Zašto bi itko normalan trebao Srbiji dokazivati da nije ustaša?

Od Gotovine se traži da dokaže da nije ustaÅ¡a. Tko su gospoda koja vladaju Srbijom, da bi njima itko iz Hrvatske trebao bilo Å¡to dokazivati ili se za bilo Å¡to pravdati? Osim Å¡to su Å eÅ¡eljevi i Slobini “antifaÅ¡isti”, dakle nacisti.

“Je*em ti mater ustašku” je nešto što sam prvi put čuo 1982. godine u JNA, od nekog Beograđanina Neše, s kojim sam si inače bio dobar, ali koji je imao zgodan balkanski običaj potrošiti (popiti uz obilno čašćenje) za tri dana onih oko dvjesto maraka koliko su nam mjesečno obično iz obitelji slali od kuće, pa bi ostatak mjeseca žicao cigarete i sve ostalo. Kako je meni nakon nekog vremena dojadilo “duvaniti ga”, jednog dana sam na pitanje “ej jel imaš cigaru” rekao da mu je ne dam i nek si konačno kupi svoje. To je završilo općom srpsko-hrvatsko-bošnjačko-crnogorskom tučnjavom (albanci su se kao i uvijek držali po strani) i sa po sedam dana vojnog zatvora svakom. Kasnije, kad je izbio rat, nekako mi se činilo da je taj incident na mikrorazini oslikao ono što se devet godina kasnije u Jugoslaviji odigralo na makrorazini. Odbiješ Srbima dati što traže, pa te proglase ustašom. Pa izbije rat.

Što je to što jednog ustašu čini ustašom?

Ustašom je nedugo nakon mene proglašen i Stipe Šuvar, jer se donekle solidarizirao s rudarima na Kosovu, na kom je tada vladao potpuni teror srpske milicije i specijalaca, što je završilo iseljavanjem preostalih Srba s Kosova i osamostaljanjem istog. Nešto kasnije, ustašom je proglašen i Josip Broz. Tada mi je postalo jasno: nema tog Hrvata, ma kako bio odan ideji Jugoslavije i ma kako bio predan uništenju “hrvatskog nacionalizma”, koji u kolektivnoj svijesti Srbije neće kad-tad biti proglašen ustašom. Što god uradili, što god rekli, na kraju ćete se morati suočavati s optužbama kako iz Srbije, tako i iz same Hrvatske, od strane “antifašista”, koji s antifašizmom imaju veze koliko i onaj njihov neprežaljeni diktator Tito s demokracijom, slobodom, i ljudskim pravima, da su ustaše. Da biste u Hrvatskoj bili ustaša, nije potrebno da gajite ikakve simpatije za režim Ante Pavelića, niti da zagovarate Hrvatsku do Zemuna i povratak Boke. U stvari, da biste bili ustaša nije potrebno niti da ste bili u HV, da ste domoljub, čak ni to da vam je Hrvatska draža od Jugoslavije i demokracija draža od diktature. Čak su i Srbi iz Knina, kad su došli na traktorima u Srbiju, nerijetko bili proglašavani ustašama. Pitate se zašto? Jer su došli iz ustaške države, tj. Hrvatske.

U kolektivnoj svijesti Srbije, svaki Hrvat je ustaša. Mi to upijemo s majčinim mlijekom, i nema nam pomoći. I nema načina da dokažemo Srbima – čast razumnima, no oni nisu ti, čak i ako su većina, koji kreiraju kolektivnu svijest nacije i dominiraju njome – kako nismo ustaše. Osnovni razlog zašto je Hrvatska trebala, pa i bila prisiljena, napustiti Jugoslaviju je taj što su u njoj Hrvati bili vječni ustaški sumnjivci i smutljivci, od kojih se uvijek očekivalo da iznova dokazuju kako nisu ustaše, kako im tata ili djed nije bio čuvar logora u Jasenovcu, i kako ne mrze Srbe. No nikad niti jedan Hrvat to nije uspio dokazati, osim možda Frenkija Simatovića, srpskog ratnog zločinca hrvatskog etničkog porijekla, i poluhrvata Veljka Kadijevića, ali ni njima Srbi (oni pravi) nisu baš previše vjerovali.

Ovih dana ustašom je proglašen i Fred Matić. Istina, Fred je ljigavac sklon samosažaljevanju, koji je od svog dvomjesečnog ratovanja ubrao više nezasluženih privilegija nego svi u šatoru u Savskoj zajedno, no Fred nije ustaša u smislu poklonika Pavelićeve diktature i nacističke, nazovimo to tako, ideologije. Ustaša je međutim po rođenju, jer mu je otac Hrvat. A pola Hrvata je cijeli ustaša. Bar gledano iz perspektive Srbije. I zato za njegovo ustaštvo, kako kaže ministar u vladi Srbije Vulin, nema lijeka. Istina, takav se rodio. Iako se ne osjeća predobro u svojoj koži ustaške zmije. Što onda tek misle o hrvatskim dragovoljcima ako im je Fred ustaša, pitate se? Posve isto što i o Fredu.

Zašto Vučić misli da mi nešto trebamo dokazivati njemu?

No nitko ne pita treba li Vulin Gotovini, i nama Hrvatima, dokazivati da nije devedestih bio Slobin nacist, odnosno “antifašist” kako se to danas zove? Ne, jer se nema što dokazivati, i mediji u Srbiji pišu kako Vulin i danas na sva usta hvali ratnog zločinca i agresora na Hrvatsku, BIH, i Sloveniju te masovnog ubojicu Slobodana Miloševića, pa to ne samo da je licemjerje nego je ultimativni bezobrazluk. Ispada da su se saveznički generali valjda trebali nakon rata ispričati Hitlerovim suradnicima? Da su se na zapadu tako ponašali nakon Drugog svjetskog rata kao mi nakon ovog, u Njemačkoj bi nacisti i dalje bili na vlasti. A Engleska bi na kraju plaćala ratnu odštetu i mirovine Hitlerovim vojnicima. Da, Hrvastka je trebala tražiti od Srbije ispriku, jednosmjernu jer se mi Srbiji stvarno nemamo za što ispričavati, trebala je inzistirati na denacifikaciji Srbije i uklanjanju svih ostataka Slobinog režima iz javnog života, kao preduvjet uspostave diplomatskih i svih drugih odnosa. Ali nije: Hrvatska se bavila nametanjem osjećaja krivnje sebi samoj, preko udbaških agentura, raznih Margetića i Feralovaca, Tomića i Jergovića, dovela je sebe praktički do uloge poražene strane nakon ratne pobjede. A cilj udbaških agentura je od početka jasan, preuzeti svu vlast u Hrvatskoj i vratiti sve pod svoju totalitarnu kontrolu, što je moguće samo revizijom novije hrvatske povijesti. Uostalom, Tuđman je ustaša, zar ne, iako je bio partizan, kao i Bobetko. A antifašisti su ljudi koji se kunu u “druga Titu” i totalitarizam, mrze NATO i EU, i demokraciju općenito, poput Marijane Mirt.

I sad, Gotovina bi trebao kleknuti pred četnika – antifašista Vučića – ne zaboravite, četnici su službeno također antifašisti, ne samo zato jer ih je Srbija takvima proglasila, nego zato jer su ih saveznici priznali za dio svoje koalicije još početkom Drugog svjetskog rata, sviđalo se to onim drugim antifašistima ili ne, poljubiti mu ruku kao papi, pokajati se za pokolj 250 000 srpske nedužne nejači u Oluji, koja nije ništa nikom skrivila, i za 1.700.000 Srba pobijenih u Jasenovcu (probajte bilo koga u Srbiji uvjeriti da je to bilo inače zastrašujućih osamdesetak tisuća ljudi – jalov trud) i zamoliti za oprost pripadnika poražene osvajačke vojske? I svi mi za njim?

Kad je Vučić izabran, napisao sam da bi Hrvatska trebala prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom. Ne zato da bismo istjerivali neku pravdu, nego zato jer je svakom tko imalo razumije mehanizme politike trebalo biti jasno da ćemo sebe uvaliti u probleme, odričući se svojevoljno statusa ratnih pobjednika i svodeći sebe, pod pritiskom domaćih “antifašista”  i srpskih “antifašista”, na poraženu stranu, na onu koja se mora pravdati za ratne zločine, ustašluk, mržnju spram Srba. Pa nisu Srbi devedestih napali Hrvatsku iz ljubavi spram Hrvata! A mi smo onda od srpsko hrvatskih odnosa napravili farsu, tragikomediju, pravadajući se vječno od kraja rata na ovamo za to što smo branili svoju zemlju, za to što smo tražili neovisnost na koju svaki narod ima pravo i ne mora to pravo posebno obrazlagati, pravdajući se uz četiristo hrvatske djece ubijene u Hrvatskoj samo zbog svoje nacionalnosti za jednu Aleksandru Zec, koja je po svemu sudeći ubijena kao svjedok mafijaškog obračuna, a ne zbog nečeg drugog (kad smo kod toga, njenom ubojici Rimcu su srpske snage pobile još prije toga cijelu obitelj).

Danas taj isti Vučić proziva Hrvatsku, riječima: “Očekujete li da čujete pozitivne riječi u Srbiji o generalu Gotovini? Kad ćete vi pozitivno da kažete nešto o srpskim generalima. Kod vas se slavi ‘Oluja’, a kod nas je to najtužniji dan, kada je protjerano 250.000 ljudi s ognjišta?” Dakle, u susjednoj državi imamo na vlasti nereformirane nacional-socijaliste iz Šešeljevog šinjela, i Slobinog.  Dobro se znalo tko sačinjava državni vrh u Srbiji, i prije nego su izabrani: predsjednik je “četnički vojvoda,  Dačić je bio Slobin mali od kuhinje, zvali su ga “Mali Sloba”, Vučić je bio jedan od radikala i aktivan u provođenju velikosrpske politike i okupacije Hrvatske devedesetih. To nismo smjeli dozvoliti. A ako nismo mogli spriječiti, imali smo moralnu obavezu, prema sebi, svijetu, žrtvama rata, pa i samoj Srbiji, prekinuti diplomatske odnose. Jer Srbija isto ne može ozdraviti niti se riješiti tog ludila koje traje od sredine osamdesetih i memoranduma bez pomoći izvana, a mi ovim odnosom spram Srbije ne pomažemo niti sebi niti njima. Mi podržavamo alkoholičara u tome da pije, govoreći mu da nema problem, iako svi znaju da ima. Podupiremo narkomana u uzimanju iste droge koja ga je dovela do NATO bombardiranja. Ponašamo se ne kao država pobjedinca u ratu, nego kao bušmanska gubernija koja nije u stanju ništa uraditi bez biviših kolonijalnih gospodara. Stalno nam se nameće da smo jako zli ako ne volimo Srbe (a ja ne volim ni Hrvate kolektivno, tek im pripadam i ne bježim od toga, voljeti mogu tek pojedinog čovjeka ili ženu ma što bio: tko god kaže da voli cijeli jedan narod, jednostavno laže). Pritom se uzima zdravo za gotovo da Srbi, generalno, ne vole Hrvate. Zašto i bi? Ne bih ni ja svakako volio Hrvate da sam Srbin. Tko voli nekog tko ga je porazio u ratu?

Hrvati, NATO, “Šiptari”, “Balije”, srbožderi i srbomrsci

U kolektivnoj svijesti Srba, Hrvati su najveći zločinci iza Albanaca, krivci za nekoliko genocida nad Srbima, a to ludilo se projicira i na Hrvatsku kroz razne Frljiće i slične koji nam nameću osjećaj krivnje što smo u ratu pobijedili. Koji kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje, da smo trebali tamo i ostati (kao da je Jugoslavije još bilo pa da smo imali gdje i ostati), kako nam je sudbina sa “slavenskom braćom”, kako

Kao odgovor Vučiću, iako je to možda naivno i nerealno u ovom trenutku – da, očekujem, bar ja u svoje ime, da čujem pozitivne riječi o generalu Gotovini u Srbiji, a dok ih ne čujem, znat ću da i dalje nije došlo do odmaka od kolektivne svijesti koja je rat i pokrenula. Očekujem da prestanu cendrati o 250.000 izbjeglih, a  po njima “protjeranih” Srba, i da jednog dana prihvate svoju krivicu za rat, osude ratni pohod na Hrvatsku kao moralno pogrešan izbor, prihvate da su kolone traktora koje su devedeset pete krenule put Srbije tek neizbježna posljedica kolona tenkova koji su 1991. iz Beograda, ispraćeni cvijećem i velikim nadama, krenuli put Hrvatske. Očekujem da prihvate poraz. Dok se to ne dogodi, bojim se da nemamo sugovornika u Srbiji i da nemamo o čemu ozbiljno razgovarati. A to se sigurno neće dogoditi dok to prvo ne prihvate sve političke snage u Hrvatskoj, uključujući “antifašiste”. Dakle, da bi Hrvatska izbjegla ubuduće ovakva glupa pitanja, i glupe situacije, treba prvo raščistiti neke stvari sama sa sobom, doma. Dok to ne raščistimo, ne možemo raščistiti niti odnose sa Srbijom, niti ih graditi na zdravim osnovoma. A kako to raščistiti, kad u Hrvatskoj i dalje traju napadi iz svih oružja na branitelje koji prosvjeduju u Savskoj, kako to raščistiti dok su brojnim Hrvatima neprijatelji i dalje oni koji su zemlju branili, a ne oni koji su je napadali s namjerom da pobiju sve “ustaše”? Uključujući i ustaše Marijanu Mirt, Marka Grahovca, Freda Matića, i sve ostale koji im danas drže stranu, u nadi da će ih jednog dana neki bijeli bwana iz Beograda, rasa gospodara u njihovim očima, prihvatiti kao sebi ravne a ne tek kao “crnce”. Odnosno, ustaše. Kako to raščistiti kad je i donedavni predsjednik raščišćavao s nekom nepostojećom “ustaškom zmijom” u Hrvatskoj – budimo realni, štovatelji lika i djela Ante Pavelića u Hrvatskoj su svedeni na folklorni element i ne predstavljaju nikakvu spomena vrijednu političku snagu, što se ne može reći za poklonike onog drugog totalitarnog režima iz bliže nam povijesti, Titovog – a istovremeno ljubako s tim istim Vučićem za kojeg je i on, ustalom, tek ustaša kao i Gotovina, Tuđman, Ante Pavelić, ili Tito. Uostalom, i njega su često iz Srbije napadali kao “nacionalista” čim bi pokazao stidljive naznake neslaganja s politikom Srbije u bilo kom aspektu. Da je odbio “dati im cigaru”, Vučić i ostali bi mu ionako opsovali ustašku majku. Zato nema nikakvog smisla dokazivati ikom od srbijanskih političara išta, niti je itko u Hrvastkoj to dužan raditi. Ali oni i te kako jesu dužni nama dokazati jako mnogo toga. I to od njih treba jasno i glasno zatražiti. Marcel Holjevac (bpz.ba)