratni sukob’ ili ‘čak građanski rat’. U građanskom ratu, smatra Klemm, svi su jednaki i imaju ista prava.

Hrvatski branitelji s pravom su zabrinuti i pitaju, zašto bi u današnjoj Hrvatskoj oni koji su ranjeni u agresiji na Hrvatsku trebali imati ista prava kao oni koji su ranjeni braneći Hrvatsku?

Na drski izazov i tvrdnju Jutarnjeg lista da branitelji (prosvjednici) iz Savske imaju posebne privilegije i da nemaju razumjevanja za patnje onih koji u Hrvatskoj žive u siromaÅ¡tvu, branitelji su uzvratili ovim riječima: “Jutarnji list nema razumijevanja za teÅ¡ku situaciju u zemlji, pogotovo nema razumijevanja za sirotinju, iako bi svako trebao voditi računa o tome. ZaÅ¡to? Zar ‘samo’ zato Å¡to su bivÅ¡i i sadaÅ¡nji gazda Europapress Holding (EPH) legalni ratni profiteri? Nisu samo oni u pitanju, znate li koliko milijuna kuna SIROTINJSKIH novaca ulaže Ministarstvo (ne)kulture u razne lijevo-faÅ¡istoidne portale, da ne spominjemio braću Vesne Pusić, Documentu i partijske gongove?”

Zaključak

Da Đuro Glogoški nije bio, niti je danas, privilegirana osoba, nedavno je to javno, ali nehotice, potvrdio novinar Drago Hedl. “Kad sam na njegov poziv prije 20 godina došao u kuću u kojoj je tada živio, Glogoški je bio očajan čovjek. Stanovao je u Čepinu, mjestu nadomak Osijeka, u kući nekog Srbina koji je napustio mjesto. Iz vojno-stambene komisije, kojoj se javio moleći neki vojni stan, odgovorili su mu, tvrdio je, vrlo ružno: “Mi stanove dijelimo zdravim hrvatskim vojnicima, nama su potrebni oni, a ne invalidi”. Kuća koju mu je Mjesni odbor dao na korištenje nije imala minimalne uvjete za život osobe s posebnim potrebama. Uz to, stalno su ga uznemiravali vojvođanski Hrvati, neprekidno dolazeći na vrata s pitanjem kada će se iseliti, jer oni svoju kuću u Srbiji žele zamijeniti za ovu u kojoj on privremeno boravi. Neki od 36-ero ljudi, koji su mu mjesecima lupali na vrata, bili su i agresivni. Jednom je bio prinuđen zvati Vojnu policiju da ga zaštiti,” napisao je Drago Hedl.

Možda danas Đuro Glogoški živi malo bolje nego je živio prije 2o godina, a možda su i njegovi životni problemi manji od problema s kojima se trenutačno hrva Tihomir Cvetković, no to još ne znači da ima posebne privilegije. Očito je da prosvjednici u Savskoj ulici ne traže od nikoga nikakve privilegije već prava koja im pripadaju. Njihova borba je borba za prava i dostojanstvo svih onih koji su stvarali i branili današnju državu Hrvatsku. Dižu svoj glas u ime onih koji su izgubili vjeru i nadu u bolju i pravedniju Hrvatsku. Zalažu se za napuštene i zaboravljene branitelje. Njihov glas je glas protiv nepravde i opomena onima koji omalovažaju branitelje i državu za koju su se branitelji borili. Zašto je to nekome strano i čudno?

Većina Hrvata odnos hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prema hrvatskim braniteljima smatra ispravnim i vjeruje da jedino ona u ovom trenutku, svojim iskustvom i utjecajem, može biti spona između Zorana Milanovića i hrvatskih branitelja. Problemi branitelja i nesporazum između njih i Vlade mogu se riješiti jedino dijalogom. Branitelje se ne može ignorirati ni zaboraviti. Njima treba pomoći. Zaboraviti branitelje i njihovu žrtvu znači ne misliti više na domovinu. Odreći se njih i njihovih žrtava značilo bi odreći se svih onih vrijednosti koje smo kao narod sačuvali njihovim zaslugama. Je li mogće da su nam danas bliži ili draži oni koji su, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, došli do pozicija i fotelja nego li branitelji koji zbog takvih, gube vjeru u Hrvatsku i u same sebe?

Nemojmo dopustiti da naši branitelji postanu vlastite ubojice i da u svojoj vlastitoj nemoći i napuštenosti prihvate Goetheovu izreku: “Što više gledam ljude, to više volim životinje.”

Å ime Letina / Washington